Ustavni sud Republike Hrvatske nedavno je donio odluku i rješenje broj: U-I-3941/2015 i dr. od 18. travnja 2023., kojom je odlučio o ocjeni ustavnosti Obiteljskog zakona iz 2015. (dalje: ObiZ/15)1. Tom je odlukom Ustavni sud ukinuo 18 odredbi ObiZ-a/15 (navedenih u točki I. izreke odluke), od ukupno osporenih 148 članaka. Ustavni je sud u toj odluci utvrdio da ObiZ/15 u cijelosti obiluje nomotehničkim nedostacima i nesistematično raspoređenim normama (institutima) što otežava njegovo čitanje, a samim time i primjenu. Međutim, takvi nedostaci, iako ozbiljni, nisu dostatni da bi Ustavni sud osporeni zakon u cijelosti ocijenio nesuglasnim s Ustavom. Ustavni sud je stoga, u odnosu na pojedine odredbe ObiZ-a/15 za koje je utvrdio da doista utječu na vladavinu prava i pravnu sigurnost, te odredbe ukinuo s odgodnim učinkom, sukladno članku 55. stavku 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu2, napomenuvši da novi zakon, tj. izmjene i /ili dopune postojećeg, mora stupiti na snagu do 31. prosinca 2023. Ustavni sud osobito je pri donošenju svoje odluke imao na umu činjenicu da je od stupanja ObiZ-a/15 na snagu prošlo više od sedam godina pa je stoga neke od prigovora, iako načelno opravdane, djelomično otklonila praksa, a djelomično je zbog proteka vremena otpala potreba za ukidanjem normi na koje se odnose. Neke od nedostataka na koje su upozoravali praktičari koji su se s primjenom ObiZ-a/15 suočavali u praksi (npr. uspostava pojedinih instituta koji nisu dovoljno razrađeni i za čiju primjenu nisu uspostavljeni preduvjeti) uočio je i sam zakonodavac te ih u međuvremenu otklonio donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ObiZ-a/15 (npr. institut anticipiranih naredbi) i donošenjem Zakona o Centru za posebno skrbništvo (institut posebnog skrbništva).
U zaključnom dijelu svojeg obrazloženja Ustavni je sud naglasio da, neovisno o tome odluči li se zakonodavac za donošenje novog zakona ili donošenje izmjena i dopuna trenutno važećeg ObiZ-a/15, mora upozoriti na važnost njihovog usklađivanja s pravnim standardima europskog zakonodavstva, upućujući na presude Europskog suda za ljudska prava, donesene u predmetima protiv Republike Hrvatske. Pritom je upozorio i na podatke koji govore da je u veljači 2021. bez odgovarajuće roditeljske skrbi bilo 4439 djece, od kojih ih je 2133 bilo smješteno u domovima, a 2306 u udomiteljskim obiteljima. S obzirom na to da je 2015. godine ukupno bilo 2795 takve djece (upola manje), upozorio je na zabrinjavajući trend porasta broja djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi od 2015. godine do danas (razdoblje primjene ObiZ-a/15). Prema podacima višegodišnjih Izvješća Pravobraniteljice za djecu i godišnjih statističkih izvješća Ministarstva rada, mirovinskog sustava i socijalne politike - u 2015. godini posvojeno je 126 djece, 2016. - 87, 2017. - 105, 2018. - 132, 2019. - 117, 2020. - 136, 2021. -152, 2022. -166.
U nastavku se daje prikaz presuda Europskog suda (koje Ustavni sud spominje u svojoj odluci) u kojima je taj sud utvrdio povredu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija)3, kojim je zaštićeno pravo na poštovanje obiteljskog života, a koje su donesene u predmetima protiv Republike Hrvatske.
Stajališta Europskog suda vezana uz pitanja utvrđenja očinstva i materinstva, a u kojima je utvrđeno da je došlo do povrede članka 8. Konvencije, vezano uz pitanje utvrđivanja očinstva i materinstva su: Mikulić protiv Hrvatske (br. 53176/99, presuda od 7. veljače 2002.) i Krušković protiv Hrvatske (br. 46185/08, presuda od 21. lipnja 2011.). U predmetu Mikulić protiv Hrvatske riječ je bila o parničnom postupku koji je pokrenut radi radi utvrđenja očinstva, a postupak je pokrenulo dijete rođeno izvan braka. U tom je predmetu Europski sud po prvi puta za Republiku Hrvatsku konstituirao pozitivne obveze prema članku 8. Konvencije te je državi nametnuta obveza osiguranja učinkovitog pravnog sustava koji će djetetu omogućiti da u sporu utvrđivanja očinstva utvrdi identitet svojega oca u razumnom roku. U predmetu Krušković protiv Hrvatske podnositelj zahtjeva je osoba koja je tvrdila da je on otac izvanbračnog djeteta, uz suglasnost majke. U toj presudi Europski sud je utvrdio povredu prava podnositelja na poštivanje osobnog i obiteljskog života, jer podnositelj kao osoba lišena poslovne sposobnosti, sukladno tada važećem Obiteljskom zakonu nije imao mogućnost priznati očinstvo djeteta rođenog izvan braka te je u pogledu pokretanja bilo kakvog postupka u tom pogledu ovisio o centru za socijalnu skrb koji nije bio obvezan pokrenuti takav postupak. U oba navedena predmeta utvrđeno je da je došlo do povrede članka 8. Konvencije te su izražena stajališta Europskog suda vezana uz situacije podnositelja zahtjeva koji imaju Konvencijom zaštićen vitalni interes primati informacije koje su potrebne kako bi se otkrila istina o nekom važnom vidu njihovog osobnog identiteta.
U predmetu Gluhaković protiv Hrvatske (br. 21188/09, presuda od 12. travnja 2011.) utvrđena je povreda prava podnositelja da viđa svoje dijete koje živi s majkom, u smislu članka 8. Konvencije, jer su sudovi propustili na prikladan način osigurati mu učinkovite kontakte s kćerkom. U predmetima Ribić protiv Hrvatske (br. 27148/12, presuda od 2. travnja 2015.), K.B. i drugi protiv Hrvatske (br. 36216/13, presuda od 14. ožujka 2017.), Begović protiv Hrvatske (br. 35810/14, presuda od 13. lipnja 2019.), i Jurišić protiv Hrvatske (br. 29419/17, presuda od 17. prosinca 2019.), Europski sud je utvrdio da je propust nacionalnih vlasti da u primjerenom roku poduzmu potrebne korake koji su se od njih mogli razumno očekivati, bilo u postupku za skrbništvo, bilo u postupku za ostvarivanje prava na susrete i druženja, tj. ovršne postupke izvršenja odluka, doveo do de facto odlučivanja u predmetima i do otuđivanja djece od njihovih roditelja, uslijed čega je utvrđena povreda članka 8. Konvencije. Prvom takvom presudom iz 2015. (Ribić protiv Hrvatske) utvrđeno je da su hrvatska nacionalna tijela propustila pravovremeno poduzeti potrebne korake u svrhu olakšanja ponovnog susreta podnositelja i njegovog sina te su time povrijedila pravo na poštovanje obiteljskog života podnositelja, koji je sina do njegove punoljetnosti vidio ukupno tri puta. U predmetima Begović protiv Hrvatske i Jurišić protiv Hrvatske utvrđena je povreda pozitivne obveze države u smislu članka 8. Konvencije zbog neprovođenja ovrhe sudskih odluka kojima su podnositeljima zahtjeva dodijeljena prava na susrete i druženja s njihovim sinovima. Pritom je izraženo stajalište da protek vremena može uzrokovati nepopravljive posljedice na odnose roditelja i djece u ovakvim predmetima. Isto tako, nedostatak suradnje roditelja nije okolnost koja sama po sebi može osloboditi vlasti od njihovih pozitivnih obveza temeljem članka 8. Konvencije. U predmetu K.B. i drugi protiv Hrvatske podnositeljica zahtjeva je na temelju odluke domaćih sudova imala pravo na održavanje susreta i druženja s dvojicom maloljetnih sinova koji su živjeli s ocem. Međutim, susreti i druženja se nisu održavali zbog otpora djece. Podnositeljica je prigovarala da domaća tijela nisu poduzela sve potrebne mjere da joj osiguraju kontakte s djecom i da stoga nisu ispunila svoje pozitivne obveze. Europski sud utvrdio je da su domaći sudovi poduzimali mjere u podnositeljičinom predmetu s kašnjenjem i neučinkovito. Istaknuo je, između ostaloga, da je drugostupanjski sud pretjerano dugo odlučivao o podnositeljičinoj žalbi protiv odluke kojom je određen način na koji su se trebali odvijati podnositeljičini susreti s djecom, da domaći sudovi nisu privremeno regulirali način održavanja susreta tijekom postupka razvoda braka podnositeljice i njezinog tadašnjeg supruga, kao i da nisu pravovremeno odredila vještačenje da se utvrde razlozi otpora djece te uputila djecu na odgovarajući tretman. U svim tim predmetima Europski sud je, pozivajući se na načela primijenjena u predmetu Ribić, utvrdio povredu pozitivnih obveza države u smislu članka 8. Konvencije.
