Posljednje, sedme po redu, izmjene i dopune Prekršajnog zakona u bitnome su usmjerene, uz daljnju informatizaciju pravosudnog sustava, i na potrebu da se normativnim izmjenama utječe na smanjenje priljeva prekršajnih predmeta na sudove, a jedna od tih normativnih izmjena je upravo povećanje maksimuma (gornje granice) propisane novčane kazne za izdavanje obaveznog prekršajnog naloga u odnosu na počinitelje prekršaja fizičku osobu i odgovornu osobu u pravnoj osobi.
Uvodno podsjećamo da je najnoviji Zakon o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona objavljen u „Narodnim novinama“, br. 86/26. (dalje: ZIDPZ) te je većim dijelom stupio na snagu 15. kolovoza 2026.
Radi smanjenja broja predmeta koji se vode u prekršajnom postupku pred sudovima, ovim je ZIDPZ-om (članak 18.) povećan maksimum (gornja granica) propisane novčane kazne za izdavanje obaveznog prekršajnog naloga u odnosu na počinitelje prekršaja fizičku osobu i odgovornu osobu u pravnoj osobi s ranijih 663,61 eura na sadašnjih 1000,00 eura.
Na taj je način omogućeno izdavanje obaveznog prekršajnog naloga za veći broj prekršaja propisanih posebnim zakonima (posebno iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama – dalje: ZSPC1), odnosno veći broj prekršaja temeljem takve izmjene ušao je u režim obaveznog prekršajnog naloga, pa su tako u taj režim ušli primjerice prometni prekršaji iz članka 32. stavka 4., članka 53. stavka 4., članka 57. stavka 7., članka 59. stavka 5., članka 74. stavka 2., članka 133. stavka 3., članka 137. stavka 2., članka 140. stavka 5., članka 176. stavka 5. i dr. ZSPC-a, a za koje je trenutno važećim odredbama ZSPC-a propisana novčana kazna za vozača, dakle počinitelja prekršaja fizičku osobu, u rasponu od 390,00 do 920,00 eura.
U vezi s povećanjem maksimuma propisane novčane kazne za izdavanje obaveznog prekršajnog naloga u odnosu na počinitelja prekršaja odgovornu osobu u pravnoj osobi, podsjećamo da odredba članka 239. stavka 1. točke 2. (druga rečenica) Prekršajnog zakona (dalje: PZ) propisuje: „Kod prekršaja pravne osobe i u njoj odgovorne osobe, obavezni prekršajni nalog izdat će se kada je uvjet iz ove točke ostvaren u odnosu na počinitelja pravnu osobu.“. Iz toga proizlazi da je u ovoj pravnoj situaciji (kada je posebnim zakonom propisana korelativna odgovornost za prekršaj pravne osobe i odgovorne osobe u pravnoj osobi) odlučna okolnost propisana novčana kazna za prekršaj pravne osobe, odnosno kolokvijalno rečeno odgovorna osoba u pravnoj osobi prati sudbinu pravne osobe, što znači da na takve slučajeve ova normativna izmjena neće imati učinka.
Ostaje nejasno zašto ovim ZIDPZ-om nije povećan maksimum propisane novčane kazne za izdavanje obaveznog prekršajnog naloga i u odnosu na počinitelja prekršaja pravnu osobu, kao i u odnosu na fizičku osobu obrtnika (primjerice: razmjerno povećanju za počinitelja prekršaja fizičku osobu).
Nadalje, kako bi se normativno riješilo ovo tranzicijsko razdoblje, u članku 22. ZIDPZ-a propisana je prijelazna odredba prema kojoj se odredba članka 18. ovoga Zakona primjenjuje i na prekršaje počinjene prije stupanja na snagu ovoga Zakona, ako za iste ovlašteni tužitelj nije već pokrenuo prekršajni postupak podnošenjem optužnog prijedloga nadležnom tijelu postupka odnosno izdao prekršajni nalog.
Prema tekstu navedene prijelazne odredbe proizlazi da je ovlašteni tužitelj u obvezi izdati „obavezni prekršajni nalog“ u odnosu na prekršaj počinjen od strane fizičke osobe prije 15. kolovoza 2026. za koji je kao kazna propisana samo novčana kazna do 1000,00 eura za fizičku osobu (primjerice u rasponu od 390,00 do 920,00 eura), no uz uvjet da za isti prekršaj prije 15. kolovoza 2026. ovlašteni tužitelj nije već pokrenuo prekršajni postupak podnošenjem optužnog prijedloga nadležnom tijelu postupka odnosno izdao tzv. „obični“ prekršajni nalog.
U tom se kontekstu postavlja pitanje – kako postupiti ako i unatoč takvoj prijelaznoj odredbi za takav prekršaj ovlašteni tužitelj podnese optužni prijedlog odnosno izda prekršajni nalog pri čemu ne naznačuje da se radi o obaveznom prekršajnom nalogu?
Glede podnošenja optužnog prijedloga u takvim postupovnim situacijama odgovor nalazimo u relevantnoj odredbi članka 239. stavka 7. PZ-a, a prema kojoj će sud odbaciti optužni prijedlog ako je ovlašteni tužitelj umjesto obaveznog prekršajnog naloga podnio optužni prijedlog. U fazi ispitivanja optužnog prijedloga sud će rješenjem takav optužni prijedlog odbaciti, a protiv kojeg rješenja je dopuštena žalba (članak 211. stavak 1. PZ-a), uz napomenu da se, dakako, takvo normativno rješenje ne odnosi na maloljetnog počinitelja prekršaja, protiv kojega se na temelju članka 239. stavka 8. PZ-a ne može izdati obavezni prekršajni nalog (kao ni „obični“ prekršajni nalog).
