Europski sud za ljudska prava - povreda prava na mirno uživanje vlasništva

Dana 26. travnja 2018. Europski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu Čakarević protiv Hrvatske, u kojoj je utvrdio da je podnositeljici zahtjeva povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

Hrvatski zavod za zapošljavanje (dalje: HZZ) je 1996. g. priznao podnositeljici pravo na naknadu zbog nezaposlenosti u trajanju od 468 dana. Na zahtjev podnositeljice iz srpnja 1997. g. doneseno je rješenje kojim je podnositeljici produljeno pravo na naknadu na neodređeni rok. Temeljem tog rješenja naknada je isplaćivana do 2001. g., kada je HZZ donio rješenje kojim je utvrđen prestanak prava podnositeljice na naknadu s danom 8. lipnja 1998. g. Utvrđeno je da je podnositeljica obvezna vratiti iznose naknade primljene nakon proteka zakonom propisanog roka trajanja prava na naknadu. U parničnom postupku zbog stjecanja bez osnove podnositeljici je naloženo vratiti sporne naknade. Ovršni postupak radi namirenja tražbine i dalje je bio u tijeku u trenutku pokretanja postupka pred Europskim sudom.

Europski sud je istaknuo da su isplate naknade izvršavane na temelju konačnog rješenja nadležnog upravnog tijela, te je stoga očekivanje podnositeljice da joj isplaćeni iznosi doista i pripadaju bilo opravdano, odnosno isplaćeni iznosi predstavljali su njezinu imovinu koja uživa konvencijsku zaštitu.

Odluke domaćih tijela kojima je podnositeljica obvezana vratiti iznose primljene u spornom razdoblju predstavljaju miješanje u njezino pravo na mirno uživanje vlasništva. Iako je to miješanje bilo pravno utemeljeno (jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u podnositeljičino pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići.

Naime, Sud je istaknuo da podnositeljica svojim ponašanjem nije ni na koji način doprinijela tome da joj budu priznata prava koja joj po domaćim propisima ne pripadaju. S druge strane, protivno načelu „dobrog upravljanja“ (good governance), nadležna domaća tijela nisu postupila primjereno, konzistentno i pravovremeno. Pogreška koja je nastala kada je podnositeljici priznato pravo na naknadu bez određivanja roka trajanja tog prava nastavljena je kroz tri godine nakon isteka zakonom propisanog roka, kroz koje je vrijeme nastavljena isplata naknade. Iako je sporna situacija bila rezultat pogreške domaćih tijela, od podnositeljice je traženo vraćanje cjelokupnog isplaćenog iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, što pokazuje da država nije priznala svoju pogrešku, niti je snosila bilo kakve njezine posljedice. Uvažavajući navedene okolnosti, kao i činjenice povezane s podnositeljičinim materijalnim stanjem, Sud je zaključio kako obvezivanje podnositeljice da vrati isplaćene iznose naknade predstavlja prekomjeran individualan teret za nju, te je slijedom toga došlo do povrede njezinog prava na mirno uživanje vlasništva.

Sud je odbio podnositeljičin zahtjev za naknadu materijalne štete, ali joj je dosudio pravičnu naknadu zbog utvrđene povrede njezinih prava u iznosu od 2.600 EUR, te dodatnih 2.130 EUR na ime troškova postupka.

Presuda nije konačna. Presuda će postati konačna ukoliko niti jedna od stranaka u roku 3 mjeseca od dana njezinog donošenja ne podnese zahtjev za upućivanje predmeta Velikom Vijeću Europskog suda, odnosno ako takav zahtjev bude odbijen.

Presuda je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnice.