Obustava postupka regulirana je u više odredaba Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP), pozicioniranih u dijelovima toga Zakona kojima je uređeno:
- sudjelovanje stranke u postupku – članak 39.;
- pokretanje postupka – članak 46.;
- postupak rješavanja upravne stvari – članak 54. stavak 5., članak 56. stavak 4., članak 57. stavak 4.;
- žalba – članak 106. stavak 4.;
- troškovi postupka – članak 161. stavak 3.
Međutim, ZUP ne sadržava izričite odredbe o obustavi postupka, pokrenutog na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti, po nekome od izvanrednih pravnih lijekova. Riječ je o obnovi postupka (članak 123.-127. ZUP-a), oglašivanju rješenja ništavim (članak 128. ZUP-a), odnosno poništavanju i ukidanju rješenja – u smislu izvanrednoga pravnog lijeka iz članka 129.-132. ZUP-a.
S druge strane, nedvojbeno je da postoje situacije u kojima nije pravno logično postupak po izvanrednome pravnom lijeku dovršiti na neki od izrijekom propisanih načina, već razlog za dovršetak postupka supstancijalno ukazuje na potrebu obustave postupka.
Smatramo da u takvim situacijama ima mjesta odgovarajućoj primjeni mjerodavne odredbe ZUP-a o obustavi postupka koja je „dizajnirana“ za „klasični“ upravni postupak, kada je takva odredba adekvatna za primjenu u pogledu odnosnoga izvanrednoga pravnog lijeka. Potreba za obustavom postupka po izvanrednome pravnom lijeku može se javiti, primjerice, kod smrti stranke (u tzv. nenasljedivim predmetima), odustanka stranke od zahtjeva, prestanka postojanja pravnih pretpostavki za vođenje postupka (npr. slijedom upravnosudskog poništenja konačnog rješenja u odnosu na koje je predložena obnova postupka), i sl.
Prethodno izlaganje je mutatis mutandis primjenjivo i u odnosu na izvanredne pravne lijekove normirane upravnoprocesnim odredbama posebnih (sektorskih) zakona.
dr. sc. Alen Rajko
