Pregled novije poredbene sudske i zakonodavne prakse, 8./2023. U fokusu: odgovornost za neispravan ili nesiguran povezani proizvod

Odgovornost za neispravne proizvode

Prijedlog Direktive o odgovornosti za neispravne proizvode (Product Liability Directive) primarno je usmjeren na modernu tehnologiju i potrebu modernizacije europskih pravila u vezi odgovornosti za neispravne proizvode. Odgovornost proizvođača, kako je uređeno trenutačno važećom Direktivom 85/374/EEZ o odgovornosti za proizvode, i dalje počiva na principu objektivne odgovornosti (strict liability), no definicije pojma “proizvod” i pojma “neispravnost proizvoda” u bitnome se proširuju kako bi se obuhvatili digitalni proizvodi odnosno informatičke usluge koje su nužno povezane sa određenim proizvodima na europskom tržištu.

Prijedlog Direktive pod pojmom proizvoda uključuje nove pojmove: softver, tzv. datoteke za digitalnu proizvodnju (digital manufacturing files), te i električnu energiju. Pojam datoteke za digitalnu proizvodnju označavaju digitalnu verziju proizvoda ili digitalni predložak za određenu pokretninu. Time se, u konačnici, završava višegodišnji pravni diskurs o pravnoj prirodi softvera (i određenih digitalnih proizvoda) u kontekstu pojmovnog izjednačavanja unutar kategorije proizvoda.

U kontekstu naprednih tehničko-digitalnih sustava koji se sastoje od povezanih hardver i softver komponentni, interesantno je za istaknuti nekoliko dodatnih definicija iz teksta Prijedloga Direktive. Pod pojmom “sastavni dio” Prijedlog Direktive podrazumijeva svaki materijalni ili nematerijalni predmet odnosno svaku povezanu uslugu koji su ugrađeni u proizvod, povezani sa proizvodom, ili su provedeni pod kontrolu proizvođača. U Prijedlogu Direktive se ne nudi daljnje tumačenje ili pojašnjenje značenja formulacije „kontrola proizvođača“. Također, Prijedlog Direktive definira i pojam “povezane usluge” kao digitalne usluge koja je ugrađena u ili povezana sa proizvodom na način da proizvod bez takve usluge ne izvršava sve predviđene funkcije. Bitno je za istaknuti kako Prijedlog Direktive pojmovno slijedi kontekst pravnog normiranja usluga i dobara sukladno Direktivi (EU) 2019/771 o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe.

Posebno se naglašava odredba Prijedloga Direktive koja pod odgovornom osobom smatra kako proizvođača neispravnog proizvoda, tako i proizvođača (neispravnog) sastavnog dijela proizvoda uslijed kojega je cijeli proizvod postao neispravan. Navedeno je također izrazito bitna postavka modernog shvaćanja odgovornosti za neispravne proizvode vodeći se činjenicom kako u proizvodnom procesu visoko-tehnoloških proizvoda sudjeluje čitav niz individualnih proizvođača, odnosno kako proizvodi sve više postaju “pametni proizvodi” (smart prodcuts), “proizvodi Interneta stvari”) (Internet-of-Things products) koji su “povezani proizvodi” (connected products), i koji u svrhu ostvarivanja svoje funkcionalnosti zahtijevaju odlike povezanosti (inter- and intra-device connectiveness).

Navedeni pojmovi odnosno šire shvaćena definicija proizvoda od velikog je značaja za implementaciju pravila o odgovornosti proizvođača u digitalnoj areni. Sve više današnjih tehnoloških odnosno digitalnih proizvoda sadrži digitalnu uslugu koja predstavlja značajnu karakteristiku određenog proizvoda, te se očekuje kako će broj takvih proizvoda u budućnosti samo rasti. Dobar primjer takvog proizvoda su moderna motorna vozila koja sadrže brojne digitalne usluge – poput navigacije, GPS-a, operativnih sustava, i sl. – koje ovise o kontinuiranoj mrežnoj vezi sa pružateljem informatičke usluge. Trenutačno su pružatelji takvih digitalnih usluga najčešće sami proizvođači motornih vozila, no moguće je da će se navedeni trend izmijeniti sa dolaskom naprednih algoritamskih sustava za ispomoć u vožnji, i pojavom specijaliziranih kompanija za digitalne usluge dinamičke upravljačke kontrole motornih vozila i mrežne informacijske servisne usluge na prometnicama. Pružatelj informatičke usluge u pravilu je trenutačno i proizvođač relevantne opreme (digitalno računalo, operativni sustav, navigacijski sustav, i sl.) koja se ugrađuje u motorno vozilo te održava kontinuiranu vezu sa tim motornim vozilom i nakon što isto biva prodano novom vlasniku motornog vozila. Za takvu vrstu povezanosti uobičajeno se koristi pojam pozadinskog operatera (backend operator), koji, za razliku od vlasnika odnosno korisnika motornog vozila koji upravlja dinamičkim upravljačkim funkcijama vozila, pruža dodatne i servisne usluge nužne za funkcionalnost motornog vozila u širem smislu. S uzlazom naprednih algoritamskih sustava ispomoći u vožnji i ubrzanim razvojem autonomnih sustava vožnje, uloga takvih pozadinskih operatera biti će sve više naglašena, što Prijedlog Direktive, promatrano iz aspekta motornih vozila kao primjera visoko-tehnoloških povezanih proizvoda, čini utoliko više aktualnijim i potrebitijim.

Interesantno je, također, izdvojiti nekoliko elementa neispravnosti proizvoda koji su od značaja kada se promatra digitalna komponenta proizvoda. Prijedlog Direktive predviđa neispravnost proizvoda kada on ne ispunjava očekivanja šire javnosti (potrošača) u vezi negativnih učinaka koji proizlaze iz procesa učenja nakon početka uporabe. Primjerice, u kontekstu algoritama koji čine sastavni dio proizvoda, moguće je zamisliti negativne učinke koji proizlaze iz procesa strojnog učenja (machine learning). Također se proširuje i vremenski period neispravnosti proizvoda unutar kojega proizvođač odgovara za navedeno te se uz trenutak stavljanja proizvoda na (europsko) tržište ili stavljanja proizvoda u uporabu, također uvodi i trenutak u kojem proizvod prestaje biti pod kontrolom proizvođača. Primjerice, ako proizvod ovisi o kontinuiranim softverskim nadogradnjama ili uslugama informatičkog društva bez kojih proizvod nije u stanju izvršavati sve svoje funkcije, smatrat će se da je proizvođač dužan držati proizvod pod svojom kontrolom za ugovoreno razdoblje softverske odnosno digitalne podrške. Konačno, posebno se ističe i kibernetička sigurnost odnosno ispunjavanje sigurnosnih potreba po pitanju kibernetičke sigurnosti proizvoda te nedostatak u zadovoljavanju navedenih sigurnosnih zahtjeva također otvara mogućnost pozivanja na neispravnost proizvoda.

