U središtu

Glavni oblici životnog osiguranja kojeg se naziva i „četvrti mirovinski stup“

18.05.2016 U svakodnevnom životu najčešća i najvažnija podjela osiguranja života jest podjela na osiguranje života za slučaj smrti ili doživljenja, odnosno mješovito životno osiguranje, zatim osiguranje života samo za slučaj smrti, odnosno tzv. riziko-osiguranje života i na kraju doživotno osiguranje, kao amerikanizirana verzija europskog tipa mješovitog životnog osiguranja. Pojavile su se i kombinacije pojedinih vrsta osiguranja života s nekim institucionalno i normativno sasvim različitim oblicima ulaganja i štednje.

Postoje različite vrste životnih osiguranja koje su međusobno slične po objektu osiguranja - ljudskom životu, a različite prema nekom drugom kriteriju. Tako imamo s obzirom na trajanje životnog osiguranja - dugoročna ili kratkoročna osiguranja života, s obzirom na rok osiguranja - s fiksno ugovorenim rokom trajanja ili na neodređeni rok, s obzirom na sudjelovanje osiguranika u dobiti - osiguranja kod kojih se ugovara sudjelovanje osiguranika u dobiti osiguratelja i ona kod kojih se takvo sudjelovanje u dobiti ne ugovara (tzv. riziko-osiguranja života), osiguranja života jedne osobe, dvije osobe ili kolektivno osiguranje života, itd.

Mješovito životno osiguranje

Policom mješovitog životnog osiguranja, odnosno ugovorenim osiguranim iznosom, pokriven je osigurateljno slučaj smrti, ali i slučaj doživljenja. Dakle, takvom vrstom životnog osiguranja ravnopravno su pokrivena dva rizika - ako se smrt dogodi i ako osiguranik doživi istek trajanja police osiguranja.

Upravo ta činjenica daje izuzetnu prednost toj vrsti osiguranja života, pa je možda i to razlog njegove velike zastupljenosti diljem Europe u odnosu na druge vrste životnih osiguranja, a posebice u Republici Austriji i SR Njemačkoj. Osim toga, osiguravatelji kod mješovitog životnog osiguranja pokrivaju rizik smrti, neovisno o tome je li se smrt dogodila zbog bolesti ili je prouzročena nesretnim slučajem. Različitost je samo u tome što se u slučaju smrti osiguranika od bolesti kod većine osiguravajućih kuća korisniku isplaćuje osigurana svota u jednostrukom iznosu, a za slučaj smrti osiguranika prouzročen nezgodom, osigurani iznos koji se isplaćuje korisniku je dvostruk ili ponekad čak i trostruk. Međutim, iako proizilazi da je prva i najvažnija karakteristika te vrste životnih osiguranja upravo osigurateljna zaštita korisnika osiguranja (najčešće je to obitelj osiguranika) od iznenadnog smrtnog događaja koji se može dogoditi osiguraniku, rizik doživljenja je također pokriven, tako da se na taj način osiguranju daje već više puta spominjana štedna komponenta.

Dakle, novac koji je ugovaratelj osiguranja uložio u životno osiguranje nije nepovratno izgubljen u slučaju da štetni događaj (smrt osiguranika) ne nastupi, već dapače, on predstavlja štednju koja se isplaćuje po isteku trajanja osiguranja, uvećana za određenu dobit koju je osiguravajuće društvo ostvarilo i raspodijelilo u tom razdoblju. Svakako treba istaknuti da štednja i ostvarenje dobiti nije glavni motiv zaključenja ugovora o životnom osiguranju mješovitog oblika jer se to može ostvariti i na različite druge načine ulaganja, ali ipak taj oblik ulaganja za svakog osiguranika predstavlja krajnje niskorizično investiranje u vlastitu budućnost, pri kojem su on odnosno njegova obitelj osigurani od nepredviđenog i nepredvidljivog događaja smrti, a ako se on ne dogodi, na raspolaganju im stoji znatno uvećani novčani iznos ušteđevine.

Dodamo li tome i mogućnost isplate osiguranog iznosa s pripadajućom dobiti po doživljenju osiguranika i u obliku dodatne mirovine odnosno rente, onda nam mora biti jasna i njegova društveno-ekonomska komponenta socijalne sigurnosti u trećoj životnoj dobi.

