Uz novelu Zakona o sudovima iz 2024. – o obvezi javne objave svih sudskih odluka

1. Okvir za raspravu

Kada je riječ o sudovima, nesporno je stajalište doktrine kako oni imaju odgovornost prema javnosti u čijoj službi obavljaju svoju djelatnost da redovno pružaju informacije o svom radu, aktivnostima, rezultatima i propustima. Ipak percepcija je kako ne postoji dovoljno proaktivan pristup sudova u odnosima s javnošću. To se primarno odnosi na davanje informacija o predmetima, naročito o onima koji su od javnog interesa. Navedena tema se aktualizirala Novelom Kaznenog zakona iz 2024.¹ te implementiranjem novog kaznenog djela „Neovlašteno otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje”.

2. Pravna vrela vezana za transparentnost u pravosuđu: od reaktivnosti prema proaktivnosti

Pravo na slobodu pristupa informacijama jedno je od temeljnih ljudskih prava i jedan od temelja svakog demokratskog društva.

Pravni okvir koji je relevantan za predmetno područje čine prvenstveno odredbe Ustava RH (čl. 36-39.).²

Nadalje, pravo slobode “traženja, primanja i širenja informacija” predviđeno je brojnim međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima. Exempli gratia, čl. 10. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda³ jamči slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti. Judikatura Europskog suda za ljudska prava (dalje: ECHR) ukazuje na to da države ne smiju dozvoliti proizvoljna ograničenja slobode izražavanja te primanja i prenošenja.⁴ Nadalje, Vijeće Europe je još 2008. usvojilo Konvenciju o pravu na pristup službenim dokumentima (ili Tromsø konvencija),⁵ kojom se državama postavljaju minimalni standardi koje bi države potpisnice morale osigurati svojim građanima. Ovim dokumentom utvrđeno je pravo svih građana na pristup “svim službenim dokumentima”. Konvencija definira službene dokumente kao “bilo koju informaciju koju posjeduje tijelo javne vlasti”, a građani ne moraju dokazivati “poseban interes” kako bi im se dostavila informacija. Tijela javne vlasti se, prema Konvenciji, tumače kao “sva javna administrativna tijela”, a to mogu biti i zakonodavna tijela i “privatna tijela koja obavljaju javne funkcije”. Ovom Konvencijom određuje se i lista izuzetaka u kojima se može odbiti davanje informacije, ali, kako se navodi, “svako odbijanje mora biti podložno testu javnog interesa i testa proporcionalnosti”. Test javnog interesa, kako se navodi u komentarima na ovaj dokument, provodi se kako bi se utvrdilo je li pravo javnosti da zna, u konkretnom slučaju, prvenstvo u odnosu na pravo određenih osoba na privatnost ili interese države u smislu zaštite njenih interesa. Konvencija propisuje i da je potrebno da institucije proaktivno same objavljuju relevantne informacije, i bez posebnih upita građana. Javne će institucije, kako stoji u Konvenciji, u slučajevima gdje je to primjereno, na vlastitu inicijativu, usvojiti mjere kako bi učinile javnim dokumente koje imaju u posjedu, a koji su od javnog interesa, i to radi promocije transparentnosti.

Na nacionalnoj razini postoji niz propisa koji reguliraju pitanje transparentnosti/javnosti sudskih postupaka. Kao potpisnica relevantnih međunarodnih dokumenata u ovom području, RH je svakako obvezna osigurati uvjete koji će građanima omogućiti ostvarivanje prava na pristup informacijama koje posjeduju javna tijela. U tom cilju, donesen je Zakon o pravu na pristup informacijama.⁶ Ovim je zakonima prvi put regulirano pravo na pristup informacijama te obveze javnih tijela da učine dostupnim informacije u njihovom posjedu. Odredbe Zakona primjenjuju se na rad svih javnih tijela, uključujući i sudove. Cilj je ustanoviti da informacije pod kontrolom javnog tijela predstavljaju javno dobro od vrijednosti i da javni pristup ovim informacijama promovira veću transparentnost i odgovornost tih javnih tijela. U skladu s ovim ciljem, Zakon predviđa da svaka fizička i pravna osoba ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri, u skladu s javnim interesom, dok javna tijela imaju odgovarajuću obvezu da objelodane te informacije. Informacija je svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra, neovisno o načinu na koji je prikazan (napisani, nacrtani, tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi zapis), koji je tijelo izradilo samo ili u suradnji s drugim tijelima ili dobilo od druge osobe, a nastao je u okviru djelokruga ili u vezi s organizacijom i radom tijela javne vlasti. (čl. 1.-15.). Nadalje, primjerice, prema Stečajnom zakonu⁷ sva se sudska pismena dostavljaju objavom pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova, a dostava se smatra obavljenom istekom osmoga dana od dana objave pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova (čl. 12.). Ta se objava pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova smatra dokazom da je dostava obavljena svim sudionicima, pa i onima za koje je propisana posebna dostava. Pitanje je predstavlja li objavljivanje osobnih podataka na e-oglasnoj ploči u postupcima stečaja, kao informacija izričito vezanih uz identificiranu fizičku osobu ili osobu čiji se identitet može utvrditi izravno ili neizravno, povredu pravila zajamčenih Uredbom (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (u nastavku teksta: Opća uredba).⁸ Iako Odluka VSRH-a⁹ o anonimizaciji ne daje odgovor za svaku potencijalnu konkretnu situaciju koja se u praksi može pojaviti (ali vjerujemo da će dati smjernice koje će pomoći sudovima da donesu ispravne odluke), možemo tvrditi da je postupanje sudova kao i objava odluka na e-oglasnoj ploči pod uvjetima kako je navedeno u Općoj uredbi dopušteno. Stoga, navedenim postupanjem sudovi ne krše pravo na privatnost i zaštitu osobnih podataka pojedinaca/građana, osobito jer je njihovo postupanje u skladu s odredbama posebnih zakona.

Pored toga, različite institucije imaju i odgovarajuće vodiče i pravilnike za pristup informacijama. Primjerice, Sudski poslovnik¹⁰ predviđa da se transparentnost rada suda osigurava javnim raspravljanjem, objavljivanjem sastava suda, davanjem obavijesti javnosti o tijeku sudskog postupka te objavljivanjem sudskih odluka i drugih informacija za javnost. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) objavljuje cjelovite sudske odluke u kojima su određeni podaci o strankama i njihovim zastupnicima i predstavnicima precrtani i učinjeni nečitljivim u svrhu zaštite osobnih podataka i prava osobnosti te su pritom poštivana načela anonimizacije sadržana u Uputi o načinu anonimizacije sudskih odluka i Pravilima o anonimizaciji sudskih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske.¹¹

3. Što novo donosi Novela Zakona o sudovima iz 2024. vezano za načelo transparentnosti

Izradi postojećeg zakonskog rješenja¹² pristupilo se prvenstveno radi propisivanja obveze javne objave svih sudskih odluka kojima se postupak dovršava, na posebnoj mrežnoj stranici uz prethodnu anonimizaciju i poštivanje pravila o zaštiti osobnih podataka te osnove za donošenje podzakonskog akta kojim će se detaljnije propisati način anonimizacije, objave i pretraživanja anonimiziranih sudskih odluka. Jedna od mjera Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021.-2026. jest razvoj alata za javnu objavu i pretraživanje sudskih odluka zbog jačanja transparentnosti¹³ i dostupnosti sudskih odluka stručnoj i općoj javnosti. U ovom trenutku je objava odabranih sudskih odluka omogućena kroz poseban informacijski sustav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (SupraNova). Baza podataka u navedenom informacijskom sustavu je ograničenog opsega i ne postoji automatizirani način anonimizacije, već ju provode sudski službenici.¹⁴

4. Otvorena pitanja vezana uz transparentnost objave svih sudskih odluka

Transparentnost pravosuđa ima za svrhu osigurati nadzor javnosti nad funkcioniranjem pravosudnih institucija u jednoj državi, a ključni je aspekt transparentnosti mogućnost pristupa informacijama o radu pravosudnog sustava. Pristup relevantnim informacijama u ovom području ostvaruje se kroz javnost sudskih postupaka i pravo da im se prisustvuje, kroz javno izricanje presuda, pravo pristupa i prikupljanja podataka i informacija o predmetima te pravo objavljivanja pojedinosti o slučajevima koji su otvoreni za javnost.¹⁵ Međutim, doktrinarne rasprave te judikatura naznačuju kako ostvarivanje, odnosno korištenje tih sloboda obuhvaća i odgovornost i obveze, pa je stoga podvrgnuto ograničenjima, koja su neophodna u demokratskom društvu i koja moraju biti propisana zakonom radi otklanjanja mogućnosti zloupotrebe. Primjer je reguliranje statusa poslovne tajne u parničnim postupcima. Naime, načelo zaštite poslovne tajne je iznimka od načela transparentnosti, koje kao i svaku iznimku treba usko tumačiti. Doktrina ukazuje kako se pojam poslovne tajne ne može jednoznačno odrediti i razlikuje se od države do države, a nema jedinstvenu definiciju te usklađenu pravnu zaštitu ni u pravu EU.¹⁶ Poslovna tajna bi se općenito mogla definirati kao informacija koja ima ekonomsku vrijednost i čija bi se tajnost trebala zaštititi. Sud Europske unije (dalje: ECJ) je u svojim odlukama izrazio stajalište da je zaštita poslovnih tajni opće načelo i da stranke nemaju pravo na neograničen i apsolutan pristup svim informacijama koje se odnose na postupak u pitanju te da se pravo pristupa informacijama mora izravnati prema pravu drugih gospodarskih subjekata na zaštitu njihovih povjerljivih informacija i poslovnih tajni.¹⁷ Vjerujemo kako će sud primjenom načelo razmjernosti osigurati proporcionalnost između ciljeva koje treba postići i sredstava koja se mogu koristiti za njihovo postizanje. Ovo načelo zahtijeva da mjere koje se poduzimaju ne prelaze granice onoga što je odgovarajuće i potrebno za ostvarenje ciljeva. Drugo je pitanje je li poželjno nositeljima pravosudnih funkcija ostaviti preveliku diskreciju te da o ovom pitanju odlučuju od predmeta do predmeta, dakle questio facti, (ili bi to dodatno pridonijelo već znatno različitoj praksi pravosudnih institucija).

Daljnji izuzetak su postupci prema maloljetnicima. Naime, pravni položaj maloljetnih osoba u suvremenim zakonodavstvima potpuno je drukčiji od statusa, odnosno pravnog položaja punoljetnih osoba. Razloga je niz, a prvenstveno zbog činjenice da su maloljetnici posebna kategorija osoba čija se osobnost odlikuje posebnim psihofizičkim, emotivnim i socijalnim karakteristikama koje zahtijevaju sasvim drukčiji oblik društveno-pravnog reagiranja na njihova ponašanja. Stoga aktivnosti u suvremenom zakonodavstvu afirmiraju poseban pristup prema mladima u odnosu na odrasle punoljetne osobe. Ta posebnost se svakako treba ogledati u ograničenoj transparentnosti takvih postupaka.

Nadalje, postavlja se pitanje dovodi li anonimizirani dokument u pitanje ostvarivanje zahtjeva transparentnosti pravosuđa? Dio doktrinarnih rasprava navodi kako anonimizacija predstavlja, između ostalog, narušavanje načela javnosti i demokratskog zahtjeva za transparentnošću pravosuđa, povredu prava na slobodan pristup informacijama, uvođenje cenzure u medijsko izvještavanje. S druge strane, u dijelu pravne književnosti anonimizacija se u pravosuđu opravdava potrebom za zaštitom osobnih podataka pojedinca protiv moguće zloupotrebe, što je posebno relevantno u doba brzog i lakog prijenosa podataka putem interneta. Ističe se potreba za zaštitom privatnosti i digniteta pojedinca.

Na kraju, opravdanost identificiranja pojedinaca u sudskim aktima koji se javnosti prezentiraju putem mrežnih stranica preispituje se i u kontekstu vremena, odnosno nereguliranog pitanja razdoblja tijekom kojeg sudske odluke trebaju biti dostupne nakon što se predoče javnosti na taj način.¹⁸ Primjerice, stajalište ECHR-a glede zaštite privatnosti stranaka i drugih sudionika u postupku jest da razmjer publiciteta i dostupnosti odluka treba ocjenjivati u svakom konkretnom predmetu, uzimajući u obzir posebne karakteristike konkretnog slučaja i legitimni interes zbog kojeg se javni pristup konkretnom aktu želi ograničiti.¹⁹

