Izdavanje lokacijske dozvole i poduzetnički interesi

Uvodno

Izdavanje lokacijskih i građevinskih dozvola za gradnju većih objekata (tipa hotela ili sl.) često je vrlo složen i dugotrajan postupak koji može zahtijevati angažman stručnjaka različitih struka, ali i veće količine novčanih sredstava. Uz to treba pribrojiti i sredstva koja bi se utrošila u gradnju objekata kao i sredstva koja se očekuju od dobiti takvih objekata u budućim razdobljima. Sve to može predstavljati poduzetničku imovinu koja može biti pod zaštitom članka 49. Ustava te može biti povrijeđena u postupcima izdavanja lokacijske odnosno građevinske dozvole. Dva takva postupka analizirat ćemo u ovom članku.

Lokacijska dozvola – predmet Đuzel protiv Hrvatske

U predmetu Đuzel protiv Hrvatske (br. 45360/10, odl. od 7. siječnja 2014.) Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), podnositelj zahtjeva je vlasnik hotela koji je kupio s ciljem da ga prvo obnovi te poslije iskoristi u komercijalne svrhe. Hotel je izgrađen 1962. godine na temelju građevinske dozvole koja je zatražena iste godine te je upisan u zemljišne knjige.

Na temelju važećih dokumenata prostornog uređenja, 26. srpnja 2001. i 2. kolovoza 2001. vlasnicima nekretnina u susjedstvu hotela podnositelja zahtjeva izdane su lokacijske dozvole od Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji za obnovu i rekonstrukciju njihovih objekata.

Podnositelj zahtjeva zatražio je 16. listopada 2001. od nadležnog Ureda državne uprave u Makarskoj da mu izda lokacijsku dozvolu, koju je sukladno propisima bilo potrebno ishoditi prije započinjanja radova obnove hotela. Podnositelj zahtjeva podnio je sve relevantne dokumente u vezi s njegovim vlasništvom hotela i projektom obnove. U projektu podnositelja zahtjeva bilo je naznačeno da se hotel sastoji od prizemlja, tri kata i na jednom dijelu dodatnog četvrtog kata, da želi izgraditi podrum i potkrovlje i proširiti četvrti kat. Dok se zahtjev podnositelja za izdavanje lokacijske dozvole još rješavao, Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) naložilo je 17. travnja 2003. nadležnoj općini da stavi izvan snage Pravila razvoja (svoj prostorni plan), nakon što je utvrđeno da su donesena suprotno zakonu.
Odluka kojom su stavljena izvan snage Pravila razvoja donesena je 9. svibnja 2003. Nakon toga, 4. srpnja 2003., Ured državne uprave odbio je zahtjev podnositelja zahtjeva za lokacijsku dozvolu jer je utvrđeno da mjerodavna općina trenutno nema važećih dokumenata prostornog uređenja (prostorni plan općine) te se stoga ne mogu izdavati lokacijske dozvole za izgradnju, dogradnju ili obnovu.

Postupajući po žalbi podnositelja, 11. rujna 2003. nadležno ministarstvo poništilo je prvostupanjsku odluku i predmet vratilo na ponovni postupak. Ministarstvo je dalo uputu da se utvrdi može li se o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole odlučiti na temelju prostornog plana šireg područja.

U ponovljenom postupku, 18. veljače 2004. ponovno je odbijen podnositeljev zahtjev. Utvrđeno je da prostorni plan šireg područja, tj. Splitsko-dalmatinske županije, propisuje donošenje prostornog plana mjerodavne općine i ne sadrži odredbe na temelju kojih bi se mogle izdavati lokacijske dozvole. Ministarstvo je rješenjem od 2. lipnja 2004. odbilo podnositeljevu žalbu i potvrdilo prvostupanjsku odluku, kojom je odbijen zahtjev podnositelja za izdavanje lokacijske dozvole za rekonstrukciju Hotela D. u Baškoj Vodi.

