"Jednakost oružja" predstavlja obvezu suda da svakoj strani u postupku da mogućnost iznošenja svojih razloga u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu. Zahtjevi načela pravičnog postupka uključuju između ostalog i način na koji se dokazi izvode i predlažu, gdje često u fokus ocjene dolazi procesna ravnopravnost. Prema tom načelu, svaka od stranaka treba imati "razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika".1 Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Podnositelji u ustavnim tužbama prilikom isticanja povrede jednakosti oružja u pravilu tvrde da su postupanjem sudova dovedeni u nejednak položaj u odnosu na zastupnika optužbe, što bi trebali potkrijepiti ustavnopravno relevantnim razlozima koji dokazuju navode o neravnopravnom položaju u provedenom kaznenom postupku. Kada Ustavni sud ispituje eventualno postojanje povreda u kaznenom postupku, on će ocijeniti je li postupak kao jedinstvena cjelina bio proveden na način koji je okrivljeniku kao podnositelju osigurao pravično suđenje.
U više svojih recentnih odluka2 Ustavni sud je, kao i ranije, konzultirao i primijenio praksu Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) u sličnim pravnim pitanjima i okolnosno sličnim situacijama te se pozvao i na vlastitu praksu vezanu uz ustavne i konvencijske zahtjeve prema načinu na koji je proveden kazneni postupak vezan uz dokazivanje i dokaze, a za koju je (pr)ocjenu uvijek relevantno obrazloženje sudskih odluka.3 Tako je primjerice u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske ESLJP istaknuo da se pravo na pošteno suđenje ne može se smatrati djelotvornim ako zahtjevi i očitovanja stranaka nisu stvarno "saslušani", tj. ako ih sud nije propisno ispitao (t. 33.), a mjera do koje se primjenjuje ova dužnost davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (t. 34.). S druge strane, u citiranoj presudi Erkapić protiv Hrvatske upravo je zbog nedostatka primjerenog obrazloženja od sudskih vlasti (the absence of an adequate explanation by the domestic authorities) ESLJP utvrdio kako ima "ozbiljne dvojbe o pouzdanosti i točnosti" (serious doubts about the reliability and accuracy) konkretnog dokaza o kojem je u tom predmetu bila riječ, kao i o "kvaliteti takvog dokaza" (as well as about the quality of such evidence). S obzirom da je upravo taj dokaz bio u najmanju ruku odlučujući, ako već ne i jedini protiv podnositelja (if not the sole, at least the decisive evidence against the applicant), bez osiguranja njegove pouzdanosti "osuda protiv podnositelja bila bi ili nemoguća ili bi mogućnost bila bitno smanjena (without which securing a conviction of the applicant would either not be possible or the possibility would have receded very far into the distance) (t. 84. i 87.).
Uz spomenute presude Hrdalo, Ajdarić i Erkapić ESLJP je u presudi Paić protiv Hrvatske4 proveo test u kojem je primjenom načelnih standarda iz prethodnih svojih odluka (test je ustanovljen u presudama Velikog Vijeća Schatschaschwili protiv Njemačke i Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva) utvrđivao je li podnositelju zahtjeva - okrivljeniku povrijeđeno pravo na unakrsno ispitivanje svjedoka optužbe, dok je navedeni test primijenio u odnosu na unakrsno ispitivanje okrivljenika u recentnoj presudi Dimović i drugi protiv Srbije5. Provođenje spomenutog testa iznijeti će se kroz analizu odluke Ustavnog suda broj: U-III-4310/2017.
Prvo pitanje prilikom provođenja navedenog testa na koje valja odgovoriti je o postojanju valjanog razloga za odsutnost svjedoka kojega podnositelj zahtjeva (okrivljenik) želi ispitati. Naime, u predmetu podnositelj ustavne tužbe nije prigovarao nemogućnosti ispitivanja svjedoka, već suokrivljenika na glavnoj raspravi, jer su obrane ostalih okrivljenika iznesene u istražnoj fazi kaznenog postupka kada suokrivljenici i njihovi branitelji nemaju zakonsko pravo na postavljanje pitanja jer je istraga tajna, već im to pravo pripada u fazi glavne rasprave gdje se u dokaznom postupku svi prethodno izvedeni dokazi ponovno neposredno izvode; okrivljenici ponovno iznose obranu, a svjedoci daju iskaze ili se iskazi uz suglasnost stranaka, čitaju. U toj fazi kaznenog postupka zakonodavac je osigurao pravo na kontradiktornost i konfrontaciju stranaka prilikom ispitivanja svjedoka6. Međutim, sadržaj prava na obranu koje ima okrivljenik razlikuje se od sadržaja prava i obveza koje ima svjedok; naime, okrivljenik ima pravo slobodno iznositi obranu, uskratiti iskaz u cijelosti ili uskratiti odgovor na postavljeno pitanje, ali i ne priznati krivnju te priznati krivnju i sporazumjeti se o sankciji7. Sukladno članku 305. Kaznenog zakona iz 2011.("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18.), što je jednako propisivao i članak 303. Kaznenog zakona iz 1997. ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 51/01., 111/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11.), okrivljenika se ne može kazneno goniti za davanje lažnog iskaza. Pouka o pravima koja se u pisanom obliku daje okrivljeniku sadrži sva njegova prava, sukladno članku 239. stavku 1. ZKP-a/08 pa i prava da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja. Svjedoka će, s druge strane, tijelo koje vodi postupak prije ispitivanja8 poučiti da nije obvezan odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time izložio sebe ili bliskog rođaka kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti. Sukladno članku 284. točki 3. ZKP-a ne može se kao svjedok ispitati okrivljenik u postupku u kojem su primijenjene odredbe o jedinstvenom kaznenom postupku prema članku 25. ZKP-a što je u konkretnom kaznenom postupku bio slučaj. Stoga ostali optuženici u navedenom slučaju nisu ispitani kao svjedoci te se konfrontacijsko pravo podnositelja ne odnosi na suoptuženike.
