Autor se prisjeća važne odluke Ustavnog suda kojom je utvrđeno da suglasnost Ministra vanjskih poslova, a koju on daje strancima pri stjecanju prava vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj, predstavlja upravni akt kojeg donosi tijelo državne uprave u upravnom postupku.
Republika Hrvatska priznata je dana 15. 2. 1992. Skoro punih 8 godina nakon toga, 9. 12. 1999. podnio sam Ustavnom sudu RH prijedlog da se pokrene postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredbi sadržanih u čl. 356. st. 5 te čl. 357. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne Novine“ br. 91/96.) s ciljem da Ustavni sud poništi navedene odredbe jer se njima vrijeđaju temeljne slobode i prava čovjeka i građanina.
Već 2 mjeseca nakon toga, točno 9. 2. 2000. Ustavni sud RH donio je odluku da se pokreće postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i da se ukidaju odredbe iz čl. 356. st. 5. i čl. 357. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne Novine“ br. 91/96. i 137/99.).
Odredba st. 5. čl. 356. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima glasila je:
„(5) Suglasnost iz st. 2. i 3. ovog članka nije upravni akt.“
Odredba st. 5. čl. 357. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima glasila je:
„(5) Suglasnost iz st. 1., 2. i 4. ovog članka nije upravni akt.“
Svoj prijedlog od 9.12.1999. završio sam sljedećim tekstom:
„I da ne bi ostala tajna zašto predlažem pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbi sadržanih u čl. 356. st. 5. i čl. 357. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ističem da svoj prijedlog podnosim radi ostatka stanovništva zemaljske kugle. Naime, odredbe sadržane u čl. 356. st . 5. i čl. 357. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odnose se na sve osobe koje nemaju hrvatsko državljanstvo, dakle odnose se na otprilike 6,5 milijardi ljudi na zemaljskoj kugli. Dovoljan razlog da se pokrene ovaj postupak. Žalosno je, naime, kada se vrijeđaju ustavna prava jedne osobe, ali je alarmantno kada se vrijeđaju ustavna prava 6,5 milijardi ljudi. I žalosno je kada se vrijeđaju ustavna prava tih ljudi koja su inače Ustavom zagarantirana, ali eto odredbom iz čl. 356. st. 5. i čl. 357. st 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima najedanput su im oduzeta.“
Nisam imao uputu niti jedne stranke da pokrenem tu ustavnopravnu inicijativu, ali sam u nekoliko predmeta mojih stranaka utvrdio da tadašnji ministar vanjskih poslova RH, protivno odredbama sadržanim u Zakonu o općem upravnom postupku, svoju suglasnost daje ili ne daje u formi jednog običnog dopisa, a ne u obliku upravnog akta.
U svom prijedlogu od 9. 12. 1999. ustvrdio sam da takvo postupanje predstavlja povredu odgovarajućih odredbi Ustava RH.
Posebno sam ukazao na okolnost da to predstavlja povredu odredbe iz čl. 3. Ustava RH kojom se vladavina prava svrstava u najviše vrednote ustavnog poretka RH.
Također sam, uz ostale povrede odredaba Ustava RH, ukazao na povredu odredbe sadržane u čl. 26. Ustava RH gdje se navodi da su svi građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
Konačno, ukazao sam na odredbu iz čl. 18. Ustava RH kojom se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.
I, kao što sam već prethodno napomenuo, 9. 2. 2000., dakle unutar 2 mjeseca, Ustavni sud RH donio je odluku kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te su ukinute odredbe čl. 356. st 5. i čl. 357. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne Novine“ br. 91/96., 137/99.).
Ustavni sud je posvetio veći dio obrazloženja svoje odluke pitanju pravnog karaktera nekog akta kojeg donosi neko upravno tijelo.
Ustavni sud zauzeo je pravno stajalište da predmetna suglasnost ima sve osobine upravnog akta, treba biti u pisanom obliku sa svim sadržajnim dijelovima, uključujući i obrazloženje koje treba imati sadržaj propisan odredbom čl. 209. st. 3 Zakona o općem upravnom postupku.