Imajući na umu kompleksnost visoko tehnoloških proizvoda, Prijedlog Direktive vodi računa o zaštiti potrošača i oštećenika na način da olakšava postupak dokazivanja neispravnosti proizvoda. Konkretno, od potrošača odnosno oštećenika se očekuje da iznese dostatne činjenice i dokaze potrebne za utvrđivanje vjerodostojnosti zahtjeva za naknadu štete, a na proizvođača se prebacuje teret otkrivanja dostupnih dokaza po pitanju neispravnosti proizvoda. Kako je riječ o relativno osjetljivim informacijama koje sadrže podatke o samom proizvodu (poslovne tajne, povjerljive informacije), Prijedlog Direktive navedenu obvezu proizvođača ograničava na one informacije koje su nužne i proporcionalne obzirom na potrebe razmatranja osnovanosti zahtjeva za naknadu štete. Prijedlog Direktive iznosi nekoliko relevantnih presumpcija neispravnosti proizvoda, od kojih se, u vezi prethodno navedenoga, posebno ističe pretpostavka da je proizvod neispravan ako proizvođač ne otkrije relevantne dokaze odnosno informacije. Dodatno se pretpostavlja neispravnost proizvoda ako potrošač odnosno oštećenik dokaže kako nisu ispunjeni sigurnosni zahtjevi proizvoda (koncept opće sigurnosti proizvoda), odnosno ako dokaže da je šteta proizašla iz očitog kvara proizvoda koji se uobičajeno koristi. Prijedlog Direktive također predviđa pretpostavku uzročno-posljedične veze između neispravnog proizvoda i prouzročene štete kada se načelno utvrdi kako je proizvod neispravan te kako je prouzročena šteta tipično proizlazi iz takvih neispravnih proizvoda. Navedeno predstavlja još jedan poseban mehanizam zaštite potrošača odnosno oštećenika. Konačno, kada je riječ o izrazito složenim proizvodima koji zahtijevaju vrlo specijaliziranja znanja i vještine kako bi se razumjeli detalji i specifikacije u vezi samog proizvoda, moguće je pretpostaviti i neispravnost proizvoda i uzročno-posljedičnu vezu između neispravnog proizvoda i štete ako potrošač može dostaviti dostatne relevantne dokaze da je proizvod pridonio šteti, odnosno da ja vjerojatno da je proizvod neispravan ili je kao takav pridonio šteti. Europski zakonodavac se i na ovom primjeru zakonodavnog rješenja vodi načelom prosječno razumnog potrošača, pretpostavljajući kako prosječan potrošač odnosno građanin u pravilu nema sposobnost razumijevanja kako se visoko-tehnološki proizvodi proizvode, kako funkcioniraju, te koji sve faktori dovode do moguće neispravnosti (odnosno nesigurnosti) proizvoda odnosno do posljedične štete koju trpi potrošač ili treća osoba. Navedeni modeli zaštite potrošača, poglavito u vezi prebacivanja obveza na drugu stranku (proizvođača, i drugih osoba sukladnoj trenutačno važećoj Direktivi), sve se češće koriste kao mehanizam zaštite potrošača u digitalnom prostoru, vodeći se stavom kako potrošači nemaju na raspolaganju kapacitete, znanje i kapital potreban kako bi bili u stanju adekvatno zadovoljiti klasične postavke dokazivanja odgovornosti druge strane.

Konačno, potrebno je posebno naglasiti i iznimku od klasičnog izuzeća proizvođača od odgovornosti. Tradicionalno pravilo o izuzeću proizvođača od odgovornosti daje mogućnost proizvođaču da se izuzme od odgovornosti ako neispravnost koja dovodi do štete nije postojala u trenutku stavljanja proizvoda na tržište ili uporabu. Prijedlog Direktive ne predviđa takvu mogućnost izuzeća ako je neispravnost proizvoda (pod kontrolom proizvođača) uzrokovana povezanom uslugom, ažuriranjima ili nadogradnjama softvera, odnosno izostankom istih (a koji su bitni za održavanje opće sigurnosti proizvoda). Primjerice, bez adekvatne softverske podrške odnosno ažuriranja od strane proizvođača, moderno motorno vozilo nije u stanju pružiti sve vremenski ograničene digitalne i servisne usluge i pogodnosti kako je ugovoreno kupoprodajnim ugovorom. Time se ponovno potvrđuje nova realnost digitalne komponente visoko-tehnoloških proizvoda, i pruža dodatna, vremenski neopterećena dimenzija zaštite potrošača od negativnih posljedica neispravnih proizvoda.

Ključne riječi: Prijedlog Direktive o odgovornosti za neispravne proizvode, Direktiva 85/374/EEZ, Direktiva (EU) 2019/771, softver kao proizvod, datoteke za digitalnu proizvodnju, neispravnost proizvoda, presumpcija neispravnosti proizvoda, presumpcija uzročno-posljedične veze između neispravnog proizvoda i štete, zaštita potrošača i oštećenika

