O (ne)mogućnosti imenovanja stečajnog upravitelja u stečajnom postupku nad osiguravajućim društvima

1. Pravna vrela predmetne materije

Analiza polazi od toga da pitanje stečajnopravne zaštite uređuje svaka država samostalno te da je takva autonomija država članica ograničena pravilima EU-a.

Zbog specifičnosti materije za spomenuti je kako temeljni insolvencijski nadnacionalni propisi, Direktiva (EU) 2019/1023. (SL. L. 172/18) te Uredba (EU) 2015/848 (SL. L. 141/15., str. 19-72) ne reguliraju pitanje stečaja društava za osiguranje.

Ipak, zakonodavni i regulatorni okvir poslovanja unutar europskog osigurateljnog sektora temeljito je moderniziran donošenjem Direktive 2009/138/EU (tzv. Solventnost II).¹ Iako ne možemo očekivati od ovakvog akta EU-a da detaljno regulira pitanje insolvencije, ipak se definira reorganizacija osiguravajućeg društva kao alternativa stečajnom postupku te mjere koje bi trebale prethoditi stečajnom postupku.

Ishodišna točka je svakako Stečajni zakon (NN, br. 71/15., 104/17., 36/22., 27/24. dalje: SZ.) kao lex generalis stečajnog prava. Stečajni zakon donesen je 12. lipnja 2015. i stupio je na snagu 1. rujna 2015., kada je prestao važiti Stečajni zakon iz 1996.² Bitno je spomenuti kako se predstečajni postupak, kao model financijskog restrukturiranja, ne može provesti nad društvima za osiguranje i reosiguranje (čl. 3. st. 6. SZ-a). Novi zakon regulira i institut predstečajne nagodbe. Od donošenja Stečajnog zakona 2015., on je mijenjan i dopunjavan tri puta (2017., 2022. te 2024.).

Nadalje, Zakon o obveznim odnosima (NN, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO.) regulira položaj ugovora o osiguranju u slučaju stečaja ugovaratelja osiguranja, osiguravatelja i osiguranika (čl. 947. ZOO-a).

Nakon toga svakako trebamo spomenuti i Zakon o osiguranju (NN, br. 151/05., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22., dalje: ZoO.) kao lex specialis koji na relativno necjelovit i nepregledan način regulira materiju stečaja osiguratelja.

Po uobičajenom obrascu, slijedili bi podzakonski akti, pravni običaji, pravna znanost i sudska praksa. No koliko god je točno da će u najvećem broju slučajeva biti lako i već prima facie odrediti koja je pravna norma opća ili generalna, a koja posebna ili specijalna, to nije uvijek tako. Naravno, poseban problem nastaje u slučaju kada za isti problem razni kriteriji daju različit odgovor, što će otvoriti potrebu za istraživanjem različitih situacija. U svakom slučaju, uspješnost i funkcioniranje pojedinih zakonskih rješenja pokazat će vrijeme kroz njihovu primjenu.

2. Postavljanje problema

Pitanje reguliranja stečaja osiguravajućih društava u pravu EU-a je izazivalo veliku pažnju. Samo ćemo istaknuti da je ovo područje prvi put u EU-u regulirano Direktivom br. 2001/17/EZ o reorganizaciji i likvidaciji osiguravajućih društava.³ Danas se likvidacija odnosno stečaj osiguravajućih društava regulira spomenutom Direktivom „Solventnost II“ koja je implementirana u ZoO. Na temelju provedenog postupka neposrednog ili posrednog nadzora Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (dalje: Agencija) može društvu za osiguranje izreći nadzorne mjere propisane ovim Zakonom (čl. 231.). Agencija pod uvjetima propisanim ovim Zakonom može odrediti niz nadzornih mjera, a jedna je podnošenje prijedloga za pokretanje stečajnog postupka (čl. 233. st. 1. t. 11.). Ako nije drukčije određeno, na stečajni postupak nad društvom za osiguranje primjenjuju se odredbe SZ-a. Odredbe ZoO-a na odgovarajući se način primjenjuju i na društvo za reosiguranje te društvo za uzajamno osiguranje (čl. 284.).⁴ Za stečajnog upravitelja društva za osiguranje sud će imenovati osobu koja osim uvjeta predviđenih SZ-om, ima i znanje i iskustvo iz područja osiguranja. Prije imenovanja stečajnog upravitelja nadležni sud će se savjetovati s Agencijom (čl. 286. ZoO-a).

2.1. Zašto su pravila ZoO-a o načinu izbora stečajnoga upravitelja bitna?

Stečajni upravitelj (dalje: SU) je centralno i u operativnom smislu najvažnije tijelo stečajnog postupka. Naime, on je zastupnik stečajnoga dužnika pravne osobe - po zakonu. Ovlaštenja prava tijela dužnika pravne osobe s ranijih članova uprave prelaze na SU-a stečajnoga dužnika. On jedini nakon otvaranja stečajnoga postupka ima ovlast sklapanja pravnih poslova u ime i za račun dužnika te preuzima ukupnu dužnikovu imovinu i njome upravlja. O njegovoj stručnosti, sposobnosti, angažiranosti i učinkovitosti ovisi uspješnost provedbe svakog pojedinog stečajnog postupka. Iako je stečajni sud odgovoran za upravljanje stečajnim postupkom “od trenutka” kada je prijedlog za otvaranje postupka podnesen do zaključenja predmeta, jedna od krucijalnih i kontinuiranih uloga SU-a je osigurati da stečajni sud dobije točne, blagovremene i objektivne informacije u svakoj fazi postupka.

