Definicija pojma „radnika“ kroz praksu Suda Europske unije i ograničenja slobode kretanja radnika

Pravo na slobodno kretanje predstavlja i temeljno ljudsko pravo u okviru radne migracije. Ugovor o Europskoj uniji potpisan u Maastrichtu (Nizozemska) 7. veljače 1992. godine predstavlja dokument nastanka Europske unije kao nastavak na Europsku zajednicu za ugljen i čelik. U članku 3. Ugovora o Europskoj uniji stoji  da Unija jamči svojim građanima područje slobode, mira, sigurnosti i pravde. Unija u jačanju europskog identiteta uspostavlja unutrašnje tržište te omogućuje državljanima različitih država članica da žive i rade zajedno. Uspostavom zajedničkog tržišta i omogućavanjem slobode kretanja pozitivno se doprinosi razmjeni radne snage na kojima vrijede iste ili barem slične vrijednosti odnosno zajednička pravila. U pogledu primarnog zakonodavstva sloboda kretanja radnika uređena je člankom 45. koji nam određuje slobodu kretanja radnika koja podrazumijeva ukidanje svake diskriminacije između radnika na temelju državljanstva, zapošljavanja, zarade uz iznimku ograničavanja slobode kretanja iz razloga javnog poretka, javne sigurnosti i javnog zdravlja. Sloboda kretanja daje nam mogućnost da prihvatimo stvarno učinjene ponude za zaposlenje, boraviti u jednoj državi članici radi zaposlenja i zadržavati se na teritoriju države članice nakon zaposlenja uz napomenu da se navedeni članak ne odnosi na zapošljavanje u javnim službama.

Sloboda kretanja radnika uređena je i sekundarnim zakonodavstvom Europske unije, a od osobitog je značaja Uredba (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. Uredba je nastala kao odgovor da se jasnije i preciznije osigura pravo na slobodno kretanja radnika. Uredba naglašava kako sloboda kretanja radnika predstavlja pravo radnika, ali pravo da s radnikom ovu slobodu ostvaruju i članovi njegove obitelji. Osim primarnog i sekundarnog prava koje regulira slobodu kretanja radnika važna nam je praksa Suda Europske unije gdje Sud u svojim presudama i tumačenjem odredbi daje veliki doprinos u pravilnoj primjeni odredaba o slobodi kretanja radnika i zaštiti prava radnika.

Pojam „radnik“ nije definiran ni primarnim ni sekundarnim zakonodavstvom, već nam definiciju pojma radnika daje Sud u svojim presudama. Sud daje tumačenje pojma u svrhu bolje i opsežnije zaštite te ga je postupno tumačio kroz različite sudske predmete koji su se pojavili. Prva presuda koja je ključna za tumačenje pojma „radnika“ jest u predmetu Hoekstra¹ gdje je Sud utvrdio kako tumačenje pojma radnika spada u isključivu nadležnost Europske unije te da ne ovisi o nacionalnim tumačenjima istoga pojma. Sljedeća značajna presuda je Levin² u kojoj Sud proširuje tumačenje pojma radnika i utvrđuje kako u pojam radnika spadaju i osobe koje rade nepuno radno vrijeme (eng. part - time), te da se tumačenje pojma radnika ne može povezivati uz visinu naknade koju dobiva za obavljeni rad ili za duljinu radnog vremena. Sud u navedenom predmetu utvrđuje da se u pogledu radnih prava odnosno prava iz rada moraju jednako primjenjivati bez obzira na to radi li radnik na nepuno radno vrijeme ili puno te da takva osoba uživa pogodnosti koje sa sobom veže sloboda kretanja radnika. Tako je Sud u predmetu Kemf³ utvrdio da njemački državljanin koji radi i boravi u Nizozemskoj na nepuno radno vrijeme kao učitelj može se pozvati na odredbe o slobodi kretanja radnika iako njegova plaća nije dostatna za njegov egzistencijalni minimum.

U predmetu Lawrie – Blum⁴, britanska državljanka koja boravi u Njemačkoj zatražila je dozvolu za obavljanje pripravničkog staža, što joj Njemačka odbija s obrazloženjem da je obavljanje pripravničkog staža pretpostavka za obavljanje službeničkog radnog odnosa, a prema njemačkom zakonodavstvu, službenički radni odnos se može isključivo zasnovati s njemačkim državljaninom. Sud u tom predmetu naglašava tri kriterija koje radnik u radnom odnosu mora ispunjavati, odnosno Sud uspostavlja koncept radnog odnosa pozivajući se na to da svaka osoba koja na određeno vrijeme obavlja usluge za i pod vodstvom druge osobe, za takav rad dobiva naknadu i riječ je o učinkovitim i istinskim ekonomskim aktivnostima za koje se dobiva uputa – se smatra radnikom.  

Sudska praksa Suda ukazuje nam da je široko postavljen pojam radnika, ali primjerice u predmetu Dita Danos⁵ pojavljuju se prepreke pri tumačenju. Riječ je o otkazu radnici koja je bila član trgovačkog društva. U tom predmetu od Suda je zatraženo mišljenje treba li se člana uprave društva smatrati radnikom. Sud utvrđuje da se trudnu članicu uprave nekog društva treba smatrati radnikom u kontekstu Direktive Vijeća o uvođenju mjera za unaprjeđenje zaštite na radu trudnih radnica i radnika koje su nedavno rodile ili doje od 19. listopada 1992. godine.

Nadalje, druge osobe koje potpadaju pod pojam radnika jesu tražitelji zaposlenja. U predmetu Antonissen⁶, Sud utvrđuje kako u pojam radnika potpadaju i osobe koje traže zaposlenje u drugoj državi članici.