I nakon toga Ustavni sud RH zaključuje kako slijedi:
„Mogućnost upoznavanja s razlozima na kojima je nadležno tijelo temeljilo svoju odluku, osnovna je pretpostavka ostvarivanja ustavom zajamčenog prava na žalbu (čl. 18.) kao i na ostvarivanje prava na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, na način kako to pravo priznaje Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 13.).“
U zadnjem stavku svoje odluke Ustavni sud RH navodi:
„Slijedom izloženog, Ustavni sud je utvrdio da su osporene odredbe u nesuglasju s navedenim odredbama Ustava. Budući da stajalište izraženo u rješenju suda, broj U-I-657/99 ne osigurava strancima mogućnost ostvarivanja prava na djelotvornu pravnu zaštitu niti ukida utvrđenu nejednakost pred zakonom, u koju osporene odredbe stavljaju strane državljane pri stjecanju nekretnina na području Republike Hrvatske, Ustavni sud je, temeljem odredbe iz čl. 52. i čl. 53. st. 1. Ustavnog zakona, odlučio kao u izreci.“
Naravno, riječ je o jednoj drugoj odluci Ustavnog suda na tu istu temu, dakle o odluci od 9. 2. 2000., poslovni broj U-I-1094/99.
Tom istom sudu, dakle Ustavnom sudu RH podnio sam skoro pa identični prijedlog za ukidanje odredaba sadržanih u čl. 356. st.5 te čl. 357. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa je u Ustavni sud u tom prethodnom postupku svojim rješenjem od 27.10.1999., broj U-I-657/99, riješio da se ne prihvaća prije prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti odredbi sadržanih u čl. 356. st. 5. te čl. 357. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
Povodom mog ponovljenog prijedloga, Ustavni sud RH je sad, kao što je više put već rečeno, svojom odlukom, poslovni broj U-I-1094/1999, ukinuo odredbe čl. 356. st. 5. i čl. 357. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
A zašto je sve to važno?
Ustavni sud je svojom odlukom jasno, nedvosmisleno i edukativno utvrdio da suglasnost Ministra vanjskih poslova predstavlja upravni akt kojeg donosi tijelo državne uprave u upravnom postupku, neposredno mijenjajući odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, i to rješavajući o pravu stranke na stjecanje vlasništva na nekretninama na području Republike Hrvatske.
A još je puno važnije da je na kraju obrazloženja svoje odluke Ustavni sud, ponajprije, generalno utvrdio da su osporene odredbe u nesuglasju s navedenim odredbama Ustava, a nakon toga je praktički ukinuo svoju prethodnu odluku, poslovni broj U-I-657/90, navodeći kako slijedi:
„Budući da stajalište izraženo u rješenju suda broj U-I-657/99 ne osigurava strancima mogućnost ostvarivanja prava na djelotvornu pravnu zaštitu niti ukida utvrđenu nejednakost pred zakonom, u koju osporene odredbe stavljaju strane državljane pri stjecanju nekretnine na području Republike Hrvatske, Ustavni sud je, temeljem odredbe iz čl. 52. i čl. 53. st. 1. Ustavnog zakona, odlučio kao u izreci.“
Ustavni sud je s maksimalno štedljivim rječnikom, ako se to tako može reći, dakle s minimumom utrošenih riječi ponajprije ozakonio načelo na djelotvornu pravnu zaštitu, a nakon toga je ukinuo utvrđenu nejednakost pred zakonom u koju osporene odredbe stavljaju strane državljane pri stjecanju nekretnina na području Republike Hrvatske.
Ustavni sud Republike Hrvatske često je imao prilike donositi odluke od velikog značaja, principijelnog značaja, dalekosežne odluke, a odluka u ovoj pravnom stvari spada u kategoriju takvih dalekosežnih, važnih odluka koje se tiču ne samo svih građana Republike Hrvatske, nego dapače ostatka stanovnika zemaljske kugle.
Odlučivati u pravnoj stvari koja se odnosi na ostatak stanovništva zemaljske kugle rijetka je prilika koja se pokazala pred Ustavnim sudom RH.
Ustavni sud RH djelovao je neobično brzo, svoju odluku donio je unutar 2 mjeseca, a ta odluka služi kao putokaz u postupanju upravnih tijela RH u svim situacijama s inozemnim elementom. Od onda su prošle okrugle 22 godine.
Ova odluka izdvaja se u nizu izvanrednih odluka Ustavnog suda RH, utoliko što je primjenu Ustava RH i prava koja Ustav RH jamči i strancima proširila i u praksi na pitanje stjecanja prava vlasništva na nekretninama.
Eugen Zadravec, odvjetnik