2.2. Što je sve problematično u ZoO-u o imenovanju SU-a i kasnijem radu SU-a

SZ je još 2015. uveo najveće promjene u izbor SU-a kako bi se otklonila svaka sumnja u „povezanost suca i stečajnoga upravitelja“. Izbor je potpuno transparentan i sve osobe s liste SU-a imaju jednaku priliku da budu izabrane. U prethodnom postupku izbor privremenog SU-a obavlja se prije donošenja rješenja o pokretanju prethodnoga postupka, a izbor SU-a obavlja se prije donošenja rješenja o otvaranju stečajnog postupka. Postoji mogućnost da ako sud smatra da SU izabran metodom slučajnog odabira ne raspolaže potrebnom stručnošću ili poslovnim iskustvom potrebnim za vođenje stečajnoga postupka, za SU-a može izabrati drugu osobu s liste SU-a za područje nadležnoga suda (čl. 84. SZ-a). Štoviše, dana 27. rujna 2023. ministar pravosuđa i uprave je donio novi Pravilnik o pretpostavkama i načinu izbora stečajnog upravitelja metodom slučajnoga odabira u cilju da izbor bude još transparentniji, da se osobama pruži jednaka prilika da budu izabrane te da osobe izabrana metodom slučajnog odabira raspolažu potrebnom stručnošću i/ili poslovnim iskustvom. Ipak, judikatura opravdano postavlja pitanje na koji način sud utvrđuje da izabrani SU ne raspolaže potrebnom stručnošću, jer osoba koja podnese zahtjev za upis na listu SU-a može biti upisana samo ako ima potrebnu stručnost?⁵ Odnosno, kako sud prosuđuje da SU ima i znanje i iskustvo iz područja osiguranja, što zahtijeva ZoO? Potrebna stručnost postoji kod osoba koje su upisane na listu SU-a, pa će sud u pravilu izabrati drugu osobu ako osoba koja je izabrana metodom slučajnog odabira nema poslovno iskustvo potrebno za vođenje stečajnoga postupka, a drugu osobu sud također izabire metodom slučajnog odabira s liste SU-a za područje nadležnoga suda. U svakom slučaju obrazloženje odluke o imenovanju SU-a mora sadržavati način izbora SU-a i razloge ako je izabran drugi SU, odnosno sud mora obrazložiti zbog čega smatra da prvotno izabrani SU nema potrebnu stručnost ili poslovno iskustvo potrebno za vođenje stečajnoga postupka. Rješenje propisano ZoO-om u najmanju ruku ne samo da nije jasno već je i proturječno jer rješenja SZ-a o imenovanju SU-a idu u smjeru izbjegavanja imenovanja upravitelja ad hominem pa je velika vjerojatnost da adresati pravne norme odnosno suci neće znati stvarno i konkretno svoja prava i dužnosti budući da pravna norma nije dovoljno određena i precizna,⁶ što posljedično može prouzročiti ono što se uvijek pokušava medijski aktualizirati, sumnja u „povezanost suca i stečajnoga upravitelja“. Naime, teorija i praksa ukazuje da prijedlozi za otvaranje stečajnog postupka, pogotovo oni koji uključuju velike poslovne subjekte s mnogo radnika kao što su osiguravajuća društva, imaju veliku mogućnost privući pažnju medija. Nažalost, većina medija, kao i šira javnost, ne shvaćaju složenost stečajnog postupka i njegovih implikacija na društveno-ekonomske odnose. Problem proizlazi iz raznolikosti ciljeva koji nastanu pokretanjem stečajne procedure, ali i iz činjenice da učinkoviti stečajni postupak treba ostvariti mnoge, ne često kompatibilne, ciljeve. Šira javnost će vjerojatno promatrati otvaranje stečaja i ulazak SU-a u trgovačka društva kao neposredni uzrok zatvaranja poslovnih subjekata, otpuštanja radnika, nerijetko percipirajući sve navedeno kroz prijevarno ponašanje itd., ne shvaćajući pritom da je problem, zapravo, insolventnost, a da je rješenje tog problema stečajni postupak.

