Hrvatsko zakonodavstvo poznaje četiri oblika životne zajednice koje mogu proizvoditi osobnopravne, obiteljskopravne, imovinskopravne, nasljednopravne i druge pravne učinke. Riječ je o braku, izvanbračnoj zajednici, registriranom životnom partnerstvu i neformalnom životnom partnerstvu.
Europsko zakonodavstvo prepustilo je definiranje i uređenje pitanja bračnih i braku sličnih životnih odnosa nacionalnom zakonodavstvu država članica. S tim u vezi, među institutima komparativnog prava možemo pronaći razne varijante građanske zajednice kojima države članice daju prava i obveze (primjerice u Švedskoj „zajednički dom“, kohabitacija“, u Belgiji „registrirani suživot“ itd.), dok je brak i dalje jedini oblik takve građanske zajednice priznat u svim državama članicama EU.
Uzimajući u obzir slobodu kretanja ljudi unutar Europske unije, za očekivati je da učestalost životnih zajednica parova koji ostvaruju emocionalnu i ekonomsku zajednicu u kojima je riječ o državljanima različitih država nije iznimka. U tom slučaju korisno je znati da je izjednačavanje učinaka braka s ostalim oblicima životne zajednice u značajnoj mjeri različito uređeno od države do države, a da „hrvatski“ model uređenja statusa navedenih životnih zajednica u Uniji ne prevladava.
Utvrđivanje trajanja životne zajednice određene kvalitete kao pretpostavka stjecanja određenih prava proteže se i na bračne i na izvanbračne odnose.
Tako se odredbom čl. 36. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 103/15., 98/19., 47/20.) – dalje u tekstu ObZ) bračna stečevina definira kao „imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine“. Bračna je stečevina, dakle, samo imovina koju bračni drugovi stječu za vrijeme trajanja bračne zajednice, a ne braka u formalnom smislu, jer bračna se zajednica ne mora ni vremenski ni sadržajno podudarati s brakom. Također, sukladno čl. 51. ObZ-a, sud će razvesti brak ako je od prestanka bračne zajednice protekla godina dana. Međutim, način dokazivanja nastanka i prestanka bračne zajednice nije definiran.
Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola ("Narodne novine" br. 92/14, 98/19. – dalje u tekstu ZŽP) partnersku stečevinu (čl. 51. ZŽP-a) definira kao imovinu koju životni partneri steknu radom za vrijeme trajanja životnog partnerstva ili potječe iz te imovine. U ovom slučaju, trajanje životne zajednice unutar registriranog partnerstva nije odlučno za stjecanje prava na partnersku stečevinu.
ZŽP u čl. 3. uređuje neformalno životno partnerstvo kao zajednicu obiteljskog života dviju osoba istog spola, koje nisu sklopile životno partnerstvo pred nadležnim tijelom, ako zajednica traje najmanje tri godine i od početka je udovoljavala pretpostavkama propisanim za valjanost životnog partnerstva. Njeno postojanje dokazuje se na isti način i pod istim uvjetima kao i postojanje izvanbračne zajednice.
Brak i registrirano partnerstvo su zajednice koje nastaju formalnom izjavom volje. S druge strane, izvanbračna zajednica i neformalno životno partnerstvo nastaju i prestaju neformalno, budući da se volja za postizanje takvih pravnih učinaka iskazuje prešutno.
Izostanak formalizma pri uređenju pojedinih pravnih instituta uzrokuje nužnost provođenja postupka dokazivanja prešutnog iskazivanja volje za određeni pravni učinak. Taj korak u stvarnosti za posljedicu obično ima stvaranje neujednačene sudske prakse u prvom stupnju, a do ujednačenja pravnih stajališta sudova dolazi tek protekom vremena, ako do njega uopće i dođe.
Za to vrijeme oni kojima je potreban brz i jasan odgovor na pitanje u kakvom se pravnom odnosu nalaze, kako da dokažu njegovo trajanje te kakve pravne posljedice mogu očekivati i dalje čekaju na ostvarenje svojih prava. Istovremeno, nadležna tijela, od kojih se općenito očekuje brzina i efikasnost, prisiljena su interpretirati ponekad zaista teško dokučivu volju zakonodavca u kontekstu svih mjerodavnih zakona, Ustava RH i relevantnog europskog zakonodavstva.
ObZ je nepovoljno postupanje prema izvanbračnim drugovima u odnosu na bračne drugove ondje gdje ne uživaju ista prava i obveze „podigao“ na razinu diskriminacije temeljem obiteljskog statusa.
Pritom zakonodavac propušta uzeti u obzir da postojanje neformalne zajednice, vrijeme njezina nastanka i prestanka, često nije jednostavno dokazati, što stvara okruženje pravne nesigurnosti, ne samo u odnosu na osobe koje takvu zajednicu ostvaruju, nego i u odnosu na treće osobe. Na taj način naoko čvrsta zaštita koju proglašavanje ponašanja suprotnog odredbi zakona diskriminacijom pruža, vrlo lako ostaje mrtvim slovom na papiru.
Odbacivanju strogog formalizma u pravu obično se pristupa u cilju ostvarivanja pravne zaštite pojedinaca kao temeljnog ljudskog prava, u slučajevima kada slovo zakona nije do krajnjih detalja uredilo postupanje u vezi određenog pravnog instituta.
Međutim, s obzirom na sve navedeno, ostaje pitanje može li se uopće pravni institut, čiji pravni učinci ovise ili o formalnoj izjavi sudionika (npr. izvanbračni ugovor) ili o angažmanu pravosudnog aparata kako bi se utvrdilo najprije njegovo postojanje, a potom i vremenski okvir, uistinu smatrati neformalnim?
Konačno, nije zanemariva niti mogućnost da većina ljudi koji ne sklapaju formalnu zajednicu niti ne žele njezine formalnopravne učinke. Kako bi i ta kategorija populacije znala što poduzeti da do takvih posljedica ne dođe, nužno je uskladiti zakonodavstvo kako u vezi s pitanjem pretpostavki postojanja izvanbračne zajednice, tako i načina njihova dokazivanja.
Tihana Čikeš, dipl. iur.
___________________________
Literatura:
„Pravno uređenje braka i drugih oblika životnih zajednica“ Dr. sc. Nataša Lucić, docentica na Katedri za obiteljsko-pravne znanosti Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, Stjepana Radića 13, 31000 Osijek; https://www.pravos.unios.hr/download/pravno-uredenje-braka-i-drugih-oblika-zivotnih-zajednica.docx
