Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) donio je odluku u predmetu Gvozden protiv Hrvatske kojom je zahtjev podnositeljice zbog prava na pošteno suđenje (članak 6. stavak 1. Konvencije) proglasio nedopuštenim kao očigledno neosnovan. Zahtjev se odnosio na (ne)poštenost upravnog postupka u kojem je podnositeljica tražila priznavanje (konvalidaciju) staža osiguranja za razdoblje koje je provela radeći na okupiranom području Hrvatske kako bi joj se to razdoblje priznalo u mirovinski staž.
Podnositeljica je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) podnijela zahtjev za priznavanje razdoblja od svibnja 1993. do kolovoza 1995. kao staža osiguranja, navodeći da je u tom razdoblju bila direktorica vlastitog trgovačkog društva i da je u njemu radila. U prilog zahtjevu dostavila je dokumentaciju o osnivanju i radu društva, zdravstvenu iskaznicu te izjave dviju osoba koje su koristile usluge društva. Područni ured HZMO-a u Sisku odbio je njezin zahtjev jer u evidencijama mirovinskog fonda kojim je upravljala tzv. SAO Krajina (tzv. „parafond“) nisu postojali odlučujući podaci koji bi ukazivali da je podnositeljica imala status osigurane osobe u tom društvu, a ostali raspoloživi dopunski dokazi nisu ocijenjeni dostatnima za dokazivanje postojanja radnog odnosa. Odluku HZMO-a potvrdili su Upravni sud u Zagrebu, Visoki upravni sud i Ustavni sud, u bitnome navodeći da se postupak nije odnosio na utvrđivanje staža, već na priznavanje (konvalidaciju) staža. Podnositeljica je pred domaćim sudovima ukazivala i na ustavnosudsku odluku kojom je ocijenjeno da ne prihvaćanje dopunskih dokaza (iskaznice zdravstvenog osiguranja i izjava svjedoka) o stažu osobe koja nije bila evidentirana u mirovinskom fondu okupacijskih vlasti dovodi do pretjerano formalističkog pristupa. Visoki upravni sud i Ustavni sud nisu se izrijekom očitovali o tom navodu podnositeljice. Iako je točno da se Visoki upravni sud i Ustavni sud nisu izrijekom očitovali o dotičnoj ustavnosudskoj odluci, Europski sud je prihvatio argumentaciju tužene države da se okolnosti ustavnosudskog predmeta razlikuju od konkretnih okolnosti podnositeljičinog predmeta.
U ustavno-sudskom predmetu postojanje radnog odnosa kod istog poslodavca nije bilo sporno, već samo duljina radnog odnosa. Međutim, u predmetu podnositeljice domaća tijela na temelju dostavljenih dokaza nisu mogla utvrditi niti samo postojanje radnog odnosa. Europski sud prihvatio je stajalište domaćih sudova da se postupak koji je pokrenula podnositeljica odnosio na priznavanje (konvalidaciju), a ne na utvrđivanje radnog staža, pri čemu zdravstvena iskaznica podnositeljice nije dokazivala postojanje radnog odnosa niti status osigurane osobe, dok svjedoci nisu imali saznanja o njezinu radnom odnosu ili statusu osigurane osobe.
Uzimajući u obzir da su domaća tijela i sudovi na četiri razine razmotrili dokaze i obrazložili zašto ti dokazi nisu podobni za priznanje radnog odnosa, kao i činjenicu da se ustavnosudski predmet na koji se podnositeljica pozvala razlikovao od ovog konkretnog predmeta, Europski sud je smatrao da su domaći sudovi dali dostatne razloge za svoje odluke, te da je postupak na domaćoj razini u cjelini bio pošten. Stoga je zahtjev podnositeljice ocijenio očito neosnovanim i proglasio nedopuštenim.
Ova odluka o nedopuštenosti je konačna i dostupna je na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