Također se kao sporna javlja formulacija da će se sud prije imenovanja stečajnog upravitelja savjetovati s Agencijom (čl. 286. ZoO-a). ECHR je u više navrata naznačio da obveza suđenja „pred nezavisnim i nepristranim sudom” iz čl. 6. st. 1. nije ograničena na pravosuđe. Ona podrazumijeva i obveze izvršnih i zakonodavnih vlasti i svih ostalih državnih tijela (na svim razinama) da poštuju te da postupaju po presudama i odlukama sudova, čak i kada se s njima ne slažu. Dakle, nezavisnost suda je narušena kada pripadnici izvršne vlasti, dakle i Agencije, nastoje neposredno intervenirati i/ili utjecati na ishod postupka pred sudom, tako što, primjerice, pošalju dopis sudu kako bi na njega izvršili pritisak, ulože prigovor zahtijevajući ukidanje ili reviziju pravomoćne presude ili upućuju nosiocima sudskih funkcija oštro intonirane javne komentare o nekom predmetu.⁷ Pitanje je što ako se sud ne konzultira ili se ne slaže s odlukama Agencije? Može li sudac biti kažnjen? Odnosno je li odluka o imenovanju stečajnog upravitelja pravovaljana? SZ izrijekom propisuje da se odluka o imenovanju stečajnoga upravitelja može pobijati žalbom protiv rješenja o otvaranju stečajnog postupka (čl. 85. st. 4. SZ-a). Slijedom toga, odluka o imenovanju stečajnoga upravitelja ne može se pobijati posebnom žalbom već samo žalbom protiv rješenja o otvaranju stečajnog postupka. Pravo na žalbu protiv rješenja o otvaranju stečajnog postupka ima osoba ovlaštena za zastupanje dužnika po zakonu do dana nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnoga što ima za posljedicu da samo prijašnji dužnikov zastupnik po zakonu može pobijati odluku o imenovanju stečajnoga upravitelja. Judikatura navodi kako pravilom tumačenja argumentum a contrario odluku o imenovanju stečajnoga upravitelja ne može pobijati stečajni upravitelj koji je izabran metodom slučajnog odabira, a nije imenovan uz obrazloženje da prvotno izabrani stečajni upravitelj nema potrebnu stručnost ili poslovno iskustvo potrebno za vođenje stečajnoga postupka. Ono što je ključno iz ustavnopravne i konvencijske perspektive jest da postoje dovoljna jamstva kojima se osigurava da je sud u vršenju svojih dužnosti oslobođen pritiska ili utjecaja drugih državnih tijela. Ta jamstva mogu imati razne oblike u praksi, a ECHR ocjenjuje čitav dijapazon čimbenika u kontekstu konkretnog predmeta kako bi utvrdio je li sistem i postojeća jamstva u skladu sa zahtjevima iz čl. 6.

Nadalje, potencijalno je sporan odnos SU-a kao zakonskog zastupnika društva u stečaju te odgovorne osobe i tzv. skrbnika. Naime, stečajni sud mora imenovati skrbnika vjerovnicima društva za osiguranje iz ugovora o životnom osiguranju (iz čl. 290. st. 1.) radi očuvanja njihovih prava. Naime, vjerovnici društva za osiguranje iz ugovora o životnom osiguranju namiruju se iz imovine za pokriće statutarne tehničke pričuve životnih osiguranja (iz čl. 180. st. 2.) koja ne ulazi u stečajnu masu i isključivo je namijenjena namirenju vjerovnika društva za osiguranje iz ugovora o životnom osiguranju. Dakle, pitanje je ima li skrbnik status radnika stečajnoga dužnika na kojeg se primjenjuju opće odredbe odgovornosti za štetu  - Zakon o obveznim odnosima – odredbe o odgovornosti poslodavca za štetu koju je zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzročio trećoj osobi ili se radi o ugovoru o djelu?

3. Umjesto zaključka

Stečajni postupak koji se vodi protiv osiguravajućih društava ima svoje posebnosti i on se, u pojedinim elementima, razlikuje od klasičnog stečajnog postupka. Stoga je i pitanje - je li najbolje rješenje regulirati pitanje stečaja „statusnim“ zakonom koji regulira i druga pitanja vezana za osnivanje i rad osiguravatelja ili bi trebao posebni zakon za ovu problematiku. Kao što postoji, primjerice, Zakon o prisilnoj likvidaciji kreditnih institucija (NN br. 146/20. i 27/24.). Jedno je jasno, izbor stečajnog upravitelja se ne bi trebao raditi kao u klasičnom stečajnom postupku. Mislimo da bi trebalo tražiti rješenje u definiranju posebne liste koji bi bili imenovani samo u ovim postupcima, a to znači da bi se za ove osobe tražila specijalizacija iz domene osiguranja. Primjer je opet postupak prisilne likvidacije kreditne institucije.⁸ Također je kod imenovanja SU-a nejasan odnos suda i Agencije, koji je dosta paušalno definiran, kao odnos „konzultacija“, gdje bismo podsjetili na stajališta USUD-a o zahtjevima za određenošću i preciznošću pravne norme, čime bi se izbjeglo jednoznačno tumačenje mjerodavnog prava.⁹ Zaključno, problem imenovanja stečajnog upravitelja i sporan odnos suda i Agencije ukazuje na postojanje opasnosti te činjenicu da će ovakva, u mnogome djelomična i nedorečena rješenja izazvati pravnu nesigurnost, koja je nespojiva s pretpostavkama vladavine prava, a koja će se morati „sanirati“ izmjenama i dopunama ZoO-a u predmetnoj domeni.

izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul, Katedra za građansko postupovno pravo, Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet