Europski sud za ljudska prava (ESLJP) donio je 19. ožujka 2026., a objavio 9. travnja 2026. odluku kojom je zahtjev dvojice podnositelja proglasio nedopuštenim jer je očigledno neosnovan.
Podnositelji su tvrdili da im je obustavom ovršnog postupka povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva, zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, te pravo na provedbu pravomoćne sudske odluke, zajamčeno čl. 6. Konvencije.
Riječ je o ovršnom postupku koji je kao ovrhovoditelj vodila Općina Kršan protiv privatne osobe koja je smetala posjed nerazvrstane ceste i kojoj je pravomoćnom presudom bilo naloženo ukloniti prepreke i osloboditi cestu. Nakon što ovršenik nije postupio po presudi, Općina je pokrenula ovršni postupak, a podnositelji su u njemu sudjelovali kao umješači na strani Općine, jer su predmetnu cestu koristili za pristup svojim nekretninama. Općina Kršan je naknadno povukla prijedlog za ovrhu ocijenivši da je u međuvremenu podnositeljima i drugim mještanima osiguran odgovarajući alternativni pristup njihovim nekretninama, zbog čega je daljnja ovrha radi uklanjanja prepreka s ceste koja prolazi preko zemljišta ovršenika za njega predstavljala prekomjeran teret. Podnositelji su tome prigovarali tvrdeći da alternativni put pravno nije klasificiran kao nerazvrstana cesta i da Općina nije smjela odustati od ovrhe pravomoćne presude.
Sud je, nakon razmatranja očitovanja stranaka, utvrdio da prigovori podnositelja ne upućuju ni na kakvu povredu Konvencije. Prihvatio je da je u konkretnom slučaju neprovođenje presude bilo opravdano zaštitom interesa ovršenika kao privatne osobe, preko čijeg je zemljišta prolazila predmetna cesta, te razmjerno zato što je podnositeljima pristup njihovim nekretninama bio osiguran alternativnim pristupnim putem.
Sud je također naveo da eventualnu štetu zbog nemogućnosti korištenja predmetne ceste podnositelji mogu potraživati u zasebnom građanskom postupku.
