Presuda Europskog suda za ljudska prava od 26. travnja 2016. br. 12301/12 u predmetu Merčep protiv Hrvatske
Podnositelj je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) na temelju članka 5. stavka 3. (pravo na slobodu i sigurnost) Konvencije za zaštitu ljudskih prava (dalje: Konvencija). Tužio se na trajanje pritvora, te da obrazloženja nacionalnih sudova za produljivanje pritvora nisu bila mjerodavna i dostatna.
Podnositelj zahtjeva uhićen je i pritvoren 10. prosinca 2010. godine zbog osnovane sumnje da je počinio kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Tijekom istrage podnositelj je bio pritvoren zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke i posebno teških okolnosti kaznenog djela. Nakon podizanja optužnice podnositelju je pritvor produljen po osnovi posebno teških okolnosti kaznenog djela. Pušten je iz pritvora 5. srpnja 2012.
Europski sud je prihvatio činjenicu da je tijekom čitavog razdoblja trajanja pritvora postojala osnovana sumnja da je podnositelj počinio ratne zločine protiv civilnog stanovništva, pa je ispitao opravdavaju li razlozi izneseni od strane sudbenih vlasti podnositeljevo lišavanje slobode.
U pogledu opasnosti od utjecaja na svjedoke, Europski sud je ocijenio da je pritvor po toj osnovi bio utemeljen na mjerodavnim i dostatnim razlozima, pri čemu je nadležni sud naveo točan broj i imena svjedoka koji trebaju biti ispitani tijekom istrage kao i razloge koji ukazuju na to da je postojala opasnost da bi podnositelj zahtjeva mogao utjecati na njih. Nakon završetka istrage pritvor podnositelja zahtjeva više nije produljivan na toj osnovi.
U pogledu pritvorske osnove koja se odnosi na posebno teške okolnosti djela, Europski sud je prihvatio da su u nekim slučajevima koji se odnose na posebno teška kaznena djela, vrsta i težina optužbi protiv tuženika faktor koji preteže nad njegovim puštanjem na slobodu – primjerice kada je to potrebno kao zaštita od uznemiravanja javnosti, povjerenja u pravosuđe ili zaštite javnog reda. S obzirom na specifičnu prirodu optužbi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, takve teške povrede temeljnih ljudskih prava najčešće izazivaju posebnu moralnu osudu od strane opće javnosti.
Europski sud je posebno uzeo u obzir da je pritvor protiv podnositelja zahtjeva bio produljen na temelju članka 102. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku zbog toga što je bio optužen za vrlo teško kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od dvadeset godina, te da su se domaći sudovi pozivali na konkretne elemente optužbi protiv njega. Drugim riječima, razlozi za određivanje pritvora protiv podnositelja nisu navedeni in abstracto, niti su produljivani na jednakim ili stereotipnim osnovama, koristeći neke prethodno postojeće obrasce ili formalistički i apstraktni jezik.
Zaključci domaćih sudova da bi javni red mogao biti ugrožen temeljili su se na konkretnim optužbama protiv podnositelja zahtjeva, a posebno imajući u vidu utjecaj na žrtve i posebno teške okolnosti u kojima su počinjeni navodni zločini, budući da su se optužbe odnosile na proizvoljno lišavanje slobode, nezakonito oduzimanje imovine, teška djela zlostavljanja i pogubljenja civila po kratkom postupku, uključujući djecu.
Stoga je razumno pretpostaviti da je postojala opasnost od javne uznemirenosti i narušavanja javnog reda u slučaju puštanja na slobodu navodnog počinitelja tih zločina, pri čemu treba uzeti u obzir nesporan javni interes i opću relevantnost podnositeljevog predmeta te činjenicu da su zločini o kojim je riječ predstavljali negiranje samih temelja Konvencije.
Europski sud je priznao da su nacionalni sudovi ispitali relevantna pitanja koja se odnose na trajanje i razloge za pritvor protiv podnositelja zahtjeva, ispitali su opravdanost kontinuiranog pritvora podnositelja zahtjeva i iz perspektive Konvencije, a nakon što je njegov pritvor prestao biti opravdan s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, naložili su njegovo puštanje.
Ujedno, Europski sud je ocijenio da je kazneni postupak protiv podnositelja vođen uz „dužnu revnost“.
Slijedom navedenog, Europski sud je utvrdio da nije došlo do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije.
Morana Briški, mag. iur.
