Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) donio je odluku u predmetu Puljić protiv Hrvatske kojom je zahtjev podnositeljice, udovice hrvatskog branitelja, koja je tvrdila da joj je ukidanjem obiteljske mirovine povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) proglasio nedopuštenim kao očigledno neosnovanim.
Podnositeljici je 2007. rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Međutim, 2014. nadležno tijelo obnovilo je postupak nakon što su utvrđene nove činjenice koje su dovele u pitanje osnovanost prvotnog priznanja prava. Utvrđeno je da pokojni suprug podnositeljice obrane nije bio evidentiran kao pripadnik Hrvatske vojske u evidenciji Ministarstva. Podaci iz njegove smrtovnice, na temelju kojih je podnositeljici bilo priznato pravo na mirovinu, bili su u suprotnosti s drugim dokazima, prema kojima je njezin suprug poginuo na području Bosne i Hercegovine kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, i to izvan borbenih djelovanja.
Nakon ponovljenog postupka podnositeljici je ukinuto pravo na obiteljsku mirovinu i obustavljena joj je isplata mirovine krajem 2014. s obrazloženjem da nije član obitelji poginulog hrvatskog branitelja. Odluke nadležnih tijela potvrdili su upravni sudovi.
U međuvremenu, vlasti Bosne i Hercegovine dodijelile su podnositeljici mirovinu na temelju prethodnog zaposlenja njezina pokojnog supruga, te su joj, kao udovici preminulog branitelja, također dodijelile pravo na obiteljsku invalidninu. Nadalje, nakon izmjena hrvatskog zakonodavstva na temelju kojih se obiteljima preminulih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane također moglo dodijeliti pravo na obiteljsku mirovinu, podnositeljici je ponovno dodijeljena ta mirovina, s retroaktivnim isplatama počevši od 1. siječnja 2019.
U odnosu na prigovor podnositeljice Europski sud je smatrao da su domaća tijela zakonito obnovila postupak na temelju novih relevantnih činjenica, te da je ukidanje mirovine bilo u javnom interesu, budući da je bilo usmjereno na ispravljanje pogreške tijela socijalnog osiguranja. Ocjenjujući razmjernost miješanja u vlasnička prava podnositeljice, Sud je prihvatio argumente zastupnice RH i utvrdio da od podnositeljice nije zatražen povrat prethodno joj isplaćenih sredstava, te da nije dokazala da su joj zbog obustave isplate mirovine nastupile financijske poteškoće. Predmetna mirovina nije predstavljala njezin jedini izvor prihoda jer je istodobno primala obiteljsku mirovinu u Bosni i Hercegovini.
Uzevši u obzir i činjenicu da je odluka o ukidanju mirovine bila utemeljena na novootkrivenim činjenicama, a ne samo na ponovnoj ocjeni dokaza koji su bili poznati u trenutku donošenja prvotne odluke, Europski sud je smatrao da bi pravična ravnoteža bila narušena kada bi državne vlasti bile dužne nastaviti isplaćivati mirovinu dodijeljenu na pogrešnoj osnovi. U konačnici, Europski sud je uvažio i činjenicu da je podnositeljici u Bosni i Hercegovini priznato pravo na obiteljsku invalidninu kao udovici poginulog branitelja, te da joj je nakon izmjene hrvatskog zakonodavstva, ponovno priznato pravo na obiteljsku mirovinu.
Uzimajući u obzir sve navedene okolnosti, Europski sud zaključio je da ukidanje obiteljske mirovine podnositeljici nije dovelo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, te je zahtjev proglasio očito neosnovanim.
Ova odluka o nedopuštenosti je konačna i dostupna je na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
