Protiv podnositeljice se vodio kazneni postupak pred Županijskim sudom u Zagrebu radi kaznenog djela primanja mita kao i protiv još dvojice okrivljenika radi davanja mita. Postupak je započeo 2009. godine pokretanjem kaznene istrage tijekom koje je taj sud, na zahtjev USKOK-a, odobrio mjere tajnog nadzora i snimanja podnositeljice zahtjeva. Podnositeljica je 2011. godine u tom kaznenom postupku pravomoćno osuđena na dvije godine zatvora.
Pozivajući se na svoja već ranija utvrđenja u presudama Zahirović protiv Hrvatske i Lonić protiv Hrvatske, Europski sud je utvrdio kako u ovom predmetu nema značajnih činjenica i dokaza koje bi ga navele na zauzimanje drugačijeg stava nego u tim predmetima. Ponovio je da je i u ovom predmetu došlo do povrede jednakosti stranaka u postupku jer podnositeljici nije bio proslijeđen na odgovor podnesak nadležnog državnog odvjetništva koji je bio podnesen kao odgovor na njezinu žalbu na prvostupanjsku presudu. Također je naveo da je u svojim prijašnjim presudama (primjerice Dragojević protiv Hrvatske) zauzeo stav da nedovoljno obrazložena rješenja o određivanju posebnih dokaznih radnji predstavljaju povredu prava na privatnost iz čl.8 Konvencije. Do istog zaključka došao je i u ovom predmetu nakon razmatranja obrazloženja rješenja Županijskog suda u Zagrebu o određivanju posebnih dokaznih radnji, te je utvrdio povredu Konvencije i u tom dijelu.
Europski sud je za navedene povrede čl. 6. i 8. Konvencije naložio isplatu iznosa od 1.500 EUR podnositeljici na ime nematerijalne štete zbog povrede Konvencije, te iznos od 3.450 EUR na ime troškova postupka. Ova presuda je konačna.