Drugo pitanje mora odgovoriti je li iskaz suoptuženika koje podnositelj nije mogao ispitati predstavljao jedini ili odlučujući temelj za osudu podnositelja zahtjeva. U razmatranom slučaju utvrđeno je da su redovni sudovi ocijenili kako je dokaz čitanjem obrana II. - VI. optuženika koje su dane u istrazi, dokaz koji izravno tereti podnositelja zajedno s brojnim drugim provedenim dokazima te ne predstavlja jedini niti odlučujući dokaz na kojem se temeljila odluka o krivnji podnositelja za počinjenje kaznenog djela za koje je osuđen, za što su redovni sudovi iznijeli relevantne i dostatne razloge o obrazloženjima osporenih presuda.
Odgovor na treće pitanje utvrdio je je li bilo dovoljno uravnotežujućih čimbenika koji bi nadoknadili teškoće u kojima je obrana djelovala i to u smislu pristupa raspravnog suda neprovjerenom dokazu, dostupnosti i snage daljnjih inkriminirajućih dokaza i postupovnih mjera usmjerenih na nadoknađivanje nemogućnosti izravnog unakrsnog ispitivanja suokrivljenika na suđenju. U razmatranom predmetu utvrđeno je da u kaznenom postupku provedenom pred redovnim sudovima nema takvog odnosa prema podnositelju ustavne tužbe koji bi ugrozio ili umanjio prava podnositelja ustavne tužbe na pravično suđenje, budući da je u konkretnom slučaju njegovo "pravo" na unakrsno ispitivanje II. - VI. okrivljenika suprotstavljeno njihovom pravu da se brane kako to žele i odaberu, a ZKP je posebno precizirao prava i dužnosti svjedoka i prava okrivljenika, te je posebno istaknuto da se obrana šutnjom ostalih okrivljenika ne može smatrati dokaznom radnjom odnosno dokazom u smislu članka 236. ZKP-a. U odnosu na ostale dokaze, kako materijalne tako i personalne, utvrđeno je da ih je podnositelj zahtjeva imao pravo i priliku (pre)ispitati neposredno na glavnoj raspravi ili prigovarati istinitosti svjedočkih iskaza i provedenih dokaza, koja je svoja zakonska prava i koristio. Sudovi su osim inkriminirajućih obrana ostalih okrivljenika iz istražne faze proveli dokaz ispitivanjem svjedoka - oštećenika i tri nepristrana svjedoka, te time postigli uravnotežujući učinak po podnositelja.
Ocjenjujući pravičnost suđenja u cjelini, u izloženom je slučaju utvrđeno da su redovni sudovi primjenom mjerodavnog procesnog prava u cijelosti poštivali konfrontacijsko pravo iz članka 29. stavka 2. alineje 6. Ustava, a korištenje sadržaja prava na obranu u konkretnom slučaju kada II. - VI. optuženici nisu htjeli iznositi obranu u dokaznom postupku gdje bi mogli odgovarati na eventualna pitanja podnositelja ustavne tužbe kao I. okrivljenika, ne predstavlja povredu prava podnositelja da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, odnosno, nije utvrđena povreda prava na jednakost oružja. Ustavni sud je zaključno ocijenio da je podnositelj ustavne tužbe u cijelosti imao pošten kazneni sudski postupak.
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
__________________________________
^ 1 Hrdalo protiv Hrvatske, točka. 34. presude od 27.9.2011., zahtjev br. 23272/07
^ 2 U-III-4310/2017 od 17. lipnja 2019., U-III-3195/2018 0d 16. listopada 2019., U-III-3423/2017 0d 9. listopada 2019. i dr.
^ 3 U odluci broj: U-III-2160/2011 od 9. svibnja 2013., Ustavni sud podsjetio je na navedeno stajalište i stajalište Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) iz predmeta Ajdarić protiv Hrvatske (br. 20883/09, presuda od 13. prosinca 2011.) i Erkapić protiv Hrvatske (br. 51198/08, presuda od 25. travnja 2013.), što je potvrđeno npr. i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-504/2016 od 16. studenoga 2016. Radi se o situaciji uporabe jedinog optužujućeg dokaza - svjedočkog, odnosno suokrivljeničkog iskaza (sole evidence).
^ 4 zahtjev broj 47082/12, presuda od 29. ožujka 2016.
^ 5 zahtjev broj 7203/12, presuda od 11. prosinca 2018.
^ 6 članak 417.a - 440.Zakona o kaznenom postupku, "Narodne novine" br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011 - pročišćeni tekst, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019 i 126/2019, u nastavku teksta: ZKP.
^ 7 članak 64. stavak 1. točke 2., 3. i 15. ZKP-a
^ 8 članak 286. stavak 1. ZKP-a
