Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je 19. veljače 2026. objavio odluku u predmetu Grubić protiv Hrvatske kojom je utvrdio da je zahtjev podnositelja nedopušten jer je očito neosnovan.
Županijski sud u Zagrebu proglasio je podnositelja krvim za razbojništvo i teško ubojstvo i osudio ga na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina. Nakon donošenja presude Europskog suda kojom je utvrđena povreda njegova prava na pošteno suđenje (članak 6. Konvencije), podnositelj je zatražio obnovu kaznenog postupka, koja je i dopuštena. Stoga je protiv njega obustavljeno izvršenje kazne zatvora i određen je obligatorni istražni zatvor jer mu je izrečena kazna zatvora dulja od 5 godina. Pred Europskim sudom podnositelj je prigovor da je istražni zatvor koji je protiv njega određen nakon obnove kaznenog postupka bio nezakonit.
Europski sud je najprije primijetio da je odluka o obustavi izvršenja kazne zatvora podnositelja zahtjeva i određivanju istražnog zatvora utemeljena na članku 507. stavku 5. Zakona o kaznenom postupku iz 2008. (dalje: ZKP/08), koji je izričito dopuštao određivanje istražnog zatvora ako je doneseno pravomoćno rješenje o obnovi postupka, a ispunjeni su uvjeti iz članka 123. tog Zakona.
Nadalje, istražni pritvor podnositelja zahtjeva određen je na temelju članka 123. stavka 2. ZKP/08 s izmjenama i dopunama iz 2019. godine. Posljednjim izmjenama propisano je da će se istražni zatvor odrediti ako je prvostupanjskom presudom izrečena kazna zatvora od pet ili više godina neovisno o najduljem trajanju istražnog zatvora. U svakom slučaju, najdulje trajanje istražnog pritvora podnositelja zahtjeva nije proteklo čak ni prije stupanja na snagu izmijenjenog članka 123. stavka 2. ZKP/08 i prije obnove postupka.
Europski sud uvažio je argument Zastupnice da je člankom 574. stavkom 3. ZKP/08 propisano da se odredbe tog Zakona primjenjuju u postupcima u povodu zahtjeva za obnovu kaznenog postupka. U prilog tome govori i pravno shvaćanje br. Su IVk 1/2011-62 doneseno na sjednici Kaznenog odjela Vrhovnog suda 24. listopada 2011. iz kojeg proizlazi da se nakon donošenja rješenja kojim se dopušta obnova kaznenog postupka taj postupak treba voditi prema važećem Zakonu o kaznenom postupku. Navedeno također proizlazi i iz sudske prakse Vrhovnog suda na koju je ukazala tužena država, a koja je kao i pravno shvaćanje Vrhovnog suda bila dostupna podnositelju zahtjeva, kojeg je tijekom cijelog postupka za obnovu zastupao odvjetnik.
Europski sud je nadalje primijetio da je određivanje istražnog zatvora bilo obvezno u ovom predmetu. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu o određivanju istražnog zatvora po službenoj dužnosti, neovisno o vremenu koje je podnositelj zahtjeva već proveo na izdržavanju kazne i bez ispitivanja postoje li drugi razlozi koji bi to opravdali njegovo određivanje, npr. postojanje opasnosti od bijega, bila je stoga u skladu s domaćim pravom. Ta se odluka temeljila na članku 123. stavku 2. ZKP/08 i donesena je u skladu s praksom Vrhovnog suda.
Europski sud je ujedno utvrdio da istražni zatvor koji je određen protiv podnositelja nije bio proizvoljan. Domaći su sudovi dali jasne i dostatne razloge za svoje odluke, posebno naglašavajući obligatornu prirodu istražnog zatvora. S obzirom na to da je istražni zatvor određen do pravomoćnosti prvostupanjske presude, Europski sud je zaključio da je njegova svrha bila osiguranje izvršenja izrečene kazne zatvora i da trajanje istražnog zatvora nije, niti je moglo, premašiti trajanje zatvorske kazne koju podnositelj zahtjeva još nije u cijelosti odslužio.
Slijedom svega navedenog utvrdio je da je zahtjev podnositelja nedopušten kao očito neosnovan.
