Navedeno je propisano Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine" broj: 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18. i 70/19., u daljnjem tekstu: ZPSKS-EU) kojim se uređuje „pravosudna suradnja u kaznenim stvarima između domaćih nadležnih pravosudnih tijela s nadležnim pravosudnim tijelima drugih država članica Europske unije“, a koja se između ostalog odnosi i na "priznanje i izvršenje presuda kojima je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode" (članak 1. stavak 1. točka 6.).
Hrvatski državljani kojima je pravomoćno izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode, u nekim slučajevima ovrhu presude, odnosno izvršenje kazne zatvora, traže od Republike Hrvatske. Prema ZPSKS-EU postupak suradnje odvija se neposredno između pravosudnih tijela država članica Europske unije, pri čemu u pravilu nema miješanja izvršne vlasti u odluku pravosudnih tijela (osim u iznimno rijetkim slučajevima, predviđenima npr. člancima 30. i 37. ZPSKS-EU-a). Priznanje i izvršenje presude kojom je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode uređeno je i Okvirnom odlukom Vijeća 208/909 PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji1, dok je člankom 89. ZPSKS-EU-a propisano područje primjene ovog oblika pravosudne suradnje, koje pokriva isključivo priznanje presuda kojima je izrečena kazna zatvora ili mjera koje uključuju oduzimanje slobode samo u odnosu na djela za koja je ispunjen uvjet dvostruke kažnjivosti.
Na presude nadležnih županijskih sudova, odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojima se utvrđuje postojanje uvjeta za priznanje i izvršenje sudske odluke (prema članku 91. ZPSKS-EU-a), odnosno izrečene kazne zatvora ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode, osuđenici imaju pravo podnošenja ustavnih tužbi. U ustavnim tužbama koje su predmet analize u ovome članku2, podnositelji su između ostalog naveli i povredu prava na pravično suđenje, članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) kao i članak 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.). Uvažavajući činjenicu da ZPSKS-EU propisuje postupak "priznanja i izvršenja" presuda kojima je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode, a ne poput prethodnog mjerodavnog zakona - Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći - koji je propisivao "preuzimanje izvršenja", u postupcima priznanja i izvršenja presuda kojima je izrečena kazna zatvora ne bi smjelo biti preinaka ili prilagodbe kazne zatvora iz stranih presuda, uz dvije iznimke: kada kazna zbog svog trajanja nije u skladu s domaćim zakonom i kada kazna "po svojoj prirodi" odnosno "zbog svoje vrste" nije u skladu s domaćim pravom3. Načelo uzajamnog priznavanja između država članica Europske unije, koje se temelji na uzajamnom povjerenju u pravosudne sustave drugih članica, nalaže sucima u državi izvršenja da poštuju i prihvate odluku o kazni zatvora iz strane presude i ne bi smjelo biti preinaka ili prilagodbe te odluke.
Stoga je Ustavni sud u oba analizirana predmeta donio rješenje o odbacivanju ustavne tužbe u dijelu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. O neprimjenjivosti jamstava iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije u njihovom kaznenom aspektu na postupke izvršenja stranih sudskih presuda Ustavni sud je svoja stajališta prvi puta izrazio u rješenju broj: U-III-3368/2013 u kojem je između ostalog istaknuo da se članak 6. Konvencije ne primjenjuje se na postupke izvršenja kaznenih sankcija, uključujući postupke izvršenja stranih kaznenih presuda i egzekvaturu kazne, jer se u tim postupcima ne odlučuje o "optužbi za kazneno djelo", kako to stipulira navedena konvencijska odredba. Stoga je Ustavni sud prihvatio navedeno konvencijsko određenje i utvrdio da se niti članak 29. Ustava, čija jamstva odgovaraju članku 6. Konvencije, ne primjenjuje na postupke izvršenja kaznenih sankcija, jer se u tim postupcima ne odlučuje o "sumnji ili optužbi za kazneno djelo", kako to propisuje navedena ustavna odredba, te se sukladno navedenom članak 29. Ustava ne primjenjuje na postupke izvršenja stranih kaznenih presuda, uključujući i egzekvaturu kazne. Ovakvim je stajalištem Ustavni sud uskladio svoju praksu s ustaljenom praksom ESLJP-a u pitanjima egzekvature kazne.
Ustavni sud je prije svega istaknuo da pitanje valjanosti presude stranog suda u postupku preuzimanja njezinog izvršenja ne može se postaviti u domaćem pravu te da je domaći sud je u pravilu vezan sankcijom koju je izrekao sud države izricanja kazne, dok se postupak izvršenja strane kaznene presude u konvencijskom pravu smatra postupkom izvršenja već pravomoćno dosuđene kazne. Stoga kazneni aspekt članka 6. Konvencije nije primjenjiv na postupke egzekvature, jer se taj postupak ne odnosi na odlučivanje o "optužbi za kazneno djelo", kako to zahtijeva navedeni članak, koje je načelno stajalište ESLJP izrazio i u presudi Ciok protiv Poljske4 koju u mjerodavnom dijelu citira Ustavni sud: "38. Sud napominje da poljski sudovi nisu odlučivali o optužbi za kazneno djelo protiv podnositelja kad su zamjenjivali (converting) njegovu belgijsku kaznu u poljsku, koja je očito bila predmet izvršenja (…). Stoga ni članak 6. nije primjenjiv na te postupke te je stoga ovaj prigovor u nesuglasnosti ratione materiae s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. točke a) i treba biti odbačen u skladu s člankom 35. stavkom 4."
ESLJP je načelno stajalište da 6. Konvencije nije primjenjiv na postupke koji se odnose na izvršenja kaznene osude zauzeo u predmetima A.B. protiv Švicarske^ 5, Saccoccia protiv Austrije6, i Montcornet de Caumont protiv Francuske7.
Koliki je značaj potpunog uvažavanja načela uzajamnog priznavanja između država članica Europske unije, govori odluka Ustavnog suda broj: U-III-3386/2018., u kojoj je doneseno i prethodno analizirano rješenje o odbacivanju ustavne tužbe u odnosu na u dijelu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. U tom je predmetu podnositeljica isticala i povrede članaka 14. i 22. Ustava, ističući da je joj je odlukama sudova kojima se priznaje strana presuda i određuje izvršenje izrečene kazne, iako je za to izvršenje prema pravu Republike Hrvatske nastupila zastara, povrijeđeno pravo da se prema njoj postupa zakonito, tj. na jednak način kao i prema svim drugim osoba na koje bi se prema pravu Republike Hrvatske primijenio institut zastare izvršenja kazne zatvora. u ustavnoj tužbi je navela da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud nije ponovno pozvao stranke na sjednicu vijeća, nije proveo sve potrebne radnje i raspravio sva sporna pitanja iz ukidne odluke, slijedom kojih povreda bi izvršenjem takvih sudskih odluka biti moglo biti povrijeđeno pravo na osobnu slobodu podnositeljice.
Unatoč utvrđenjima i Vrhovnog suda i Ustavnog suda da je po domaćem pravu nastupila zastara izvršenja kazne zatvora, sukladno članku 83. stavku 1. alineji 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.) s danom 26. siječnja 2018., a iz kojeg razloga sud može, sukladno članku 94. stavku 2. točki 1. ZPSKS-EU-a, rukovodeći se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje, odbiti priznanje i izvršenje presude, povreda prava na osobnu slobodu i jednakost svih red zakonom u slučaju podnositeljice nije utvrđena.
Ustavni sud prihvatio je utvrđenja Vrhovnog suda te u ocjeni ustavne tužbe istaknuo između ostalog da su osporene odluke donesene u zakonom propisanom postupku, da se o prigovoru podnositeljice da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud nije proveo sve potrebne radnje i raspravio sva sporna pitanja očitovao se Vrhovni sud, utvrdivši da je podnositeljica u ustavnoj tužbi taj prigovor paušalno ponovila ne navodeći konkretno koje radnje nisu provedene i koja sporna pitanja nisu raspravljena. Na pitanje zastare izvršenja kazne zatvora podnositeljice Ustavni sud je primijetio su prvostupanjski i drugostupanjski sud navedeno riješili između ostalog i primjenom članka 10. i članka 94. stavka 2. točke 1. ZPSKS-EU-a, vodeći se načelom uzajamnog priznanja presuda i sudskih odluka u kaznenim stvarima i tumačenjem domaćeg prava na način koji pridonosi ostvarenju načela uzajamnog priznanja sudskih odluka država članica Europske unije. Nadalje, Ustavni sud je utvrdio da osporene odluke kojima se priznaje strana sudska presuda i određuje izvršenje izrečene kazne zatvora, nisu rezultat proizvoljnosti sudova koji su ih donijeli, već su naprotiv utemeljene na mjerodavnim odredbama ZPSKS-EU-a koje nisu očigledno pogrešno primijenjene te su obrazložene relevantnim i dostatnim razlozima.
U konkretnom predmetu Ustavni sud se rukovodio načelnim pravnim stajalištima prava na slobodu kao temeljnog ljudskog prava, gdje pritvaranje osobe radi izvršenja kazne zatvora uvijek mora biti rezultat osude nadležnog suda, uslijediti nakon nje i o njoj ovisiti ili se dogoditi kao posljedica osude, što znači da mora postojati dostatna uzročna veza između kaznene presude i oduzimanja slobode u konkretnom slučaju. Svako lišenje slobode, pa i ono koje uslijedi nakon odnosno na temelju pravomoćne sudske presude, mora biti zakonito, a što uključuje i zahtjev za poštovanjem zakonom propisanog postupka, a osim utemeljenosti na pravnoj osnovi, zahtjev za zakonitošću lišenja slobode, zahtijeva i da su pravne norme koje su temelj lišenja slobode dovoljno pristupačne, precizne i predvidljive. Lišenje slobode ne smije biti rezultat proizvoljnosti tijela koja o tome odlučuju, a ono će biti "proizvoljno" kada, usprkos tome što je u skladu s domaćim pravom, postoji element mala fide na strani onih koji o tome odlučuju.
Stoga je u konkretnom slučaju utvrđena nesporna nužna uzročna veza između kaznene osude i njezina lišenja slobode u Hrvatskoj, jer je služenje kazne zatvora podnositeljice u Hrvatskoj utemeljeno na njezinoj kaznenoj osudi u Francuskoj, dok arbitrarnosti u tumačenju i primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova Ustavni sud nije našao.
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
________________________________________
^ 1 Službeni list Europske unije L 81/08, 27. studenoga 2008.
^ 2 U-III-3386/2018 od 9. listopada 2019. i U-III-3368/2013 od 4. ožujka 2014.,
^ 3 prema članku 91. stavcima 4. i 5. ZPSKS- EU
^ 4 presuda, 23. listopada 2012., zahtjev broj 498/10
5 broj: 20872/92, odluka Komisije od 22. veljače 1995, Zbirka odluka i izvještaja (DR) 80-B, strana 66.
^ 6 broj: 69917/01, odluka o dopuštenosti zahtjeva od 27. travnja 2001.
^ 7 odluka, broj: 59290/00, ECHR 2003-VII.