5. Umjesto zaključka

Doktrina naznačuje kako različit odnos pojedinačnih jurisdikcija prema vrijednostima koje se transparentnošću ugrožavaju, odnosno štite, ne iznenađuje da pravosudne institucije u različitim državama imaju i veoma različite prakse u ovom području. Tako, exempli causa, ECHR objavljuje imena stranaka u većini svojih presuda. Sukladno čl. 33. Statuta ovog suda, svi dokumenti, osim dokumenata koji su priloženi na osnovu “prijateljske nagodbe”, moraju biti dostupni javnosti, osim ako predsjednik vijeća, samo iz razloga predviđenih Statutom, ne odluči drukčije, bilo na svoju vlastitu inicijativu bilo na zahtjev stranaka ili druge osobe. Svaki zahtjev za osiguravanje povjerljivosti podataka mora sadržavati obrazložene razloge za takav pristup, a javni pristup dokumentima može se ograničiti “u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu ili kada to predsjednik vijeća smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde”.²⁰ Dakle, može se primijetiti da je ova formulacija gotovo identična odredbi iz čl. 6. Konvencije, koji propisuje mogućnost isključenja javnosti sa sudskih postupaka pod određenim uvjetima. Judikatura je slična i pred ECJ-om. On objavljuje sve svoje presude, kao i obavijesti o pokrenutim postupcima u Official Journal of the European Union i na CURIA mrežnoj stranici. Čak i u predmetima koji sadrže informacije iz privatnog i intimnog života stranaka. ECJ ne anonimizira svoje presude. Statut Suda predviđa samo dva slučaja u kojima će se anonimizirati podaci o strankama u postupku. Najprije, to se čini ako je takvu praksu prethodno odobrio nacionalni sud ili tribunal koji je podnio predmet ECJ-u. Druga je takva situacija ako sam sud, na osnovu zahtjeva suda ili tribunala koji je podnio predmet, na osnovu obrazloženog zahtjeva stranaka ili na vlastitu inicijativu, odluči da je potrebno donijeti odluku o anonimizaciji podataka o jednoj ili više fizičkih ili pravnih osoba. Opća anonimizacija, dakle, nije poznata pred ovim sudom (čl. 95.).²¹ Ipak, treba biti oprezan jer ni pravo EU-a često nije koherentno zbog teškoća koje proizlaze iz činjenice da je riječ o dvije u velikoj mjeri različite pravne tradicije. Usto, često je riječ o sustavu regulative koji utvrđuje samo određene standarde, a izbor izvan toga ostaje na nacionalnim zakonodavstvima. Daljnji pogled na komparativnu praksu ukazuje na to da u državama anglosaksonskog pravnog kruga presude se neanonimizirane objavljuju i u pismenom i u elektroničkom obliku te se i u literaturi po pravilu citiraju prema imenima/prezimenima stranaka.²²

U zaključku, na jednoj praktičnoj razini, bismo potvrdili tezu opravdanja transparentnosti kao ključnog čimbenika u izgradnji povjerenja u funkcioniranje pravosudnog sustava. Glede anonimizacije mišljenja smo, kao i većina doktrine, kako korištenje inicijala u cilju zaštite privatnosti osoba koje sudjeluju u postupku ne ograničava pristup javnosti svim podacima o činjenicama i pravnim pitanjima koja su raspravljana u konkretnom predmetu. I iz anonimiziranog dokumenta moguće je saznati važne informacije bilo o judikaturi, pravnim stajalištima sudova, tumačenju ili primjeni zakona. I takve, ograničene informacije ne ugrožavaju nužno nadzor nad primjenom standarda pravičnog suđenja, jer i dalje omogućavaju uvid u kvalitetu suđenja, odgovornost suda, izvođenje dokaza et seq. Stoga smo mišljenja kako apsolutna transparentnost postupka ne predstavlja snažan i nedvosmislen argument protiv anonimizacije sudskih akata. U pogledu radnih uvjeta trenutna financijska situacija u pravosudnim institucijama je takva da manji broj sudova ima relativno zadovoljavajuće uvjete rada, dok se većina redovno suočava s kadrovskom nepopunjenošću administrativnog osoblja, nedostatkom osnovnih materijalno - tehničkih sredstava za nesmetan rad i nedostatkom ili neadekvatnošću prostora za smještaj osoblja i rad. Dakle, problem će predstavljati ljudski resursi, gdje informacije pokazuju ograničene kapacitete za obavljanje administrativno-tehničkih poslova koji uključuju i poslove anonimizacije odluka.²³

izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul, Katedra za građansko postupovno pravo, Rijeka