Uz navedeno, tzv. mješovito životno osiguranje ima još neke značajke:

- predstavlja pravni posao s fiksnim uvjetima, jer se najčešće ugovara fiksni iznos premije osiguranja i osiguranog iznosa, te trajanje osiguranja

- visina premije osiguranja koju određuje osiguravatelj ovisi o: osiguranom iznosu, trajanju osiguranja, spolu osiguranika (žene dulje žive i samim time su manje rizične), pristupnoj dobi osiguranika odnosno njegovoj starosti prilikom zaključenja ugovora (pristupna dob za tu vrstu osiguranja je od 14 do 65 godina), zdravlju osiguranika prilikom stupanja u osiguranje, zanimanju osiguranika i nekim drugim elementima

- osiguranik na temelju police mješovitog životnog osiguranja sudjeluje u očekivanoj dobiti osiguravateljnog društva

- moguć je otkup police po unaprijed ugovorenim otkupnim vrijednostima (osiguranik otkup može zahtijevati najranije po proteku 1/10 vremena ugovorenog trajanja osiguranja, a ako to nije ugovoreno, onda najkasnije istekom tri osigurateljne godine, jer tako propisuje članak 978. Zakona o obveznim odnosima)

- moguća je i kapitalizacija osiguranog iznosa, i to pod uvjetima koje također propisuje Zakon o obveznim odnosima u svojim kognitivnim odredbama, a koji su identični uvjetima iz prethodne točke

- sukladno članku 979. Zakona o obveznim odnosima, postoji i mogućnost isplate predujma na traženje ugovaratelja osiguranja, a koji ugovaratelj osiguranja vraća kasnije, najčešće obročno, a najdulje do isteka osigurateljnog razdoblja

- policu mješovitog životnog osiguranja moguće je i založiti (vinkulirati) trećoj osobi odnosno vjerovniku prema odredbama članka 978. stavak 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, te se na taj način i takva osoba (pravna ili fizička) pojavljuje kao svojevrsni korisnik, a sama polica osiguranja poprima obilježja vrijednosnog papira.

Kao najvažniji element za sigurnost ulaganja sredstava ugovaratelja osiguranja u samo društvo za osiguranje odnosno u policu mješovitog životnog osiguranja određene osiguravajuće kuće, detaljno je i kognitivno zakonski propisan način upravljanja sredstvima životnih osiguranja, načinima ulaganja, kao i vrstama vrijednosnih papira u koje se i koliko može ulagati.

Osiguranje samo za slučaj smrti - tzv. riziko - osiguranje života

„Riziko“ - osiguranje života pokriva samo rizik smrti i takvo osiguranje života je zbog toga i puno manje zastupljeno na tržištu od mješovitog osiguranja života. Ugovorom o takvoj vrsti životnog osiguranja osiguravatelj se ugovaratelju osiguranja obvezuje isplatiti osigurani iznos na ime korisnika police samo u slučaju smrti osiguranika. Ako se taj osigurani slučaj ne dogodi, osiguravatelj zadržava cjelokupnu uplaćenu premiju po polici osiguranja. Dakle, radi se o „čistom“ osiguranju života, bez elemenata štednje, ali stoga s manjim premijama osiguranja. Taj oblik životnog osiguranja preporučljiv je (najčešće se upravo za to u praksi i koristi) samo u slučajevima dodatnog jamstva korisnika kredita prema davatelju kredita, ako davatelj kredita to traži, a korisnik kredita nije u mogućnosti plaćati policu mješovitog životnog osiguranja.

Uz navedeno, kod osiguranja samo za slučaj smrti može se istaknuti da:
- osigurani iznos najčešće ovisi o visini kredita
- trajanje osiguranja najčešće ovisi o trajanju kredita
- nije moguće niti otkupiti niti kapitalizirati osigurani iznos
- nema očekivane dobiti.

Doživotno osiguranje života

Doživotno osiguranje života je samo poseban oblik mješovitog životnog osiguranja sa štednom komponentom.

Naime, osiguraniku, odnosno korisniku osiguranja, jamči se isplata i osiguranog iznosa i pripadajuće dobiti za slučaj smrti i za doživljenje, ali s tom razlikom u odnosu na klasičan oblik mješovitog životnog osiguranja što isplata osiguranog iznosa za doživljenje ide samo u slučaju kad ugovor „maturira“, odnosno kada osiguranik navrši 100 godina života. Stoga se ovdje u biti radi samo o pokrivanju rizika smrti, a osiguranik zapravo na taj način ulaže u policu osiguranja isključivo zbog korisnika osiguranja. Razlika u odnosu na riziko-osiguranje za slučaj smrti je u tome što ugovor o doživotnom osiguranju poznaje i očekivanu dobit i kapitalizaciju i otkup, a također i predujam, te time odaje sve karakteristike mješovitog osiguranja života. Naime, kod te vrste životnih osiguranja itekako postoji štedna komponenta, samo se ovdje ne radi o osobnoj štednji za starost, nego o štednji za narednu generaciju, odnosno potomke koji su i najčešći korisnici takvih ugovora o osiguranju.

Ta vrsta osiguranja najviše je zastupljena u SAD-u i zato je zovemo američki tip mješovitog osiguranja života. Kao stanovnici zemlje razvijene osigurateljne kulture i navike zaključivanja životnog osiguranja, mnogi Amerikanci su korisnici doživotnih polica osiguranja koje su zaključili njihovi preci, pa kupnjom nove takve police oni samo svojim potomcima vraćaju svojevrstan kredit koji su dobili od svojih predaka.

Zapravo, može se reći da se tu na neki način radi o osiguranju međugeneracijske solidarnosti (po tome bi čak bilo slično prvom mirovinskom stupu), ali je ta solidarnost isključivo na individualnoj odnosno obiteljskoj razini, odnosno na relaciji preci - potomci.

Premda je zbog svoje osebujnosti i razvijenijeg europskog sustava socijalnog osiguranja na našem kontinentu vrlo slabo zastupljeno, zanimljivo je da stanovnici siromašnih tranzicijskih zemalja pokazuju znatan interes za sklapanjem ugovora o doživotnom osiguranju.

Fond polica – novija podvrsta životnog osiguranja

Prije desetak godina osiguratelji su, ponajprije zbog uzleta fondovske industrije, ponudili tržištu novi proizvod. Marketinški je taj osigurateljni program (slučajno ili namjerno) bio prikazan relativno nejasno, pa se stekao dojam da se tu radi o „poboljšanoj verziji“ mješovitog životnog osiguranja s kojom je moguće ostvariti puno veću dobit. U isto vrijeme proizlazilo je da je takav način ulaganja jednako niskorizičan kao klasičan oblik mješovitog životnog osiguranja. Recesija i trenutni pad vrijednosti investicijskih fondova najjasnije su pokazali da tome nije tako. Naime, slobodnija i aktivnija strategija ulaganja u različite, više ili manje rizične vrijednosne papire, a djelomično izvan okvira normativno postavljenih u Zakonu o osiguranju, moguća je samo zbog toga što se ovdje zapravo ne radi o mješovitom životnom osiguranju.

Radi se o najobičnijem ulaganju u određene investicijske fondove kojima upravljaju pojedina Društva za upravljanje investicijskim fondovima, u kombinaciji s riziko - osiguranjem života. Prema takvoj polici, osiguratelj je obvezan isplatiti osigurani iznos samo za slučaj smrti. Za slučaj doživljenja iznos može i ne mora biti isplaćen, ovisno o poslovanju izabranog investicijskog fonda. Tijekom recesije, zbog očitog pada povjerenja u takve police, kod većine osiguravatelja uvedeni su i određeni minimalni fiksni iznosi koji se isplaćuju korisniku u svakom slučaju, međutim, treba naglasiti da većina sigurnosnih mehanizama predviđenih kod mješovitog osiguranja života, a za slučaj doživljenja, ovdje uglavnom nije primjenjiva.

Stoga, iako je veća dobit kod takve „vrste životnog osiguranja“ zaista vrlo lako moguća, jer investicijski fondovi provode puno aktivniju strategiju ulaganja od osigurateljnih kuća, mora se reći da je i rizik puno veći budući da se zapravo i ne radi o pravom mješovitom životnom osiguranju sa štednom komponentom, pa se ne može govoriti niti o takvoj kvaliteti zaštite uloženih sredstava.

Daniel Sever, dipl. iur.