Napominjemo da nakon ovakvog odbacivanja optužnog prijedloga ovlašteni tužitelj može izdati obavezni prekršajni nalog za isti prekršaj (članak 213. stavak 1. točka 2. PZ-a), a za što nije preduvjet donošenje formalne odluke (rješenja) o dopuštanju obnove postupka.
U odnosu na izdavanje prekršajnog naloga kojega ovlašteni tužitelj nije nazvao „obavezni“, odgovor nalazimo u sudskoj praksi. Prema ustaljenoj sudskoj praksi u ovakvoj postupovnoj situaciji naglasak je na obvezi postupanja tužitelja prema članku 239. stavku 1. PZ-a, pa će stoga takav „prekršajni nalog“ nadležni prvostupanjski sud smatrati obaveznim prekršajnim nalogom i s njim će postupiti kao s obaveznim prekršajnim nalogom sukladno članku 244. PZ-a.
Ovakva sudska praksa je bitna i za normativno rješenje prema kojemu izdavatelj obaveznog prekršajnog naloga, za razliku od izdavatelja „običnog“ prekršajnog naloga, nije ovlašten ispitivati pravodobnost, dopuštenost i potpunost prigovora, pa ga je stoga dužan bez odgode po zaprimanju zajedno sa spisom predmeta dostaviti nadležnom sudu, s tim da, za razliku od postupka izdavanja „običnog“ prekršajnog naloga (članak 235. stavak 4.), u postupku izdavanja obaveznog prekršajnog naloga nije moguće podnositi molbu za povrat u prijašnje stanje (članak 243. stavak 6. PZ-a).
K tome, bitna je i u kontekstu toga da prekršajni postupak za sve vrste prekršaja po prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga vode općinski sudovi, bez obzira na to što je posebnim zakonom propisana stvarna nadležnost tijela državne uprave za vođenje prekršajnog postupka u prvom stupnju, čime se ostvaruje sudska kontrola s obzirom na to da sukladno čl. 244. st. 1. i 3. PZ-a protiv presude donesene u postupku vođenom u povodu podnesenog prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga nije dopuštena žalba, pa bi, dakle, u tom slučaju postupak završavao pred tijelom državne uprave bez mogućnosti sudske kontrole zakonitosti odluka tijela državne uprave u povodu redovnog pravnog lijeka, što bi bilo suprotno čl. 19. st. 2. Ustava Republike Hrvatske koji jamči sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.
Kako bi u takvoj postupovnoj situaciji trebao postupiti Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje: VPSRH), odgovor možemo naći u primjeru iz ranije sudske prakse. U konkretnom predmetu rješenjem broj: Ppž-630/2023 od 25. siječnja 2023., VPSRH se proglašava stvarno nenadležnim za odlučivanje o prigovoru, uz obrazloženje da ovaj sud smatra nedvojbenim da se u ovom prekršajnom predmetu radi o obaveznom prekršajnom nalogu, bez obzira na to što to tužitelj na obrascu odluke o prekršaju nije tako naznačio, jer da oba inkriminirana prekršaja, cijeneći vrstu i visinu propisane novčane kazne, sukladno čl. 239. st. 1. toč. 2. PZ-a, nedvojbeno pripadaju u režim obaveznog prekršajnog naloga, pa da stoga, iako je ovlašteni tužitelj akt označio samo kao prekršajni nalog, a ne kao obavezni prekršajni nalog, a budući da za procesni režim nije bitan naziv akta, nego uvjeti propisani odredbom čl. 239. PZ-a, to se u konkretnom slučaju radi o obaveznom prekršajnom nalogu.
Konačno, s obzirom na to da PZ u odredbama članka 13. propisuje opći četverogodišnji zastarni rok (stavak 1.) i trogodišnji zastarni rok za prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati prekršajni nalog (stavak 2.), to se postavlja pitanje koji se od tih zastarnih rokova primjenjuje na prekršaje počinjene prije 15. kolovoza 2026., a za koje je obavezni prekršajni nalog izdan sukladno članku 22. ZIDPZ-a, pri čemu treba imati u vidu da članak 14.c PZ-a propisuje da se na zastaru prekršajnog progona primjenjuje rok zastare propisan u vrijeme počinjenja prekršaja.
Odgovor je da odredbom članka 22. ZIDPZ-a nije derogirana odredba članka 14.c PZ-a, pa se i u tom slučaju, kada se odredbe o obaveznom prekršajnom nalogu primjenjuju na prekršaje počinjene prije 15. kolovoza 2026., dakle, prije stupanja na snagu ZIDPZ-a, na zastaru primjenjuje rok propisan u vrijeme počinjenja prekršaja (četverogodišnji zastarni rok).
Zaključak
Realno je očekivati da bi ovakva normativna izmjena posebno mogla imati za posljedicu smanjenje priljeva prekršajnih predmeta na VPSRH, s obzirom na to da su općinski sudovi nadležni odlučivati o prigovorima protiv obaveznih prekršajnih naloga (članak 94. stavak 1. točka 2. PZ-a) te da protiv presude suda prvog stupnja, donesene nakon provedenog žurnog postupka po prigovoru okrivljenika na obavezni prekršajni nalog, a zbog poricanja prekršaja, po zakonu nije dopuštena žalba (članak 244. stavak 1. PZ-a).
Željko Kudrić, dipl. iur.
