Općepoznata je činjenica da se pravo vlasništva može steći na nekoliko načina: na temelju pravnog posla, na temelju zakona, na temelju nasljeđivanja odnosno na temelju odluke suda ili druge nadležne javne vlasti. U ovome članku ćemo se pozabaviti prikazom recentnije sudske prakse u predmetima stjecanja prava vlasništva na temelju zakona i nekim specifičnostima tužbi kojima se ono utvrđuje.
Kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao ni odluka suda ili drugoga tijela na temelju kojega se stječe vlasništvo niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavki.
Temeljem zakona se može steći pravo vlasništva prisvojenjem i nalazom; priraštajem (u što se ubrajaju odvajanje, stjecanje na temelju ograničenog stvarnog prava, stjecanje na temelju obveznog prava, priraštajem zemljišta, preradom, sjedinjenjem, miješanjem i građenjem tuđima materijalom itd); te najčešći primjer stjecanja na temelju zakona, dosjelošću. Osim toga, stjecanje vlasništva temeljem zakona je propisano i u drugim zakonima poput Obiteljskog zakona, Zakona o vodama, Zakona o cestama, Zakona o pomorskom dobru, Zakona o poljoprivrednom zemljištu, itd.
Stjecanjem vlasništva na temelju zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je stjecatelj znao da postoje ili je to morao znati. Tko stekne pravo vlasništva ispunjenjem zakonskih pretpostavki je ovlašten ishoditi upis svojeg prava u zemljišne knjige.
Međutim, ako netko ishodi upis u zemljišne knjige postupajući u dobroj vjeri i vodeći se načelom povjerenja u zemljišne knjige prije no što je onaj koji je stekao pravo vlasništva temeljem zakona ishodio svoj upis u zemljišne knjige, tada se načelo povjerenja u zemljišne knjige pretpostavlja pravu vlasništva na temelju zakona.
Upravo posljednje navedena situacija je u praksi najčešća, jer dolazi do kolizije dvaju interesa, interesa osobe koja je stekla pravo na temelju zakona i one koja postupa prema načelu povjerenja u zemljišne knjige i u dobroj vjeri upisuje svoje pravo vlasništva. Dobra vjera se postavlja kao odlučno pitanje u takvim slučajevima i ukoliko se uspješno dokaže, tada takvo postupanje ima prednost pred stjecanjem temeljem zakona.
Takav stav slijedi, primjerice, sudska praksa Županijskog suda u Varaždinu, izražena u presudi Gž-668/2022 od 13. srpnja 2022., koji je zauzeo stav da se ne može uspješno suprotstaviti učincima instituta zaštite povjerenja u zemljišne knjige tužitelj, koji svoje pravo suvlasništva koje je ranije stekao na temelju zakona na određenim nekretninama upiše tek nakon što je rješenjem o ovrsi određena ovrha na tim nekretninama. Tužitelj je, naime, pitanje svojeg prava vlasništva kao bračne stečevine problematizirao tek nakon što je određena ovrha na predmetnim nekretninama podnošenjem prigovora u ovršnom postupku, a potom i podnošenjem predmetne tužbe radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na ovršnim nekretninama u ½ dijela kao i podnošenjem tužbe protiv tuženika radi utvrđenja da su te nekretnine njihova bračna stečevina u kojoj su oni suvlasnici svaki u ½ dijela. Tužitelj tijekom postupka nije ni tvrdio niti dokazivao da bi tuženici bilo poznato da su predmetne nekretnine bračna stečevina ovršenika (tuženika) i nje te da bi tuženica podnošenjem prijedloga za ovrhu radi namirenja novčane tražbine protiv tuženika na kojeg su predmetne nekretnine u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu jedino i bile upisane u zemljišnu knjigu, bila nesavjesna.