Podnositelj zahtjeva 3. srpnja 2008. podnio je tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske pobijajući rješenja upravnih tijela. Upravni sud odbio je 3. srpnja 2008. tužbu podnositelja zahtjeva. Potvrđena su nižestupanjska rješenja upravnih tijela jer je u postupku utvrđeno da nije donesen prostorni plan uređenja nadležne općine koji se mora donijeti prema Prostornom planu Splitsko-dalmatinske županije („Službeni glasnik Splitsko-dalmatinske županije“, br. 1/03.). Bez donošenja tog plana zahvat u prostoru za odobrenje kojega je podnositelj zatražio izdavanje lokacijske dozvole nije moguće odobriti.

U međuvremenu je Općina Baška Voda nastavila s donošenjem prostornog plana. Pokrenuta je javna rasprava u kojoj su stručnjaci, javni službenici i zainteresirani građani mogli iznijeti sve svoje argumente, prijedloge i primjedbe. Nakon toga je općinska izvršna vlast mogla prihvatiti ili odbaciti prijedloge i primjedbe i izraditi okvirni prostorni plan. Privremeni nacrt prostornog plana dostavljen je radi suglasnosti: Ministarstvu, Državnoj upravi za zaštitu prirode, Ministarstvu kulture, Ministarstvu obrane, javnoj vodoopskrbi, Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, Ministarstvu regionalnog razvoja i vlastima nadležnima u luci. Tek nakon što su dobivene sve suglasnosti, konačni prijedlog prostornog plana dostavljen je Skupštini Općine Baška Voda koja ga je usvojila 2. travnja 2009. („Službeni list Općine Baška Voda“, br. 4/09.).

Nakon donošenja prostornog plana podnositelj zahtjeva nije podnio novi zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole.

Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je 18. ožujka 2010. ustavnu tužbu. Utvrdio je da, iako se podnositelj u svojoj ustavnoj tužbi pozvao na odgovarajuće članke Ustava, nije obrazložio postojanje povreda navedenih ustavnih prava, već je samo ponovio razloge koji su već bili istaknuti u prethodnim postupcima. Stoga Ustavni sud nije mogao ispitati osnovanost ustavne tužbe.

ESLJP je utvrdio u svojoj ocjeni da situacija kojoj prigovara podnositelj zahtjeva predstavlja kontrolu korištenja imovine koju treba ispitati na temelju drugog stavka članka 1. Protokola broj 1 (vidi Allan Jacobsson protiv Švedske (br. 1), 25. listopada 1989., § 54., Serija A br. 163; i Hiltunen protiv Finske, odluka, 28. rujna 1999., zahtjev br. 30337/96).

U tom smislu ESLJP nadalje podsjeća da drugi stavak članka 1. Protokola br. 1 omogućava državama ugovornicama nadzirati upotrebu imovine u skladu s općim interesom, izvršavajući one zakone koje smatraju potrebnima u tu svrhu, a to znači da mora postojati razuman odnos razmjernosti između upotrebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 23. rujna 1982., § 64., Serija A br. 52). U vezi s izborom detaljnih pravnih pravila kojima se provode mjere nadzora nad korištenjem vlasništva, domaći zakonodavac mora imati široku slobodu procjene. Što se tiče svrhe mjera, ESLJP mora poštovati prosudbu domaćeg zakonodavstva o tome što je u općem interesu, osim ako je ta prosudba očito bez razumne osnove (vidi Haider protiv Austrije, odluka, zahtjev br. 63413/00, 29. siječnja 2004.).

U ovome predmetu ESLJP primjećuje da se dokumenti prostornog uređenja koje je Općina Baška Voda izdala nakon nadzora Ministarstva u travnju 2003., koje je utvrdilo nepravilnosti u njihovom donošenju, temelje na relevantnim domaćim zakonskim odredbama Zakona o prostornom uređenju. Prema tome, s obzirom na to da je lokacijska dozvola upravni dokument koji se može izdati samo na temelju dokumenata prostornog uređenja (vidi točku 23. odluke, članak 34. stavak 1. Zakona o prostornom uređenju), ESLJP prihvaća da su odluke upravnih vlasti kojima se odbija podnositeljev zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole bile u skladu s relevantnim domaćim pravom.

ESLJP također smatra da su te odluke koje utječu na prostorno uređenje i planiranje težile legitimnom cilju „u skladu s općim interesom“ za potrebe drugog stavka članka 1. Protokola br. 1 (vidi Hellborg, citirano, § 48.).