Opća sigurnost proizvoda

Uz prethodno iznesene izmjene i dopune općih pravila o odgovornosti za neispravne proizvode, koji se u europski pravni prostor predlažu kroz mehanizam direktive (potrebno implementirati u nacionalno zakonodavstvo država članica Europske unije (EU)), u pripremi su također i izmjene i dopune pravila u vezi opće sigurnosti proizvoda, i to kroz mehanizam uredbe (izravna primjena u državama članicama EU). Prijedlog Uredbe o općoj sigurnosti proizvoda (General Product Safety Regulation) zamijenit će postojeća pravila sadržana u Direktivi 2001/95/EZ o općoj sigurnosti proizvoda koji se stavljaju na ili čine dostupnim na europskom tržištu, i koji su namijenjeni potrošačima. Prijedlog Uredbe se odnosi i na već korištene proizvode ako su popravljeni ili obnovljeni (uz određene iznimke). Također, pod pojmom proizvođača prema Prijedlogu Uredbe također se smatra i osoba koja u bitnoj sadržajnoj mjeri mijenja proizvod (kako je predviđen početnom procjenom rizika) te time utječe na sigurnost proizvoda (izmjena prirode opasnosti ili povećanje razine rizika), a što je poglavito bitno za kontekst proizvoda koji ovise o digitalnoj komponenti (primjerice, nadogradnji softvera), čime se u bitnome utječe na funkcionalnost takvog proizvoda.

Posebno se ističe kako Prijedlog Uredbe, baš kao i prethodno izložen Prijedlog Direktive o odgovornosti za neispravne proizvode, posebno vodi računa o digitalnoj areni te pojmovno i sadržajno obrađuje problematiku tzv. prodaje na daljinu. Osim proizvoda koji se fizički stavljaju ili čine dostupnim na europskom tržištu, Prijedlog Uredbe također predviđa i proizvode koji se prodaju preko interneta ili drugim sredstvima prodaje na daljinu, i koji se nude potrošačima u EU-u. Posljednje navedena mogućnost ponude proizvoda na daljinu potrošačima u EU-u očituje se kroz izraženu usmjerenost prodajnih ili drugih aktivnosti (korištenje valute ili službenog jezika određene države članice, registracija domene u određenoj državi članici, geo-lokacija dostavnih pravaca) na jednu ili više država članica. Gospodarski subjekti koji se bave prodajom na daljinu dužni su u ponudi na daljinu omogućiti određene informacije o proizvodu, u svrhu zaštite potrošača. Konkretno, potrebno je uključiti opće informacije o proizvođaču uključujući i kontakt, iste podatke o odgovornoj osobi (koja zastupa proizvođača) za slučaj da proizvođač nema poslovni nastan u EU-u (sukladno Uredbi (EU) 2019/1020 o nadzoru tržišta i sukladnosti proizvoda), podatke u vezi identifikacije proizvoda, te relevantna upozorenja i informacije u vezi sigurnosti proizvoda.

Prijedlog Uredbe sadrži čitav niza mehanizama usmjerenih na očuvanje opće sigurnosti proizvoda s ciljem unaprjeđenja pravila o zaštiti potrošača. Radi jasnije klasifikacije opasnih proizvoda, uvodi se, uz već postojeću definiciju “ozbiljnog rizika”, pojam “rizika” koji se definira kao kombinacija vjerojatnosti pojave opasnosti koja može dovesti do štete, te stupnja ozbiljnosti štete. U kontekstu relevantnih izmjena i dopuna sadržanih u Prijedlogu Uredbe, potrebno je naglasiti kako se pod opasnim proizvodom smatra onaj proizvod koji predstavlja određenu razinu rizika koja nije prihvatljiva. Procjena rizika kod proizvoda koje se a priori ne smatraju sigurnim proizvodima uzima u obzir čitav niz faktora, uključujući međusoban utjecaj povezanih proizvoda (poglavito relevantno za digitalne proizvode čija funkcionalnost ovisi o različitim povezanim informatičkim uslugama), prezentaciju proizvoda i dostupne upute u vezi sigurnosnog korištenja, dostupnost proizvoda ranjivim skupinama potrošača (naglasak na djecu), zahtjeve kibernetičke sigurnosti, te, a što je poglavito relevantno u vezi primjene algoritama sa mogućnosti strojnog učenja, funkcije proizvoda koje se razvijaju i uče, odnosno, prediktivne funkcije proizvoda. Proizvođači su također dužni provoditi interne procjenu rizika svojih proizvoda, te pripremiti adekvatnu dokumentaciju i procedure kojima se dokazuje i održava sigurnost proizvoda.