Činjenično suprotno stanje je utvrđeno u presudi Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev-931/2021 od 16. studenog 2022. godine gdje sud rezonira da tuženik ne uživa zaštitu svoje prava suvlasništva od 4/8 suvlasnička dijela predmetne nekretnine, s obzirom na to da nije postupao u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige prilikom stjecanja, odnosno kupoprodaje predmetne nekretnine od prodavatelja, jer je imao saznanja da stanje upisa u zemljišnu knjigu ne odgovara stvarnom vlasničkom stanju nekretnine, odnosno da prodavatelj, iako je upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik, nije to u stvarnosti.
U praksi se susreće daleko najviše stjecanja prava vlasništva temeljem zakona dosjelošću. Dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Zakonitim, istinitim i samostalnim posjedom se stječe vlasništvo nad pokretninama protekom tri godine neprekidnog posjedovanja, a na nekretninama protekom 10 godina. Posjednik koji je barem pošten stječe vlasništvo nad pokretninama za deset godina, a nad nekretninama za dvadeset godina. Ukoliko se radi o nekretninama koje su u vlasništvu Republike Hrvatske, JLS, crkve, itd., tada se potrebno vrijeme udvostručuje.
Bitno je da postoji samostalan posjed, što je stav koji dosljedno slijedi odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1047/2021 od 12. srpnja 2022. godine. U istoj je istaknuto da se pravo vlasništva može steći dosjelošću ako postoji samostalan posjed, dakle ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako ima tzv. vlasnički posjed).
Pritom, glede kvalitete posjeda, poštenje posjeda se pretpostavlja. Prema Odluci VSRH, posl.br. Rev-x 515/2013 od 25. rujna 2019. godine, poštenje posjeda se pretpostavlja, presumira, ali čim posjednik sazna da mu ne pripada pravo na posjed njegov posjed gubi kvalitetu poštenog posjeda i postaje od tog trenutka nepošten posjednik. Argumentum a contrario, tko tvrdi da je posjednik nepošten, to mora i dokazati. Tako VSRH u odluci Rev-389/2014 od 29. svibnja 2019. kaže: „Prema shvaćanju ovog suda nesavjesnost posjednika kao zapreka za stjecanje vlasništva dosjelošću ne može se izvesti iz same okolnosti da je kao vlasnik nekretnine upisana druga osoba, već onaj koji se na nesavjesnost poziva dužan je to i dokazati. Takvo pravno shvaćanje revizijski sud je zauzeo u odlukama broj: Rev-32/97 od 16. rujna 1997., broj II Rev-2468/10 od 21. veljače 2012. i broj Rev-2426/90 od 15 veljače 1991.“
Tu logiku slijedi i odluka VSRH Rev-543/2015 od 8. siječnja 2019. godine: „Budući da se poštenje posjeda presumira, tu činjenicu tužitelj nije bio dužan dokazivati, a tuženik nije dokazao suprotno, stoga su pravilno sudovi ocijenili da je tužitelj pošten posjednik. Tužitelj je, tijekom postupka koji je prethodio reviziji, dokazao zakonitost posjeda sukladno čl. 18. st. 1. ZV-a prema kojem je posjed zakonit ako ima valjan pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) budući da je temeljem pravovaljanog ugovora o kupoprodaji sklopljenog s tuženikom stekao pravo na posjed prethodno ispunivši ugovornu odredbu (isplatio je u cijelosti kupoprodajnu cijenu). Tužitelj je dokazao i istinitost posjeda sukladno čl. 18. st. 2. ZV-a prema kojem je posjed istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, budući da mu je tuženik, ispunjavajući svoju ugovornu obvezu, predao u posjed kupljenu nekretninu."
Važno je naglasiti kako posjed nije sam po sebi nepošten ako je nekretnina u zemljišnim knjigama upisana na drugu osobu, a nepoštenje nije niti ako je posjednik propustio provjeriti stanje u zemljišnim knjigama (tako VSRH u odlukama Revx-76/2014 od 21. listopada 2014. i Rev-1074/2021). Također, ono ne prestaje niti saznanjem da je netko drugi upisan u zemljišne knjige, kako to navodi Županijski sud u Zagrebu, posl.br. Gž-5707/2018 od 2. srpnja 2019.
