"41. Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, u pogledu njegova pozivanja na presudu od 9. ožujka 2017., Zulfikarpašić (C-484/15, EU:C:2017:199), valja primijetiti da se predmet u kojem je donesena ta presuda odnosio na Uredbu br. 805/2004. Međutim, u ovom slučaju dotične dvije tražbine nisu „nesporne” u smislu članka 3. te uredbe jer su osporene pred navedenim sudom. Slijedom toga, Uredba br. 805/2004 nije primjenjiva ratione materiae.
42. Stoga treba razumjeti da svojim dvama pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, u slučaju da odluke koje će donijeti ulaze u područje primjene Uredbe br. 1215/2012, članak 18. UFEU-a i članak 47. Povelje tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se javnim bilježnicima koji postupaju u okviru ovlasti koje su im dodijeljene u ovršnim postupcima na temelju vjerodostojne isprave daju ovlasti da donose rješenja o ovrsi koja se, kao što to proizlazi iz presude od 9. ožujka 2017., Pula Parking (C-551/15, EU:C:2017:193), ne mogu priznati i izvršiti u drugoj državi članici.
43. Što se tiče dosega potonje presude, prije svega valja pojasniti da je Sud odlučivao samo o tome imaju li svojstvo „suda” javni bilježnici u Hrvatskoj koji postupaju u okviru ovlasti koje su im dodijeljene Ovršnim zakonom u ovršnim postupcima na temelju vjerodostojne isprave i stoga o priznavanju i izvršenju na temelju Uredbe br. 1215/2012 rješenja izdanih u takvim postupcima a da pritom nije doveo u pitanje posebnost hrvatskog pravnog poretka u tom pogledu.
44. Međutim, u istoj presudi Sud nije odlučivao o ovlasti tih javnih bilježnika da donose rješenja o ovrsi u ovršnim postupcima niti je odlučio u smislu da se Uredbom br. 1215/2012 zabranjuje primjena te vrste postupka.
45. Kao prvo, što se tiče tumačenja članka 18. UFEU-a, primjenjivog u ovom slučaju zbog nepostojanja drugih posebnih odredaba o nediskriminaciji u okviru Uredbe br. 1215/2012, prije svega valja utvrditi da se Ovršnim zakonom ne uspostavlja različito postupanje s obzirom na kriterij državljanstva.
46. Naime, kao što to proizlazi iz informacija iz spisa kojim Sud raspolaže, ovrhovoditelj – rezident ili nerezident, pravna ili fizička osoba – mora se obratiti javnom bilježniku kako bi ishodio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Rješenja koja su donesena u tim postupcima ne mogu se priznati i izvršiti u drugoj državi članici na temelju Uredbe br. 1215/2012, i to neovisno o kriteriju državljanstva stranaka.
47. Nadalje, taj zaključak ne može dovesti u pitanje činjenica da se na javne bilježnike iz drugih država članica, izričito kvalificirane „sudom” u članku 3. Uredbe br. 1215/2012, primjenjuje sustav priznavanja i izvršenja propisan tom uredbom.
48. Kvalifikacija javnih bilježnika u različitim državama članicama i dalje je povezana s posebnostima odgovarajućih pravnih poredaka jer se Uredbom br. 1215/2012 ne namjerava, kao što je to i Komisija istaknula u svojim pisanim očitovanjima, naložiti određena organizacija pravosuđa. Naime, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 4., cilj je te uredbe donijeti jedinstvena pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima radi osiguravanja brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka donesenih u državi članici (presuda od 9. ožujka 2017., Pula Parking, C-551/15, EU:C:2017:193, t. 50.).
49. Što se tiče, naposljetku, obrnute diskriminacije o kojoj dvoji sud koji je uputio zahtjev, iz sustava uspostavljenog tom uredbom proizlazi da države članice priznaju i izvršavaju odluke koje su donijeli sudovi drugih država članica u građanskim ili trgovačkim stvarima pod uvjetom poštovanja zahtjeva koji su njome naloženi. Međutim, s obzirom na to da je u presudi od 9. ožujka 2017., Pula Parking (C-551/15, EU:C:2017:193) Sud presudio da rješenja koja su donijeli javni bilježnici u okviru ovršnih postupaka nije donio sud, u smislu te uredbe, ta rješenja ne mogu se kvalificirati „sudskom odlukom” u pogledu članka 2. točke (a) navedene uredbe i ne mogu se kretati na temelju te uredbe a da ta situacija ne čini obrnutu diskriminaciju (vidjeti u tom smislu rješenje od 6. studenoga 2019., EOS Matrix, C-234/19, neobjavljeno, EU:C:2019:986, t. 26. i navedenu sudsku praksu).
50. Povrh toga, kao što to proizlazi iz očitovanja koja je podnijela hrvatska vlada, u hrvatskom pravnom poretku postoje alternativni načini rješavanja sporova, odnosno postupak izdavanja platnog naloga pred sudom, kojima se mogu otkloniti mogući nedostaci nastali dodjelom javnim bilježnicima ovlasti donošenja ovršnih rješenja u ovršnim postupcima. U tom pogledu ta vlada ističe da, iako za takvo pravno sredstvo u skladu s člankom 446. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku mora biti ispunjen uvjet postojanja pravnog interesa za vođenje tog postupka, stavkom 3. tog članka uspostavlja se predmnjeva postojanja takvog interesa čim je tuženik osoba u inozemstvu. Na nacionalnom je sudu da ispita taj aspekt.
51. Kao drugo, što se tiče tumačenja članka 47. Povelje, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, nekontradiktornošću ovršnog postupka na temelju vjerodostojne isprave pokrenutog pred javnim bilježnicima povređuje se pravo na djelotvoran pravni lijek.
52. U tom pogledu valja podsjetiti na to da, iako je Sud u točki 58. presude od 9. ožujka 2017., Pula Parking (C-551/15, EU:C:2017:193) utvrdio da ispitivanje prijedloga za izdavanje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje u Hrvatskoj provodi javni bilježnik nije kontradiktorno, također je utvrdio da je zajamčen pristup sudu jer javni bilježnici izvršavaju ovlasti koje su im dodijeljene u okviru ovršnog postupka pod nadzorom suda, pred kojim dužnik može podnijeti prigovor protiv rješenja o ovrsi koje je donio javni bilježnik.
53. Stoga se iz nekontradiktornosti ovršnog postupka na temelju vjerodostojne isprave i zbog nepostojanja drugih informacija koje bi sud koji je uputio zahtjev dostavio ne može zaključiti da se tim postupkom povređuje članak 47. Povelje.
54. S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti da članak 18. UFEU-a i članak 47. Povelje treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se javnim bilježnicima koji postupaju u okviru ovlasti koje su im dodijeljene u ovršnim postupcima na temelju vjerodostojne isprave daju ovlasti da donose rješenja o ovrsi, koja se, kao što to proizlazi iz presude od 9. ožujka 2017., Pula Parking (C-551/15, EU:C:2017:193), ne mogu priznati i izvršiti u drugoj državi članici."
Cijelu odluku možete pročitati ovdje.
