Gradski ured Grada Zagreba odbio je 2005. godine zahtjev podnositelja za povrat imovine, a Ministarstvo pravosuđa odbilo je njihovu žalbu 2007. godine. Budući da podnositelji protiv tog rješenja nisu pokrenuli upravni spor, odluke kojima je odbijen njihov zahtjev postale su pravomoćne 2008. godine. Podnositelji su zatim 2009. godine podnijeli zahtjev za ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja, tvrdeći da je njihov prvotni zahtjev za povrat imovine bio pogrešno odbijen. Gradski ured najprije je prihvatio taj zahtjev i ukinuo svoje ranije rješenje, no Ministarstvo pravosuđa je poništilo to rješenje povodom žalbe državnog odvjetništva. U upravnom sporu Upravni sud u Zagrebu odbio je tužbu podnositelja. Visoki upravni sud prihvatio je njihovu žalbu u dijelu u kojem se odnosila na razloge nižih tijela, ali je istodobno odbio njihov zahtjev za ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja. Ocijenio je da se takav zahtjev ne može prihvatiti jer pravomoćnim rješenjem kojim je njihov zahtjev za povrat imovine bio odbijen podnositelji nisu stekli nikakvo pravo, što je prema ocjeni Visokog upravnog suda bila pretpostavka za korištenje tog izvanrednog pravnog sredstva. Ustavni sud je njihovu ustavnu tužbu proglasio nedopuštenom.
Pred Europskim sudom podnositelji su prigovorili da je obrazloženje Visokog upravnog suda bilo proturječno i nedostatno, jer je, prema njihovu mišljenju, iz njega proizlazilo da je njihov zahtjev bio osnovan, iako ga je taj sud na kraju odbio. Također su prigovorili duljini postupka pred sudovima. Pozvali su se na pravo na pošteno suđenje iz članka 6. stavka 1. Konvencije. Taj Sud je prihvatio prigovor zastupnice Republike Hrvatske da se članak 6. stavak 1. Konvencije ne primjenjuje na postupak koji je bio predmet zahtjeva. Istaknuo je da Konvencija ne jamči pravo na ponovno otvaranje pravomoćno okončanog postupka, osim u iznimnim okolnostima, primjerice kada izvanredno pravno sredstvo dovodi do ponovnog razmatranja predmeta ili je po svojoj naravi i opsegu slično redovnom pravnom lijeku. U konkretnom predmetu podnositelji nisu pokrenuli upravni spor protiv rješenja iz 2007. godine već su naknadno koristili izvanredno pravno sredstvo kojim su tražili zadiranje u pravomoćnu odluku. Domaći sudovi pritom nisu ponovno odlučivali o osnovanosti njihova prvotnog zahtjeva za povrat imovine, nego samo o tome jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja.
Europski sud je također uzeo u obzir da je prema domaćoj sudskoj praksi odlučivanje o takvom zahtjevu uključivalo diskrecijsku ocjenu nadležnih tijela te da se zahtjev mogao podnijeti u bilo kojem trenutku nakon pravomoćnosti odluke. Slijedom navedenog, zaključio je da postupak pokrenut zahtjevom podnositelja za ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja nije bio odlučan za utvrđivanje njihovih građanskih prava i obveza, pa stoga članak 6. stavak 1. Konvencije nije primjenjiv. Posljedično, Sud je zahtjev proglasio nespojivim s odredbama Konvencije ratione materiae i odbacio ga kao nedopušteni.
Ova odluka je konačna i dostupna na web stranici ESLJP-a (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika. Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik esljp.gov.hr ili na broj telefona 01/6444 600.
Z A S T U P N I C A: Štefica Stažnik