Glede pretpostavki potrebnih za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, one moraju biti ispunjene u trenutku podnošenja tužbe. Tako Županijski sud u Varaždinu, u presudi Gž-205/2020 od 10. lipnja 2021. godine ističe: „Također, valja navesti da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom i sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe (a koje pravno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud na prvoj sjednici Građanskog odjela održanoj 14. veljače 2019.), dakle tužitelj je i u vrijeme podnošenja tužbe trebao biti pošten (savjestan posjednik), a što evidentno nije bio obzirom da je znao da je vlasnik predmetnog realnog dijela čkbr. __/2 - betonskog platoa upravo tuženik i da mu ne pripada pravo na posjed obzirom da je i u prethodnom postupku vođenom pod brojem P-__/2006 njegov zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na čkbr. __/2 pravomoćno odbijen, a u postupku vođenom pod brojem P-__/2013 mu je naloženo predati čkbr. __/2 u posjed tuženiku I.M.“
Nadalje, a sukladno odluci Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-1353/2021 od 28. listopada 2021. godine, posjed prednika se uračunava u vrijeme potrebno za dosjedanje, odnosno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i tužitelj koji dokazuje da je stekao pravo vlasništva na taj način se može pozivati na kvalificirani posjed svog prednika.
Glede samih tužbi kojima se traži od nadležnog suda utvrđenje prava vlasništva, one su deklaratornog karaktera. Odnosno, presudom se utvrđuje da pravo vlasništva već stečeno u nekom trenutku u prošlosti ispunjavanjem zakonom propisanih pretpostavki. Dakle, takva presuda nema konstitutivni karakter, odnosno, pravo vlasništva se ne stječe temeljem odluke suda.
Kako se u Odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-x 218/2016 od 11. prosinca 2019. godine tumači, nije nužno da kondemnatorni zahtjev sadrži deklaratornu preambulu na utvrđenje da je tužitelj vlasništvo nekretnine stekao dosjelošću, jer je u skladu s iznijetim činjeničnim osnovom i predloženim dokazima u postupku pretpostavke stečenog prava vlasništva temeljem zakona sud dužan raspraviti kao prethodno pitanje (čl. 12. st. 1. ZPP-a).
Samostalnost posjeda se mora dokazati. Jedan od najelegantnijih načina za dokazivanje toga je potvrda katastra o evidenciji posjeda. Ista ima snagu javne isprave sukladno čl. 230. Zakona o parničnom postupku. Prema presudi Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž-6252/2018 od 23. kolovoza 2019. godine: „Tako iz uvjerenja Gradskog ureda za katastar proizlazi kako je J.C. evidentiran kao posjednik predmetne nekretnine od 1. siječnja 1967. godine. ..Riječ je o javnoj ispravi u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a pa se presumira istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Drugim riječima, ako tuženik tvrdi da tužitelji i njihovi prednici nisu u posjedu nekretnine od 1. siječnja 1967., to mora dokazati.“
Dakle, zaključno, osoba koja pokreće tužbu za stjecanjem prava vlasništva dosjelošću ne mora dokazivati poštenje, jer se ono presumira (već je tuženik dužan dokazati suprotno), ali je svakako dužna dokazivati samostalnost posjeda, kakvoću: zakonitosti i istinitost te protek roka od 10 godina (koji mora biti ispunjen u trenutku podnošenja tužbe!) neprekidnog posjedovanja, a u stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, JLS i crkve 20 godina.
Filip Galić, dipl.iur.
Izvori:
1. https://www.iusinfo.hr/zakonodavstvo/ZA1996B91A1596
2. Gž-668/2022
3. Rev-x 515/2013
4. Rev-389/2014
5. Rev-543/2015
6. Gž-205/2020
7. Gž-1353/2021
8. Rev-x 218/2016