U vezi opasnih proizvoda, posebno se ističe sustav Sigurnosna vrata: sustav za brzo upozorenje (Safety Gate Rapid Alert System) koji će omogućiti brzu komunikaciju i nesmetani protok informacija o opasnim proizvodima na razini EU-a i među državama članicama (dodatni mehanizam zaštite potrošača u kontekstu Mreže za sigurnost potrošača (Consumer Safety Network)). Svaki pružatelj usluge online tržišta (”internetsko tržište”) biti će u obvezi imenovati kontakt osobu (Single Point of Contact) koja će biti, posredstvom platforme Sigurnosna vrata, odgovorna za pitanja opće sigurnosti proizvoda koji se nude na platformi (dostupnost tehničke dokumentacije i uputa, komunikacija i suradnja sa nadležnim tijelima država članica, uklanjanje neželjenog sadržaja, postojanje procedura rješavanja problema u vezi nedostataka u sigurnosti proizvoda, i sl.). Mehanizam nadzora tržišta davat će mogućnost nadležnim tijelima da od digitalnih platformi zahtijevaju uklanjanje ili onemogućavanje pristupa nelegalnom sadržaju u vezi opasnih proizvoda. U slučaju povlačenja proizvoda sa tržišta, pružatelji usluge online tržišta (i proizvođači) dužni o istome obavijestiti sve zahvaćene kupce te ponuditi minimalno dvije opcije naknade štete (popravak proizvoda, zamjena proizvoda, povrat novca). Konačno, u slučaju da pružatelj usluge online tržišta (i proizvođač) zaprimi informaciju da je proizvod prouzročio štetu, dužan je o tome odmah obavijestiti nadležna europska tijela.

Ključne riječi: Prijedlog Uredbe o općoj sigurnosti proizvoda, Direktiva 2001/95/EZ o općoj sigurnosti proizvoda, Uredba (EU) 2019/1020 o nadzoru tržišta i sukladnosti proizvoda, zaštita potrošača, Sigurnosna vrata: sustav za brzo upozorenje, Mreža za sigurnost potrošača, obveze pružatelja usluge internet tržišta, obveze proizvođača

Izvanugovorna odgovornost za štetu prouzročenu sustavom umjetne inteligencije

U vezi nastojanja EU-a da prilagodi relevantan pravni okvir u vezi zaštite potrošača od neispravnih i nesigurnih proizvoda, poglavito imajući na umu narav visoko-tehnoloških povezanih proizvoda koji sve više ovise o različitim razinama računalnih programa i algoritama, poglavito onih koji se baziraju na sustavima strojnog učenja (u praksi se pogrešno koristi pojam umjetne inteligencije, artificial intelligence), korisno je sumarno ukazati na osnovne odrednice Prijedloga Direktive o prilagodbi pravila o izvanugovornoj građanskoj odgovornosti za umjetnu inteligenciju.

Prijedlog Direktive utvrđuje pravila u vezi iznošenja dokaza u vezi visoko rizičnih sustava umjetne inteligencije te pravila u vezi presumpcije uzročnosti između krivnje dobavljača odnosno korisnika i čina ili propusta sustava umjetne inteligencije. Pravila se odnose na izvanugovornu građansku odgovornost na naknadu štete koja je prouzročena činom ili propustom sustava umjetne inteligencije. Za razliku od pravnog okvira koji uređuje problematiku neispravnog proizvoda, Prijedlog Direktive temelji se na principu subjektivne odgovornosti, te se čin ili propust sustava umjetne inteligencije promatra s aspekta krivnje, odnosno aspekta propuštanja ulaganja dužne pažnje.

Prijedlog Direktive se u većoj mjeri oslanja na definicije osnovnih pojmova sadržane u Prijedlogu Uredbe o utvrđivanju usklađenih pravila o umjetnoj inteligenciji. Korisno je ukratko komentirati nekoliko relevantnih pojmova. Pod pojmom sustava umjetne inteligencije razumije se računalni program (softver) koji ima generativne sposobnosti, odnosno mogućnost generiranja izlaznih rezultata kojima se vrši utjecaj na okolinu. Pod generativnim izlaznim rezultatima podrazumijeva se različita vrsta sadržaja (audio, vizualno, tekstualno, i sl.), preporuka (artificial intelligence based recommendation) te odluka (artificial intelligence decision-making). Pojam dobavljača podrazumijeva i proizvođača sustava umjetne inteligencije i osobu koja sustav umjetne inteligencije kao proizvod stavlja na tržište ili nudi na uporabu. Visokorizični sustavi umjetne inteligencije određeni su u Prilogu II. i Prilogu III. Prijedloga Uredbe, i u pravilu se odnose na takve sustave umjetne inteligencije koji predstavljaju ozbiljan rizik za javnu sigurnost, javno zdravlje i temeljna prava.

