Listopad na Sudu Europske unije

U navedenom predmetu pitanja postavlja Ustavni sud Republike Hrvatske, a pitanja glase:

"Protivi li se članku 6. stavku 1. Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja ("EPPO") (SL 2017., L 283, str. 1. i ispravak SL 2020., L 433, str. 80.; dalje u izreci: Uredba o EPPO-u), koji jamči načelo neovisnosti EPPO-a, nacionalni propis koji određuje da će o sukobu nadležnosti iz članka 25. stavka 6. Uredbe o EPPO-u odlučivati Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske koji čini dio iste nacionalne državnoodvjetničke organizacije kojoj pripadaju njemu podređena nacionalna tijela kaznenog progona koja su uključena u sukob nadležnosti s EPPO-om, a da pritom nacionalni zakon ne osigurava sudsku kontrolu nad pojedinačnom odlukom o sukobu nadležnosti?

Treba li se pojam "nacionalna tijela nadležna za odlučivanje o dodjeli nadležnosti u vezi s kaznenim progonom na nacionalnoj razini" iz članka 25. stavka 6. Uredbe o EPPO-u tumačiti na način da mora udovoljavati autonomnom konceptu "suda ili tribunala" na temelju članka 267. UFEU-a kako bi se u skladu s člankom 42. stavkom 2. točkom (c). Uredbe o EPPO-u mogla zasnovati nadležnost Suda Europske unije da odlučuje o "svakom sukobu nadležnosti između EPPO-a i nadležnih nacionalnih tijela"?

Ako je odgovor na prethodno pitanje iz točke II. izreke potvrdan, udovoljava li nesudsko tijelo kao što je Glavni državni odvjetnik, kako su njegov položaj i ovlasti uređeni u hrvatskom pravu, konceptu "suda ili tribunala" na temelju članka 267. UFEU-a i članka 42. stavka 2. točke (c). Uredbe o EPPO-u? Ako ne udovoljava, može li Glavni državni odvjetnik donositi odluke o sukobu nadležnosti iz članka 25. stavka 6. Uredbe o EPPO-u?

Protivi li se člancima 25. stavku 6. i 42. stavku 2. točki (c). Uredbe o EPPO-u nacionalni propis koji određuje da o sukobu nadležnosti iz članka 25. stavka 6. Uredbe o EPPO-u odlučuje nesudsko tijelo kao što je Glavni državni odvjetnik, ali istodobno ne predviđa posebni pravni lijek koji bi mogao koristiti EPPO ili nacionalni državni odvjetnik ili obrana okrivljenika radi osporavanja odluke Glavnog državnog odvjetnika iz članka 25. stavka 6. Uredbe o EPPO-u pred nadležnim kaznenim sudom koji bi na temelju članka 42. stavka 2. točke (c). Uredbe o EPPO-u mogao Sudu Europske unije uputiti prethodna pitanja o tumačenju članaka 22. i 25. Uredbe o EPPO-u odnosno, prema potrebi, i članaka 2. - 5. Direktive (EU) 2017/1371 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima (SL 2017., L 198, str. 29.)?

Vrlo detaljno pojašnjenje glavnog postupka zajedno s izdvojenim mišljenjima pojedinih ustavnih sudaca dostupno je na poveznici: https://infocuria.curia.europa.eu/tabs/document/C/2025/C-0506-25-00000000RP-01-P-01/DDP/307484-HR-1-pdf, a predmet je dodijeljen velikom vijeću Suda EU-a.

Osim navedenog predmeta koji je zanimljiv za hrvatski pravni poredak, tijekom listopada objavljuju se presude i mišljenja u predmetima koji zavrjeđuju pozornost.

Nezavisna odvjetnica Medina 1. listopada 2026. objavila je svoje mišljenje u predmetu C-12/25, Bisdom Gent, koji se odnosi na tumačenje Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka).¹

Predlagatelj je u glavnom postupku osoba koja je kao maloljetna krštena u Rimokatoličkoj crkvi. Ista se osoba 2021. godine dopisom obratila Biskupiji u Gentu i zatražila da se iz svih fizičkih odnosno digitalnih matičnih knjiga ili arhiva izbriše svako upućivanje na nju. Biskupija je zabilježila da je navedena osoba 2021. napustila Crkvu te je dopisom obavijestila predlagatelja da je zabilježeno njezino istupanje iz Crkve. Međutim, predlagatelj nije bio zadovoljan takvim načinom rješavanja njegova zahtjeva te je ponovno zatražio da se svi osobni podaci koji se odnose na njega izbrišu iz svih fizičkih odnosno digitalnih matičnih knjiga ili arhiva.

Predlagatelj je podnio i žalbu u kojoj je izrazio neslaganje s tumačenjem GDPR-a na koje se poziva Biskupija Gent i zahtijevao je brisanje bilo kakve poveznice između nje i bilo koje religijske zajednice ili filozofski orijentirane organizacije. Odlukom br. 169/2023 od 19. prosinca 2023. Vijeće za rješavanje sporova pri belgijskom tijelu za zaštitu podataka (Gegevensbeschermingsautoriteit, dalje u tekstu: GBA) utvrdilo je da je Biskupija Gent povrijedila GDPR, osobito njezin članak 5. stavak 1. točku (a), u vezi s člankom 6. stavkom 1. točkom (f), kao i članak 5. stavak 1. točke (b) i (c), članak 9., članak 12. stavke 1. do 4., u vezi s člankom 17., i članak 13. Naredilo je Biskupiji Gent, između ostalog, u skladu s člankom 58. stavkom 2. točkom (c) GDPR-a da u skladu s člankom 12. GDPR-a poštuje zahtjev osobe JM za ostvarivanje njezina prava na prigovor i prava na brisanje te da slijedom toga prekine nezakonitu obradu njezinih osobnih podataka (članak 21. stavak 1. GDPR-a) i da osobne podatke izbriše u roku od 30 dana od priopćenja te odluke (članak 17. stavak 1. točka (c) GDPR-a). Međutim, Biskupija se usprotivila takvom zahtjevu. Biskupija Gent tvrdi da se pravo na brisanje ne primjenjuje neograničeno te da se ne primjenjuje u ovom slučaju jer predlagatelj nije uložio prigovor na obradu svojih osobnih podataka i Biskupija ima jače legitimne razloge za obradu podataka. Nadalje, Biskupija je istaknula da se onima koji istupe iz Crkve nudi alternativa u vidu zabilježbe istupanja te da je arhiviranje matičnih knjiga krštenih u javnom interesu i služi svrhama povijesnog istraživanja. Biskupija ističe i da potpuno brisanje nije u skladu s načelom proporcionalnosti te da je nužno uputiti prethodna pitanja s obzirom na specifičan kontekst matičnih knjiga krštenih u Rimokatoličkoj crkvi, koje se vode samo u papirnatom obliku i dostupne su samo ograničenom broju osoba.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da obrada podataka, odnosno zadržavanje osobnih podataka u matičnoj knjizi krštenih čak i nakon podnošenja zahtjeva za „poništenje krštenja“, konkretno treba proći test u trima koracima ako je ona navodno zakonita zbog navedenog razloga. Najprije, mora postojati legitiman interes. Biskupija Gent poziva se u tom pogledu na slobodu vjeroispovijedi, osobito na pravo na iskazivanje i prakticiranje vjere. U skladu s katoličkim naukom krštenje je sveti sakrament koji omogućuje pristup drugim sakramentima. „Poništenje krštenja“ nije moguće u skladu s tim naukom.

Kao drugo, očuvanje matične knjige krštenih treba biti nužno radi ostvarenja tog cilja. Biskupija Gent smatra da se konačno brisanje iz matične knjige krštenih ne može pomiriti s neizbrisivošću krštenja. Osim toga, nužno je voditi matične knjige krštenih kako bi se osiguralo da se osobe ne krste dvaput.

Kao treće, zaštita tog interesa treba biti proporcionalna interesima, temeljnim pravima i temeljnim slobodama ispitanika.

Pravo na slobodu izražavanja i sloboda vjeroispovijedi uključuju i osobnu slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili da se odrekne određenog vjerovanja (i da se ne pripada nijednoj određenoj vjeri). Informacija o krštenju određene osobe, naime, spada u „osjetljive informacije“ u smislu članka 9. GDPR-a. Osim toga, interes je fundamentalne prirode, a to je zaštita slobode vjeroispovijedi. S druge strane, matična knjiga krštenih povjerljiva je baza podataka koja se vodi samo fizički i u papirnatom obliku. Prema tvrdnjama Biskupije Gent župnik čuva matičnu knjigu krštenih u sefu ili zaključanom ormaru, a ona je načelno dostupna klericima samo pod strogim uvjetima. GBA pita je li interes Crkve jači od osobnog interesa. Smatra da roditelji odnosno skrbnik u tom slučaju nisu mogli razumno pretpostaviti da će se podaci doživotno obrađivati, i to čak i nakon zahtjeva za brisanje.

Posljedično se postavlja pitanje može li trenutačna odredba proći test nužnosti i proporcionalnosti.

Nadalje, istog dana Sud EU-a objavio je svoju presudu u predmetu C-459/25, Woonstichting Lieven de Key, u kojem pitanje postavlja nizozemski sud, Hoge Raad der Nederlanden. Pitanje se u navedenom predmetu odnosi na tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima,² a pitanje glasi:

"Treba li članak 6. stavak 1., članak 7. stavak 1. i članak 8.b Direktive 93/13 tumačiti na način da im se, ako prodavatelj u ugovoru upotrijebi nepoštenu odredbu o postupovnim troškovima te ugovor može i dalje važiti nakon njezina uklanjanja, protivi to da se potrošaču koji nije uspio u sudskom postupku naloži snošenje prodavateljevih postupovnih troškova u skladu s nacionalnim postupovnim pravom od kojeg je nepoštena odredba o postupovnim troškovima odstupila na štetu potrošača?"

U ovom zahtjevu za prethodnu odluku riječ je o odredbi o postupovnim troškovima iz ugovora o najmu. U skladu s tom odredbom o postupovnim troškovima, najmoprimac snosi sve troškove postupka koji nastanu najmodavcu ako najmoprimac ne ispuni ugovor o najmu. U ovom predmetu najmodavac zahtijeva da se raskine ugovor o najmu i napusti iznajmljena nekretnina, da se najmoprimcu naloži plaćanje iznosa od 482,50 eura, uključujući izvansudske troškove i naknadu za korištenje do stvarnog napuštanja te da se najmoprimcu naloži snošenje postupovnih troškova. Najmoprimac nije sudjelovao u postupku.

Spornom se odredbom ostavlja mogućnost da najmodavac u bilo kojem trenutku prije sudske odluke zatraži ukupne postupovne troškove. Stoga u tom slučaju ne dolazi u obzir mogućnost da sudovi smanje te troškove. U tom je pogledu riječ i o stvarnoj opasnosti jer je vjerojatno da će mnogi najmoprimci naknadno platiti (navodne) tražbine kako bi spriječili nastavak sudskog postupka, a da pritom ne znaju da se neke tražbine temelje na nepoštenoj odredbi. Međutim, čak i ako su sudovi u okviru presude smanjili postupovne troškove, najmodavac može zahtijevati ukupne postupovne troškove uz upućivanje na članak 11.1. I u tom slučaju postoji stvarna opasnost da će najmoprimac izvršiti plaćanje kako bi se stvar riješila. Osim toga, najmodavac može oduzeti plaćanje koje je izvršio najmoprimac od (ukupnih) postupovnih troškova koji se duguju prema najmodavčevu mišljenju; nakon toga presuda predstavlja ovršnu ispravu za naplatu preostale tražbine. Stoga odredba članka 11.1. itekako dovodi do narušavanja ugovorne ravnoteže.

Navedena bi presuda mogla imati velik utjecaj na prava potrošača u EU-u.

Uz sve navedeno Sud EU-a će 21. listopada 2026. održati raspravu u predmetu C-796/24, u kojem pitanja postavlja belgijski Grondwettelijk Hof. Pitanja se odnose na tumačenje Direktive (EU) 2019/1937 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2019. o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije, a pitanja glase:³

"1.    Treba li članak 3. stavak 3. točku (b) Direktive (EU) 2019/1937 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2019. o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije tumačiti na način da se njime državama članicama prilikom prenošenja Direktive u nacionalno pravo nalaže da iz područja primjene odredbe o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije isključe ne samo informacije obuhvaćene odvjetničkom tajnom, nego i informacije obuhvaćene zakonskom obvezom čuvanja tajne koja se primjenjuje na osobe koje se bave drugim pravnim zanimanjima?

2.    U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje: treba li članak 3. stavak 3. točku (b) Direktive (EU) 2019/1937 tumačiti na način da se njime državama članicama prilikom prenošenja Direktive u nacionalno pravo dopušta da iz područja primjene odredbe o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije isključe kako informacije obuhvaćene odvjetničkom tajnom tako i informacije obuhvaćene zakonskom obvezom čuvanja tajne koja se primjenjuje na osobe koje se bave drugim pravnim zanimanjima?

3.    U slučaju niječnog odgovora na prvo i drugo pitanje: povređuje li se člankom 3. stavkom 3. točkom (b) Direktive (EU) 2019/1937 – u dijelu u kojem se njime utvrđuje da prethodno navedena direktiva ne utječe na primjenu prava Unije ili nacionalnog prava koje se odnosi na zaštitu obveze čuvanja odvjetničke tajne, pri čemu se zaštita profesionalne tajne primjenjuje samo na odvjetnike, ali ne i na osobe koje se bave drugim pravnim zanimanjima i na koje se primjenjuje zakonska obveza čuvanja tajne – pravo na poštovanje privatnog života zajamčeno člancima 7. i 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (kao i člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima), sloboda poduzetništva zajamčena člankom 16. te povelje, pravo na zaštitu vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima ili načelo jednakosti i nediskriminacije utvrđeno člancima 20. i 21. te povelje?"

Direktivom (EU) 2019/1937 uzima se u obzir okolnost da određena zanimanja podliježu profesionalnoj tajni i da je s obzirom na interes cjelokupnog društva za tu profesionalnu tajnu potrebna posebna zaštita. U članku 3. stavku 3. točki (b) Direktive (EU) 2019/1937 riječ je o „zaštiti obveze čuvanja odvjetničke tajne i medicinske privatnosti“. Belgijska tijela prenijela su tu Direktivu dvama zakonima. Člankom 5. stavkom 1. točkom 3. Zakona od 28. studenoga 2022. i člankom 4. stavkom 1. točkom 2. Zakona od 8. prosinca 2022. predviđaju se iznimni slučajevi u kojima određene informacije nisu obuhvaćene zaštitom prijavitelja, a to su informacije na koje se odnosi obveza čuvanja medicinske privatnosti, kao i informacije i saznanja koje odvjetnici dobiju od svojih stranaka ili steknu o njima.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se na temelju uporabe pojma „odvjetnik“ u francuskoj i nizozemskoj verziji Direktive (EU) 2019/1937 može zaključiti da se njezin članak 3. stavak 3. točka (b) odnosi na obvezu čuvanja odvjetničke tajne, ali ne i na obvezu čuvanja tajne koju imaju druge osobe koje se bave pravnim zanimanjem.

S obzirom na uporabu pojma „legal privilege“ u engleskoj verziji te Direktive i nepostojanje sudske prakse Suda EU-a u pogledu njezina članka 3. stavka 3. točke (b), u kojoj je među ostalim riječ o „primjeni nacionalnog prava koje se odnosi na obveze čuvanja odvjetničke tajne“, mogu postojati razumne dvojbe u pogledu toga omogućuje li se navedenom odredbom državama članicama da, kad je riječ o informacijama obuhvaćenima profesionalnom tajnom, prilikom prenošenja Direktive u svoje nacionalno pravo iz odredbe o zaštiti prijavitelja uz odvjetnike isključe i osobe koje se bave drugim pravnim zanimanjem i na koje se na temelju zakona primjenjuje ta profesionalna tajna ili obveza čuvanja tajne.

Na koncu, 22. listopada 2026. Sud EU-a će objaviti presudu u predmetu C-873/24, Marwanak, u kojem pitanja postavlja njemački sud, Bundesgerichtshof. Pitanja se odnose na tumačenje Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju,⁴ a pitanja glase:

"Treba li članak 68. točku (l) Uredbe o nasljeđivanju tumačiti na način da Europska potvrda o nasljeđivanju treba sadržavati podatke o zemljištu koje čini ostavinu i koje se nalazi u državi članici koja nije država tijela izdavanja, a koji su, u skladu s nacionalnim pravom države u kojoj se nalazi zemljište, potrebni za upis nasljednika kao vlasnika u zemljišne knjige ako je nasljednik zatražio navođenje tih podataka u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju radi svojeg upisa kao vlasnika u zemljišne knjige države u kojoj se nalazi zemljište te da se upis u zemljišne knjige države u kojoj se nalazi zemljište u skladu s nacionalnim pravom te države, u slučaju da je Europska potvrda o nasljeđivanju jedini dokument koji je podnesen u prilog prijedlogu za upis, može izvršiti samo ako Europska potvrda o nasljeđivanju sadržava te podatke?

Je li za odgovor na prvo pitanje važno prenosi li se nasljedstvo u skladu s primjenjivim nasljednim pravom univerzalnom sukcesijom?

Je li za odgovor na prvo pitanje važno može li se upis u zemljišne knjige države u kojoj se nalazi zemljište u skladu s nacionalnim pravom te države koji se navodi u prvom pitanju umjesto podnošenjem Europske potvrde o nasljeđivanju koja sadržava podatke navedene u prvom pitanju ishoditi i na način da nasljednik ili, nakon njegove smrti, nasljednikov nasljednik uz Europsku potvrdu o nasljeđivanju koja ne sadržava podatke navedene u prvom pitanju zemljišnoknjižnom odjelu države u kojoj se nalazi zemljište podnese dodatni dokument koji sadržava izjavu nasljednika ili, nakon njegove smrti, nasljednikova nasljednika?"

Ostavitelj je u glavnom predmetu zajedno sa svojom suprugom sastavio zajedničku oporuku koja je datirana 1. ožujka 2013. te je svaki od supružnika svojim nasljednikom imenovao ovog drugog, a u slučaju preminuća obaju supružnika jedinom je nasljednicom imenovana njihova kći. Ostavitelj je preminuo 5. listopada 2015. s posljednjim uobičajenim boravištem u Njemačkoj. Kći je preminula 5. siječnja 2019., a supruga 21. veljače 2022. U ostavinu ostavitelja ušlo je zemljište u Češkoj Republici. Podnositelji zahtjeva u glavnom predmetu su djeca iza preminule kćeri ostavitelja. Oni su radi rješavanja nasljedstva u pogledu zemljišta u Češkoj 27. travnja 2023. Amtsgerichtu (Općinski sud, Njemačka) (dalje u tekstu: ostavinski sud) podnijeli zahtjev za izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju (dalje u tekstu: EPN) kojom se utvrđuje da je supruga umrlog njegova jedina nasljednica i da su djeca nasljednikovi nasljednici supruge s udjelom u nasljedstvu od 1/5 po osobi. Nadalje, zatražili su da se u Potvrdi o nasljeđivanju navede naziv zemljišta u Češkoj Republici koje čini ostavinu. Kao obrazloženje naveli su da je upis nasljednog reda u zemljišne knjige isključivo na temelju Europske potvrde o nasljeđivanju, s obzirom na to da je nasljednica u međuvremenu preminula, u skladu s češkim Zakonom o katastru moguć samo ako je zemljište koje je predmet upisa izričito navedeno u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju.

Rješenjem od 19. srpnja 2023. ostavinski sud odbio je taj prijedlog u dijelu u kojem se zahtijevalo izričito navođenje zemljišta u Češkoj. Rješenjem od 11. prosinca 2023. Oberlandesgericht (Visoki zemaljski sud, Njemačka) odbio je žalbu podnesenu protiv toga. Kao obrazloženje naveo je da bi se informativno navođenje pojedinačnih predmeta nasljeđivanja na koje se ne odnose učinak pretpostavke ni zaštita legitimnih očekivanja iz Uredbe o nasljeđivanju protivilo nastojanju da se Uredbom stvori instrument s formaliziranim sadržajem koji se bez problema može upotrijebiti u svim državama članicama. Navođenjem pojedinačnih predmeta nasljeđivanja ugrozila bi se sigurnost pravnog prometa kad bi se sama nasljednikova tvrdnja o pripadnosti ostavini navela u službenom dokaznom dokumentu, čime bi se stvorio dojam službenosti.

Sud EU-a dosad nije odgovorio na postavljeno pitanje o obvezi tijela izdavanja da u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju navede popis imovine koju nasljeđuje dotični nasljednik ne samo u slučaju nasljeđivanja koje se odnosi na više nasljednika, nego i u slučaju nasljeđivanja koje uključuje samo jednog nasljednika.

Nezavisni odvjetnik Szpunar svoje je mišljenje objavio 5. veljače 2026., u kojem je zaključio da članak 68. točku (l) Uredbe o nasljeđivanju treba tumačiti na način da tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju nije dužno u njoj navesti na zahtjev podnositelja zahtjeva podatke o nekretnini koja čini ostavinu i nalazi se u drugoj državi članici u slučaju prijenosa ostavine univerzalnom sukcesijom. To je slučaj neovisno o zahtjevima prava mjerodavnog za upisnike države članice u kojoj se nalazi nekretnina za nasljeđivanje predviđenima za isprave koje predstavljaju osnovu za evidentiranje u zemljišne knjige.

Nezavisni odvjetnik u točki 56. svog mišljenja navodi da treba smatrati da, čak i ako opravdanje za izdavanje EPN-a predstavlja potreba nasljednika da dokaže svoj status i ovlasti u drugoj državi članici, nije zamišljeno da izdana isprava služi ostvarivanju samo jednog konkretnog cilja, uključujući osobito cilj kao što je objavljivanje nasljednikovih prava u zemljišnim knjigama u drugoj državi članici u kojima je evidentirana naslijeđena nekretnina. Međutim, EPN je stvoren kao isprava namijenjena potencijalno širokom korištenju u pravnom prometu, odnosno da ga koriste i osobe koje nisu nasljednik i da se koristi i u svrhe koje nisu svrha njegova izdavanja. Nadalje, u točki 56. mišljenja nezavisni odvjetnik navodi da EPN ne treba uključivati podatke koji nisu potrebni za to da sudionici u pravnom prometu mogu utvrditi opseg prava i obveza nasljednika. Isto tako, ne treba uključivati podatke čije potvrđivanje nije obuhvaćeno opsegom ovlasti tijela izdavanja i čije navođenje u EPN-u može stvoriti pogrešnu predodžbu o službenom potvrđivanju okolnosti koje EPN ne treba potvrđivati. U svakom slučaju, njegov sadržaj ne treba biti određen zahtjevima za odgovarajuće nacionalne isprave predviđenima pravom država članica.⁵

Ova bi presuda mogla imati velik utjecaj i na praksu hrvatskih sudova koji nerijetko zahtijevaju detaljan opis nekretnine kako bi se EPN uzeo kao valjana podloga za upis prava u zemljišne knjige.

Mia Mišić, mag. iur., sutkinja Općinskog suda u Vinkovcima