Udruga GONG je u srpnju 2013. zatražila od Vlade RH dostavu preslike tog ugovora, no Ured vijeća za unutarnju sigurnost i Koordinacija za unutarnju politiku Vlade RH zaključili su da još uvijek postoje razlozi zbog kojih je taj ugovor proglašen povjerljivim te da bi njegovo otkrivanje moglo naštetiti vitalnim interesima Hrvatske i međunarodnim odnosima. Stoga je Vlada odbila dostaviti primjerak ugovora GONG-u. Povodom žalbe udruge GONG Povjerenica za informiranje odobrila je uvid u isti. Nakon toga je Visoki upravni sud RH ukinuo odluku Povjerenice, smatrajući da je klasifikacija opravdana, a Ustavni sud RH je utvrdio da je uskraćivanje pristupa ugovoru bilo zakonito i razmjerno legitimnom cilju koji se želio postići.
Europski sud je primijetio da su informacije o sklopljenom ugovoru sa stranim odvjetničkim društvom radi pružanja pravne pomoći hrvatskim generalima u postupku red MKSJ-om očito bile od interesa za hrvatsko društvo u cjelini. Međutim, one su od samog početka bile poznate široj javnosti i dostupne GONG-u, jer su bile objavljene na web stranici Ministarstva pravosuđa SAD-a. Iznos mjesečnih naknada za pružanje pravne pomoći, kao i puni opseg ugovorenih usluga nije bilo moguće utvrditi bez uvida u sami ugovor. No, ništa ne upućuje na to da je došlo do javne rasprave o tome u hrvatskom društvu.
Europski sud je smatrao da udruga podnositelj nije dovoljno obrazložila kako je točno, s obzirom na postojanje dostupnih informacija, neobjavljivanje samog ugovora spriječilo javnu raspravu. Nadalje, u odnosu na tvrdnju da bez uvida u taj ugovor nije bilo moguće saznati točan novčani iznos isplaćen odvjetničkom društvu, Sud je naveo da takva informacije u svakom slučaju nije bila sadržana u ugovoru kojim je propisana visina mjesečne naknade i način obračuna dodatnih troškova sukladno općim uvjetima društva. Zaključio je da, ako je udruga podnositelj namjeravala pribaviti informaciju o ukupnom iznosu koji je iz državnog proračuna isplaćen odvjetničkom uredu na temelju predmetnog ugovora, mogla je to zatražiti u svom zahtjevu Vladi RH, a ne tražiti uvid u sam ugovor.
Temeljem naprijed navedenog, Europski sud je utvrdio da članak 10. Konvencije nije primjenjiv u ovom predmetu, pa je zahtjev podnositelja odbacio temeljem članka 35. kao nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije.
Dodatno, Europski sud je utvrdio da je prigovor podnositelja na temelju članka 6. Konvencije očigledno neosnovan budući da su domaći sudovi iznijeli dostatne razloge za svoje zaključke, a odluke nisu bile proizvoljne, pa je sukladno članku 35. Konvencije odbacio i taj dio zahtjeva kao nedopušten.
Ova odluka je konačna i dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika.