Što se tiče razmjernosti miješanja kojemu prigovara podnositelj zahtjeva, ESLJP primjećuje da podnositelj zahtjeva nije uspio potkrijepiti jesu li i u kojoj mjeri promjene u odgovarajućim dokumentima prostornog uređenja zapravo utjecale na njegove interese u vezi s njegovom imovinom, ili da je vrijednost njegove konkretne imovine znatno umanjena ili da je njegovo vlasništvo hotela na bilo koji način postalo nesigurno (usporedi Moore protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka, 15. lipnja 1999., zahtjev br. 40425/98; Hiltunen, citirano, i, s druge strane, Sporrong i Lönnroth, citirano, § 63.).

Štoviše, iz dostupnih dokaza čini se da je tijekom tog razdoblja podnositelj zahtjeva mogao iskoristiti svoju imovinu, kao što je mogao upravljati njome i koristiti ju u komercijalne svrhe (usporedi Diaconescua protiv Rumunjske, odluka, 17. rujna 2013., zahtjev br. 38353/05, § 43.).

Istina je da je podnositelj zahtjeva ostao u neizvjesnosti značajno razdoblje jer nije imao mogućnost unaprijediti svoju imovinu zbog nepostojanja dokumenata prostornog uređenja. Međutim, ESLJP primjećuje složen i osjetljiv postupak za usvajanje prostornog plana. Tijekom tog postupka općinske vlasti bile su dužne pokrenuti javnu raspravu koja uključuje brojne zainteresirane osobe, pa je trebalo uzeti u obzir njihove argumente i prigovore i dobiti suglasnosti od nekoliko ministarstava i nadležnih državnih tijela. Tek je nakon toga Općina Baška Voda mogla donijeti prostorni plan. U svakom slučaju, ESLJP ne nalazi utvrđenim da je podnositelj zahtjeva stekao bezuvjetno pravo na dobivanje lokacijske dozvole i na obavljanje građevinskih radova kako je namjeravao. Nije dokazano da je tijekom određenog razdoblja vlast bila obvezana odobriti mu lokacijsku dozvolu jer se iz samog postojanja relevantnih prostornih dokumenata ne može zaključiti da postoji i apsolutno pravo na dobivanje lokacijske dozvole (usporedi Allan Jacobsson, citirano, § 60.).

Štoviše, nakon usvajanja Prostornog plana za Općinu Baška Voda 2. travnja 2009., podnositelj zahtjeva mogao je podnijeti zahtjev za lokacijsku dozvolu, ali on tu priliku nikada nije iskoristio. Stoga bi bilo nemoguće da ESLJP špekulira zašto podnositelj nije podnio zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole i bi li mu takva dozvola za građevinske radove koje je namjeravao provesti bila izdana na temelju prostornih dokumenata Općine Baška Voda.

Stoga, s obzirom na navedeno i na slobodnu procjenu koju država uživa na temelju drugog stavka članka 1. Protokola broj 1, ESLJP ne nalazi povredu članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju u konkretnim okolnostima ovog slučaja.

Lokacijska dozvola – odluka Ustavnog suda br. U-III-3190/2025

U predmetu Ustavnog suda broj: U-III-3190/2025 od 9. rujna 2025. prvostupanjskim upravnim rješenjem odbijen je zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju/rekonstrukciju predmetnog objekta s obrazloženjem da podnositelj zahtjeva nije u cijelosti postupio po pozivu za usklađenje projekta s prostornim planom od 4. siječnja 2023. jer dostavljeni idejni projekt nije ispravljen u skladu s prostornoplanskom dokumentacijom u pogledu udaljenosti objekta od međa u smislu h/2 visine zgrade, koja iznosi 13 m. U postupku je tijelo prvog stupnja utvrdilo da je idejnim projektom zgrada planirana na udaljenosti manjoj od propisane odnosno da nije uzeta u obzir visina cijele zgrade jer su na propisanoj udaljenosti smještene samo pojedine (uvučene) etaže. S obzirom na to da idejni projekt nije ispravljen u navedenom pravcu, a na što je podnositelj upozoren tijekom postupka odnosno pozvan na otklanjanje nedostataka u idejnom projektu, nije bilo uvjeta za udovoljenje postavljenom zahtjevu. U drugostupanjskom postupku odbijena je žalba podnositelja.

U upravnom sporu potvrđena je pravilnost upravnih rješenja. U presudi Upravnog suda u Rijeci navodi se: "13. Prostorni planovi koje se u konkretnom slučaju primjenjuju na predmetni upravni postupak jesu Prostorni plan uređenja Općine Malinska-Dubašnica - VI. ID ('Službene novine PGŽ' broj 13/04, 14/06, 38/09, 09/13, 5/17, 33/18, 18/19, dalje: PPUO Malinska-Dubašnica) i Urbanistički plan uređenja Malinska, Radići (GP 1) (UPU 1) - II. ID ('Službene novine PGŽ' broj 14/13, 03/14, 28/15 i 5/17, dalje: UPU Malinska, Radići).

14. Sukladno čl. 34. UPU-a Malinska, Radići, a kojim su propisani uvjeti smještaja hotela na površini mješovite namjene (M6), najveća dopuštena visina hotela iznosi 13 m do vijenca, dok udaljenost građevine od granica susjednih građevnih čestica iznosi najmanje pola visine (h/2), ali ne manje od 4 m, dok kod javne prometnice mora biti udaljena najmanje 6 m, pri čemu se postojeće udaljenosti mogu zadržati.

15. U konkretnom slučaju, javnopravna tijela su uvidom u idejni projekt broj P220301, sačinjen od glavnog projektanta Branke Vuković, dipl. ing. arh. broj ovlaštenja A1917, iz 02/2023, utvrdila da planirana visina hotela iznosi 13 m, te da posljedično minimalna dopuštena udaljenost građevine od granice susjedne građevne čestice mora iznositi najmanje 6,5 m, dok je projektom planirana izgradnja hotela na udaljenosti manjoj od propisane u pogledu istočne međe, gdje planirana udaljenost iznosi 4,35 m. (...)

17. Naime upravna tijela tumače pojam 'visina objekta' kao jedinstveni pojam koji definira maksimalnu visinu građevine po pojedinom presjeku, računajući od konačno zaravnatog i uređenog terena uz pročelje građevine na njegovu najnižem dijelu do gornjeg ruba stropne konstrukcije zadnjeg kata odnosno vrha nadozida potkrovlja, te polazeći od tako navedene planirane jedinstvene visine građevine od 13 m, utvrđuje da udaljenost te građevine od međe susjedne građevne čestice mora po svim dijelovima te građevine i svim etažama biti najmanje pola te visine, dakle 6,5 m.

(...) 20. Naime nije sporno da odredbama primjenjivog UPU Malinska, Radići urbanističkim planom uređenja nije dana definicija visine građevine.21. Također, po stavu ovoga suda navedena definicija nije bila sadržana niti u PPUO Malinska-Dubašnica važećem u vrijeme podnošenja zahtjeva. Naime suprotno utvrđenjima prvostupanjskog tijela, odredba čl. 5. PPUO Malinska-Dubašnica ('Službene novine PGŽ' broj 13/04) koja je sadržavala definiciju visine građevine, u cijelosti je izmijenjena Odlukom o izmjenama i dopunama PPUO Malinska-Dubašnica („Službene novine PGŽ' broj 38/09), te u vrijeme podnošenja zahtjeva odnosno odlučivanja o zahtjevu tužitelja takva definicija više nije bila sadržana u navedenom prostornom planu.

22. Budući da je navedena definicija pojma 'visine građevine' bila brisana iz hijerarhijski višeg Prostornog plana uređenja Općine Malinska-Dubašnica, te u vrijeme donošenja UPU Malinska, Radići više nije egzistirala, to je po stavu ovog suda tuženik pravilno i zakonito preuzeo definiciju sadržanu u Zakonu o prostornom uređenju i gradnji ('Narodne novine' broj 6/07, 38/09, 55/11, 90/11 50/12, 55/12) važećeg u vrijeme donošenja tog Urbanističkog plana uređenja.

23. Naime, sukladno čl. 60. st. 1. Zakon o prostornom uređenju i gradnji/07, dokument prostornog uređenja užeg područja mora biti usklađen s dokumentom prostornog uređenja šireg područja, a sukladno st. 5. citiranog članka u slučaju protivnosti odredbi dokumenta prostornog uređenja odredbi ovog zakona, primjenjuje se odredba ovog zakona.

(...) 26. Polazeći od navedene definicije, pravilno su upravna tijela utvrdila da pojam 'visina građevine' ima značenje jedinstvene ukupne visine građevine, dakle da planirana građevina ima samo jednu planiranu visinu, budući da se pojam kako najveće dopuštene visine tako i udaljenosti ovisno s visine ima primijeniti jedinstveno cijelu građevinu te za predmetnu građevinu iznosi 13 m. Navedeno proizlazi i iz samog idejnog projekta i to kako tekstualnog dijela (stranica 71.), tako i grafičkog dijela ( presjek 1, presjek 2 i presjek 3) iz kojih nedvojbeno proizlazi da planirana građevina ima visinu od 13 m.

Ta je presuda potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-2369/2024-3 od 19. ožujka 2025.

U svojoj ocjeni Ustavni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju u provedenom upravnom postupku i upravnom sporu odbijen zahtjev podnositelja za izdavanje lokacijske dozvole jer je utvrđeno da planirana visina hotela iznosi 13 m te da minimalna dopuštena udaljenost građevine od granice susjedne građevne čestice mora iznositi najmanje 6,5 m, dok je projektom planirana izgradnja hotela na udaljenosti manjoj od propisane u pogledu istočne međe, gdje planirana udaljenost iznosi 4,35 m.

Do takvog zaključka nadležna tijela došla su uz primjenu članka 2. stavka 1. točke 4.6. Zakona o gradnji/07 prema kojoj se visina građevine mjeri od konačno zaravnanog i uređenog terena uz pročelje građevine na njegovu najnižem dijelu do gornjeg ruba stropne konstrukcije zadnjeg kata, odnosno od vrha nadozida potkrovlja, čija visina ne može biti viša od 1,2 m. Iako Zakon o gradnji/07 više nije na snazi, mjerodavni prostorni planovi za područje Malinske doneseni su u vrijeme važenja tog zakona te se stoga taj zakon primjenjuje u ovom predmetu.

Isto tako, sudovi odbijaju (ponovljeni prigovor podnositelja) primjenu Pravilnika o mjerama zaštite od elementarnih nepogoda i ratnih opasnosti u prostornom planiranju i uređivanju prostora („Narodne novine“, br. 29/83., 36/85. i 42/86.) jer je tim Pravilnikom određeno da se njime propisuju pojedini sadržaji prostornih planova, smjernice za planiranje prostora, prostorni standardi i normativi te postupak izrade i donošenja pojedinih dijelova prostornih planova koji su od važnosti za zaštitu od elementarnih nepogoda i ratnih opasnosti te on ne sadrži tumačenje prostornoplanske kategorije udaljenosti zgrade od međe susjedne čestice u postupku izdavanja lokacijske dozvole.

Ustavni sud ocjenjuje da je drugostupanjski sud u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje odgovarajuće razmotrio i odgovorio na tvrdnje podnositelja bitne za rješavanje njegovog predmeta (usp. s, primjerice, predmetima ESLJP-a Donadzé protiv Gruzije, br. 74644/01, § 35., presuda od 7. ožujka 2006.; te Ajdarić protiv Hrvatske, br. 20883/09, presuda od 13. prosinca 2011., § 51.; Stüker protiv Njemačke, br. 58718/15, § 49., presuda od 20. travnja 2021.).

U skladu s načelima prostornog uređenja, svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s prostornim planom, odnosno u skladu s aktom za provedbu prostornog plana i posebnim propisima. Kod izdavanja lokacijske dozvole to prvenstveno znači da idejni projekt u pogledu lokacijskih uvjeta mora biti izrađen u skladu s uvjetima za provedbu zahvata u prostoru propisanim prostornim planom. Tijelo nadležno za izdavanje lokacijske dozvole dužno je, u skladu s mjerodavnim zakonom, kao uvjet za izdavanje lokacijske dozvole, utvrditi je li idejni projekt izrađen u skladu s prostornim planom, posebnim uvjetima i uvjetima priključenja. Pri tome je uvjet za izdavanje akta za provedbu prostornog plana i građevinske dozvole da je zahvat u prostoru i namjenom i korištenjem površina određen prostornim planom. Tek po tom utvrđenju ima zakonske osnove za izdavanje lokacijske dozvole.