U predmetima X protiv Hrvatske (br. 11223/04, presuda od 17. srpnja 2008.) i A.K. i L. protiv Hrvatske (br. 37956/11, presuda od 8. siječnja 2013.) također je utvrđena povreda prava na poštovanje osobnog i obiteljskog života podnositeljica. U tim predmetima podnositeljice zahtjeva su majke lišene poslovne sposobnosti odnosno roditeljske skrbi, koje nisu bile obaviještene o pokretanju postupka za posvojenje njihove djece, tj. nije im bila dana mogućnost izjasniti se o tome. Europski sud je u oba predmeta utvrdio da nisu postojale dovoljne mjere zaštite u procesu kidanja veza između podnositeljica i njihove djece te je stoga došlo do povrede članka 8. Konvencije.
U premetu M. M. protiv Hrvatske (br. 10161/13, presuda od 3. rujna 2015.) i C protiv Hrvatske (br. 80117/17, presuda od 8. listopada 2020.) riječ je bila o postupcima radi izmjene odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, a Europski sud je utvrdio povredu članka 8. Konvencije zbog dugotrajnog postupka, u kojem mišljenje djeteta nije bilo uzeto u obzir. U predmetu M. M. protiv Hrvatske drugopodnositeljici, majci prvopodnositeljice, utvrđena je povreda prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života zbog dugotrajnog postupka u vezi sa skrbništvom. U pogledu postupka za promjenu odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, Europski sud je izrazio čuđenje nad činjenicom da prvopodnositeljica uopće nije saslušana niti je imala mogućnost reći sudu s kojim bi roditeljem željela živjeti. Nadalje, Europski sud smatra da nacionalni sudovi nisu uopće shvatili da se dugotrajnim postupkom o skrbništvu dijete dodatno traumatizira, a utvrdio je i da nisu poduzeti nikakvi koraci za ubrzavanje postupka ni nakon saznanja da se dijete počelo samoozljeđivati. Također, Europski sud je primijetio da su oba roditelja procijenjena kao jednako (ne)podobna da o djetetu vode brigu, ali je djevojčica izrazila jaku želju da živi s majkom. Stoga je utvrđeno da je u posebnim okolnostima ovog predmeta neuvažavanje želja prve podnositeljice o tome s kojim će roditeljem živjeti dovelo do povrede njezinog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života. Nadalje, to pravo povrijeđeno je i njoj i njezinoj majci i zbog prekomjernog trajanja postupka za skrbništvo. U predmetu C protiv Hrvatske Europski sud je utvrdio da je djetetu povrijeđeno pravo iz članka 8. Konvencije jer su domaći sudovi, protivno najboljem interesu djeteta i bez ikakvog razdoblja prilagodbe, izmijenili odluku o roditeljskoj skrbi, a bez da je tijekom postupka djetetu imenovan posebni skrbnik i bez da je dijete uopće saslušano. Europski sud je ocijenio da je takvo postupanje nadležnih domaćih tijela nepovratno potkopalo postupak donošenja sudske odluke i djetetu je povrijeđeno pravo na poštovanje obiteljskog života.
Maja Pavić, mag. iur., viša ustavnosudska savjetnica
^ 1 ("Narodne novine" broj 103/15., 98/19. i 47/20.).
^ 2 ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst)
^ 3 ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.)