Osobe koje zadržavaju status radnika prema odredbama Direktive 2004/38/EZ o pravu građana Unije⁷ jesu građani Unije koji više nisu radnici niti samozaposlene osobe ako su: privremeno nesposobni za rad zbog bolesti ili nesreće, ako je osoba evidentirana kao prisilno nezaposlena osoba nakon što je bila u radnom odnosu dulje od jedne godine i prijavio se kao tražitelj zaposlenja. Građanin Unije zadržat će status radnika ako je prisilno ostao bez zaposlenja nakon što je završio ugovor te je prijavljen kao tražitelj zaposlenja (u tom slučaju zadržava status radnika najmanje šest mjeseci).⁸

U predmetu C-710/19⁹ grčki državljanin podnosi zahtjev za izdavanje potvrde kao tražitelj zaposlenja u Belgiji kako bi ostvario boravak dulji od tri mjeseca. Belgijske vlasti njegov zahtjev odbijaju smatrajući da grčki državljanin ne ispunjava uvjete belgijskog zakonodavstva. Osim toga, takva odluka je donesena iz razloga što se smatralo da grčki državljanin nema stvarnu namjeru za zaposlenje na belgijskom području. Slijedom navedenog, Sudu su upućena pitanja koja se dotiču tumačenja članka 45. u primjeni da je država članica u obvezi tražitelju zaposlenja dodijeliti razumni rok i da takav rok ne može biti kraći od šest mjeseci. Osim toga, treba li tražitelju zaposlenja dopustiti boravak u državi članici. Sud je u ovom predmetu odlučio da je država članica u obvezi građaninu Unije koji je tražitelj zaposlenja dodijeliti razuman rok koji teče od dana kada je taj građanin podnio prijavu kao tražitelj zaposlenja kako bi mu se omogućilo da pronađe posao.

U predmetu Saint Prix¹⁰, francuska državljanka u Velikoj Britaniji boravi od  2006. godine gdje je radila kao suradnik u nastavi. Ona je u tom periodu zatrudnjela te podnosi prijavu kao tražitelj zaposlenja. Tražila je zaposlenje koje bi joj više odgovaralo s obzirom na njezin stupanj trudnoće. Sud koji dobiva tužbu postavlja pitanja treba li trudnicu smatrati radnikom ako ona privremeno zbog trudnoće prestane raditi. Osim toga, treba li se pravo boravka odnositi samo na one koji se nalaze u postojećem radnom odnosu i na one koje u određenim okolnostima traže posao odnosno ženu koja je prestala raditi ili traži zaposlenje radi tjelesnih ograničenja povezanih s trudnoćom. Sud izrekao je da žena koja prestane raditi zbog fizičkih ograničenja poput trudnoće zadržava svojstvo radnika i to pod uvjetom da se vrati na posao ili da pronađe novi posao u razumnom vremenu nakon što je rodi dijete.¹¹

Sloboda kretanja radnika može se ograničiti razlozima javne sigurnosti, javnog poretka i javnog zdravlja. Osim toga, postoje uvjetna ograničenja za određene profesije, primjerice kao što su liječnik, veterinari, ovlašteni inženjeri i to iz razloga što po zapošljavanju postoje dodatni i posebni uvjeti postojanja stručnog ispita. Sud je zauzeo aktivnu ulogu u definiranju ograničenja kretanja, a sve iz razloga zloupotrebljavanja i pogrešne primjene ograničenja slobode kretanja.

U skladu s odredbama Ugovora o ograničenjima slobode kretanja u članku 27. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji da se slobodno kreću i borave na području država članica kojom se mijenja Uredba /EEZ) br. 1612/68 definirano je kako se razlozi ograničenja ne smiju koristiti u gospodarske svrhe te da mjere koje se poduzimaju u svrhu ograničenja moraju biti u skladu s načelom proporcionalnosti i da se takve mjere temelje isključivo na osobnom ponašanju pojedinca. Osobno ponašanje pojedinca mora predstavljati sadašnju, stvarnu i ozbiljnu prijetnju koja prijeti interesima društva. Sud kroz praksu pobliže definira opseg ograničenja iz razloga javnog poretka i javne sigurnosti te je to učinio u predmetu Van Duyn¹². Nizozemska državljanka tvrdila je kako joj britanske vlasti, uskrativši dozvolu za rad u Scijentološkoj crkvi, krše njeno pravo na slobodno kretanje. Budući da njezina pripadnost i buduće zaposlenje u Scijentološkoj crkvi ne predstavlja „osobno ponašanje“ kako je definirano Direktivom, što predstavlja mjerilo za primjenu odredba o ograničenjima slobode kretanja, u tome predmetu Sud određuje kako država članica ima pravo uzeti u obzir osobno ponašanje kao činjenicu da je osoba povezana s nekom organizacijom ili nekim tijelom čije aktivnosti država smatra nepoželjnim i štetnim, iako nisu protuzakonite u toj državi. U tom predmetu Sud naglašava važnost uskog tumačenja razloga ograničenja javnog poretka kako bi se izbjegla jednostrana primjena ograničenja od strane država članica.

Koncept stvarne, istinske, sadašnje, i ozbiljne prijetnje za javni poredak Sud je ponavljao u predmetima Bonsignore¹³ , Bouchereaou¹⁴, Olazabal¹⁵ i spojenim predmetima Adoui i Cornuaille¹⁶. Sud uvijek zauzima stav u kojem prijetnja mora predstavljati ozbiljnu prijetnju za javni poredak i javnu sigurnost kako bi se uopće moglo opravdati ograničenje slobode kretanja radnika koje je zajamčeno europskim zakonodavstvom.

Detaljnije o temi u našem stručnom članku.