Kako se Prijedlog Direktive bazira na principu subjektivne odgovornosti, sam Prijedlog propisuje da se standard dužne pažnje određuje relevantnim europskim ili nacionalnim pravom kojim se uređuje standard dužne pažnje u vezi zaštite interesa života, tjelesnog integriteta, imovine i zaštite temeljnih prava.

Oštećenik ima pravo zahtijevati od dobavljača ili korisnika visoko-rizičnog sustava umjetne inteligencije da dostavi sve relevantne dokaze u vezi osnovanosti potencijalnog zahtjeva na naknadu štete koja je (potencijalno) uzrokovana činom ili propustom sustava umjetne inteligencije. U slučaju da dobavljač ili korisnik odbiju dostaviti traženu dokumentaciju, sud države članice na zahtjev oštećenika i uz dostavu dostatnih činjenica i dokaza kojima se podupire vjerojatnost odnosno osnovanost zahtjeva za naknadu štete, može (ako smatra da je opravdano) zatražiti da dobavljač ili korisnik dostave traženu dokumentaciju (uz poštivanje principa nužnosti i proporcionalnosti u svezi iznošenja osjetljivih podataka (poslovne tajne, povjerljive informacije)). Ako dobavljač ili korisnik odbiju dostaviti tražene podatke, presumira se da nisu postupali sa dužnom pažnjom. Napominje se kako je sličan obrazac po pitanju obveze dostave relevantne dokumentacije i ublaženih kriterija u vezi osnovanosti takvog zahtjeva već viđen i u Prijedlogu Direktive o odgovornosti za neispravne proizvode, što također upućuje na jedinstven pristup uređenju problematike digitalnih proizvoda i digitalnih usluga, odnosno mehanizama naknada štete i zaštite potrošača i oštećenika općenito.

Također je sličan obrazac primjetan i kod posebnih pravila u vezi uspostavljanja odnosno presumiranja uzročne veze između krivnje dobavljača ili korisnika te čina ili propusta sustava umjetne inteligencije. Kako bi se uspostavila navedena presumpcija, potrebno je kumulativno zadovoljiti nekoliko kriterija. Prije svega, oštećenik mora ukazati na propuštanje pažnje na strani dobavljača ili korisnika, odnosno, sud mora utvrditi isto (sukladno prethodno iznesenom pravilu). Nadalje, mora biti razumno vjerojatno kako je pod danim okolnostima krivnja utjecala na čin (štetan izlazni rezultat) ili propust sustava umjetne inteligencije (nedostatak odgovarajućeg izlaznog rezultata). Oštećenik zatim mora pokazati kako je čin ili propust sustava umjetne inteligencije doveo do štete. Ako je riječ o visokorizičnim sustavima umjetne inteligencije, biti će potrebno dodatno dokazati propuštanje ispunjavanja određenih obveza koje se vežu uz visokorizične sustave umjetne inteligencije, kako je utvrđeno u Prijedlogu Uredbe o utvrđivanju usklađenih pravila o umjetnoj inteligenciji (a što se posljedično i odnosi na opći standard ulaganja dužne pažnje).

Ključne riječi: Prijedlog Direktive o prilagodbi pravila o izvanugovornoj građanskoj odgovornosti za umjetnu inteligenciju, visoko rizični sustavi umjetne inteligencije, izvanugovorna odgovornost za štetu, dužnost dostave dokumentacije, presumpcija uzročnosti između čina ili propusta sustava umjetne inteligencije i propuštanja ulaganja dužne pažnje, subjektivna odgovornost

izv. prof. dr. sc. Mišo Mudrić, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu