Povećanje oružanih sukoba u svijetu i česta kršenja ljudskih prava potakla su Opću skupština Ujedinjenih naroda da 2006. godine u Parizu usvoji Međunarodnu konvenciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka. Svjesne izuzetne ozbiljnosti prisilnog nestanka koji predstavlja zločin te, kao što je u određenim slučajevima određeno međunarodnim pravom, zločin protiv čovječnosti, 58 država je ratificiralo, a 49 države su potpisnice Konvencija. Republika Hrvatska je tijekom izrade ove Konvencije izrazila svoju podršku usvajanju iste pri Ujedinjenim narodima, zastupajući stajalište da se provedba prisilnih nestanaka ne može opravdati nikakvim okolnostima.
Kao prisilni nestanak Konvencija podrazumijeva uhićenje, zadržavanje, otmicu ili bilo koji drugi oblik uskraćivanja slobode koji počine službene osobe države ili osobe ili skupine osoba koje djeluju s odobrenjem, podrškom ili prihvaćanjem države, a kojem slijedi odbijanje da se prizna počinjeno uskraćivanje slobode ili prikrivanje sudbine ili mjesta boravka nestale osobe, čime se takvu osobu stavlja izvan zaštite zakona. Svaka država stranka poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da prisilan nestanak predstavlja kazneno djelo prema njezinom kaznenom pravu. U nacionalnom zakonodavstvu RH, prisilni nestanci su kvalificirani člankom 137. Kaznenog zakona i sankcionirani kao kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode. Potpisivanjem Konvencije države stranke preuzimaju niz obveza u smjeru nadležnosti, odgovornosti, provođenju sankcija počinitelja i mjera zaštite svih osoba od prisilnog nestanka. Ove obveze uključuju:
- da se kazneno odgovornim smatra barem svaka osoba koja počini, naredi, nagovara ili potiče na počinjenje, ili pokušaj počinjenja, suučesnik je ili sudjeluje u prisilnom nestanku te nadređena osoba;
- da kazneno djelo prisilnog nestanka bude primjereno kažnjeno uzimajući u obzir njegovu krajnju ozbiljnost pri čemu se mogu utvrditi olakšavajuće ili otegotne okolnosti;
- da rok za zastaru kaznenog progona zbog prisilnog nestanka bude dugotrajan i u skladu s iznimnom ozbiljnošću kaznenog djela te da počinje od trenutka kada prestaje kazneno djelo prisilnog nestanka;
- da poduzimaju potrebne mjere za utvrđivanje svoje nadležnosti nad kaznenim djelom prisilnog nestanka kada je kazneno djelo počinjeno na području pod nadležnošću određene države ili na brodu ili zrakoplovu registriranom u toj državi stranci, kada je osumnjičeni državljanin države stranke, kada je nestala osoba državljanin države stranke, te država;
- da pritvore osobu osumnjičenu za počinjenje kaznenog djela prisilnog nestanka ili po potrebi poduzimaju druge pravne mjere kojima osigurava njezinu nazočnost te bez odgode provodi preliminarnu istragu ili ispitivanje radi utvrđivanja činjenica;
- da pokrenu kazneni progon protiv osobe osumnjičene za počinjenje kaznenog djela prisilnog nestanka ukoliko tu osobu ne izruče ili predaju drugoj državi u skladu s međunarodnim obvezama ili je ne preda međunarodnom kaznenom sudu čiju nadležnost priznaje;
Uz navedeno, Konvencija sadrži i odredbe o pokretanju i tijeku postupka, istragama i međunarodnoj suradnji, odredbe o mjerama zaštite, o zaštiti žrtava i njihovih obitelji; zaštiti svjedoka; odredbe o mjerama prevencije na nacionalnoj i međunarodnoj razini; odredbe o ostvarivanju prava na naknadu štete; odredbe o mehanizmu praćenja provedbe Konvencije, o Odboru za prisilne nestanke i njegovim zadaćama; odredbe o odnosu prema drugim međunarodnim instrumentima; odredbe o izmjenama i dopunama Konvencije, te završne odredbe.
Za Republiku Hrvatsku ova je Konvencija od posebne važnosti kako bi, kao država s neposrednim iskustvom vezanim uz slučajeve prisilno nestalih u Domovinskom ratu, pridonijela daljnjem suzbijanju ove pojave u svim okolnostima i u globalnim razmjerima. Sukladno podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, Republika Hrvatska još uvijek traga za 1852 nestale osobe u Domovinskom ratu. U dosadašnjem rješavanju sudbine nestalih, ključnu su ulogu imale informacije prikupljene iz svih raspoloživih izvora - od samih građana i udruga, nadležnih tijela RH, susjednih država. Po dosadašnjem iskustvu, najveće prepreka u pronalaženju nestalih osoba u Domovinskom ratu su poteškoće u radu nadležnih tijela zbog proteka vremena i nepotpune međunarodne suradnje.
Na poteškoće uzrokovane protekom vremena ne možemo utjecati, ali možemo očekivati i zalagati se za snažniju međunarodnu suradnju država koje su bile uključene u Domovinski rat. Primjena Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka može spriječiti da počinitelji najtežih kaznenih djela zaštićenih međunarodnim pravom ne ostanu nekažnjeni, a posljedično i smanjenje tenzija na prostoru država bivše Jugoslavije. U širem, globalnom kontekstu, kako naglašava upozorava Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, ova Konvencija može biti snažan saveznik državama u borbi protiv kršenja ljudskih prava u kontekstu izbjegličke krize, unutarnjih konflikata, borbe protiv terorizma i nasilnog ekstremizma, organiziranog kriminala.
Zakon o potvrđivanju Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka objavljen je 31. prosinca 2021. godine, u broju 09/21. „Narodne novine – međunarodni ugovori“. Trenutno nije na snazi, a u odnosu na Republiku Hrvatsku podaci o stupanju na snagu Konvencije objavit će se naknadno u skladu s odredbom članka 30. stavka 3. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora.
Željko Čižmek, mag. act. soc.
