Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je 5. ožujka 2026. objavio odluku u predmetu Mafalani protiv Hrvatske kojom je zahtjev podnositelja izbrisao sa svoje liste predmeta.
Predmet se odnosi na navodnu neučinkovitost istrage u obnovljenom postupku nakon donošenja presude Europskog suda u predmetu Mafalani protiv Hrvatske, br. 32325/13. U tom predmetu Europski sud je utvrdio da je podnositelj zahtjeva nakon uhićenja zbog ubojstva poznatog hrvatskog novinara i njegovog poslovnog suradnika bio podvrgnut nečovječnom i ponižavajućem postupanju od strane policajaca Antiterorističke jedinice Lučko. Europski sud je nadalje utvrdio da istraga njegovih navoda o pretrpljenom zlostavljanju nije bila učinkovita.
Tijekom obnovljenog postupka, koji je uslijedilo nakon donošenja gore navedene presude Europskog suda, nadležno državno odvjetništvo pribavilo je vještačenje provedeno u parničnom postupku za naknadu štete koji je podnositelj pokrenuo protiv države, ispitalo je vještaka o mogućem uzroku ozljeda podnositelja zahtjeva, ispitalo je šest svjedoka i podnositelja zahtjeva te je utvrdilo identitet policijskih službenika koji su 2008. godine provodili izvide. Državno odvjetništvo je u tri navrata (2015., 2016. i 2020. godine) od Ravnateljstva policije zatražilo i podatke o identitetu pripadnika antiterorističke jedinice koji su uhitili podnositelja, ali je Ravnateljstvo policije odgovorilo da se radi o podacima koji su klasificirani kao "povjerljivi" i koji se ne mogu otkriti zbog zaštite nacionalne sigurnosti.
Podnositelj je stoga podnio ustavnu tužbu u kojoj je prigovorio neprovođenju učinkovite istrage. Ustavni sud utvrdio je da istraga u obnovljenom postupku nije udovoljila zahtjevima postupovnog aspekta članka 3. Konvencije te je podnositelju zahtjeva dosudio pravednu naknadu od 4.645,30 eura.
Europski sud je uvodno primijetio da je Ustavni sud izričito priznao da je došlo do povrede postupovnog aspekta članka 3. Konvencije. Ustavni sud je utvrdio da nova istraga provedena nakon presude Europskog suda nije bila promptna; da još uvijek nisu pribavljeni podaci o identitetu policajaca antiterorističke jedinice koji su uhitili podnositelja zahtjeva; da policijski službenici koji su proveli izvide 2008. godine i čiji je identitet poznat nisu ispitani te da nije određeno provođenje neovisnog i temeljitog vještačenja podnositeljevih ozljeda. Ujedno je Ustavni sud upozorio da podnositelju zahtjeva, kao žrtvi zlostavljanja, treba omogućiti učinkovito sudjelovanje u istrazi i pristup istražnom spisu, u mjeri u kojoj je to potrebno za zaštitu njegovih legitimnih interesa.
Iako Ustavni sud nije izričito naložio nadležnim tijelima da istragu podnositeljevih navoda o zlostavljanju provedu u skladu s Konvencijom, jasno je da odluke Ustavnog suda imaju obvezujući učinak. Sukladno tome, nakon donošenja odluke Ustavnog suda, nadležna tijela bila su obvezna nastaviti istragu o podnositeljevu zlostavljanju, uzimajući u obzir zaključke Ustavnog suda o specifičnim nedostacima koje je utvrdio u toj istrazi.
Nadalje, uzimajući u obzir iznose pravedne naknade dosuđene drugim podnositeljima zahtjeva u prethodnim sličnim predmetima protiv tužene države, Europski sud je smatrao da iznos koji je Ustavni sud dosudio podnositelju zahtjeva nije bio prenizak. U odnosu na podnositeljev navod da mu Ustavni sud nije naknadio troškove podnošenja ustavne tužbe, Europski sud je primijetio da podnositelj nije ni postavio takav zahtjev u svojoj ustavnoj tužbi.
Slijedom svega navedenog, Europski sud je utvrdio da poštovanje ljudskih prava zajamčenih Konvencijom ne zahtijeva nastavljanje ispitivanja zahtjeva te je stoga izbrisao zahtjev sa svoje liste predmeta. Ujedno je naveo da takav zaključak ne dovodi u pitanje trajnu obvezu tužene države da provede istragu u skladu sa zahtjevima Konvencije ili odluku tog Suda da vrati zahtjev na svoju listu slučajeva ako se nadležna tijela tužene države ne budu pridržavale te svoje obveze.