Primjena podzakonskih propisa kojima se utvrđuje prostorni plan, a koji su na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole, nije u suprotnosti s ustavnim načelom prema kojem propisi ne mogu imati povratno djelovanje. Novi propis se ne može primjenjivati na pravne odnose nastale prije njegovog stupanja na snagu, a samim podnošenjem zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole stranka nije stekla pravo, niti je nastala obveza upravnog tijela izdati joj lokacijsku dozvolu. Ne radi se o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, ni o obveznom odnosu kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa. Između stranaka u upravnom postupku i upravnog tijela nastaje odnos u kojem stranke imaju pravo zahtijevati da se odluči o njihovom zahtjevu (pri čemu nisu stekle pravo na točno određenu odluku - rješenje o izdavanju lokacijske dozvole), a upravno tijelo ima obvezu odlučiti o njihovom zahtjevu.

Zbog toga Ustavni sud utvrđuje da nije došlo do povrede podnositeljevog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Vezano uz navodnu povredu članka 49. stavka 2. Ustava podnositelj je propustio potkrijepiti jesu li i u kojoj mjeri promjene u relevantnim dokumentima prostornog uređenja stvarno utjecale na njegove poduzetničke interese ili je li vrijednost njegove predmetne nekretnine značajno umanjena, ili je li vlasništvo nad nekretninom na bilo koji način postalo neizvjesno (usporedi s predmetom ESLJP-a Moore protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 40425/98, 15. lipnja 1999.).

Podnositelj je zbog dokumenata prostornog uređenja i njihove primjene kroz određeno razdoblje bio ostavljen u neizvjesnosti u pogledu mogućnosti uređenja svoje nekretnine. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je postupak donošenja prostornog plana složen i osjetljiv. Tijekom tog postupka općinske su vlasti bile dužne pokrenuti javnu raspravu koja uključuje niz zainteresiranih subjekata, uzeti u obzir njihova očitovanja i prigovore te ishoditi suglasnosti nekoliko ministarstava i nadležnih državnih vlasti. U svakom slučaju, Ustavni sud ne nalazi utvrđenim da je podnositelj stekao bezuvjetno pravo na dobivanje lokacijske dozvole i izvođenje radova na građenju koje je želio izvesti. Nije dokazano da bi tijekom predmetnog razdoblja vlasti bile dužne izdati mu lokacijsku dozvolu jer se iz pukog postojanja relevantnih dokumenata prostornog uređenja ne može izvesti nikakvo apsolutno pravo na dobivanje lokacijske dozvole (usporedi predmet Đuzel protiv Hrvatske, br. 45360/10, odl. od 7. siječnja 2014., § 41. do 45.).

Stoga, imajući u vidu prethodno navedeno i slobodu procjene koju država ima u odnosu na poduzetničke slobode iz članka 49. stavka 2. Ustava, Ustavni sud nije našao da je došlo do povrede tog ustavnog jamstva u posebnim okolnostima ovog predmeta.

Zaključno 

Postupci izdavanja lokacijskih i građevinskih dozvola (posebno za veće projekte) su zahtjevni i dugotrajni, a poduzetnici pri tome moraju prikupiti valjane obavijesti o važećim prostornim planovima i mogućnostima gradnje. Iako im ni detaljne informacije ne mogu uvijek pomoći (kao što pokazuje drugi primjer), korištenje stručnjaka za urbanizam i prostorno planiranje može ubrzati postupak i pomoći da se projekt poduzetnika ipak izvede do kraja.

Pri tome utrošena sredstva i veličina investicije sami po sebi ne dovode do povrede poduzetničkih prava i interesa ako se projekt ne ostvari. Za to su potrebne posebne okolnosti, koje su na granici s odgovornošću države za štetu, što je u većini slučajeva teško dokazati.

dr. sc. Robert Peček