Činjenice predmeta važne za donošenje odluke Europskog suda za ljudska prava (u nastavku: Europski sud) mogu se sažeti kako slijedi: u ranim jutarnjim satima dana 13. ožujka 2007. u Rijeci se dogodilo trostruko ubojstvo, razbojnička krađa i palež nebodera. Prema izjavi jednog svjedoka, stanara tog nebodera, a inače i poznanika podnositelja, podnositelj se te noći nalazio na mjestu događaja, budući da je pozvonio tom svjedoku da mu otvori vrata od haustora. Podnositelj je doveden u policiju na ispitivanje. U tom trenutku podnositelj nije bio formalno uhićen. Svojevoljno se zadržao u policijskoj postaji nakon ispitivanja u svojstvu svjedoka do sljedećeg dana kada je formalno uhićen. Podnositelj se nakon uhićenja odrekao prava na branitelja te je odlučio da neće odgovarati na pitanja istražitelja te da će se braniti šutnjom. Gotovo šest sati kasnije podnositelj se predomislio, zatražio da mu se dovede odvjetnik te izrazio želju da da svoj iskaz i odgovara na pitanja istražitelja. U večernjim satima dana 14. ožujka 2007. podnositelj je, nakon konzultacija s odvjetnikom M. R., dao iskaz u njegovoj prisutnosti. Tog odvjetnika podnositelj je, prema zapisniku o policijskom ispitivanju, sam izabrao te mu vlastoručno potpisao punomoć. Podnositelj je u prisutnosti branitelja policiji dao detaljan iskaz te je priznao počinjenje kaznenih djela. Taj iskaz (priznanje) korišten je kao dokaz tijekom kaznenog postupka.
U postupku pred Europskim sudom podnositelj je tvrdio da je tijekom jutra 14. ožujka 2007. njegova majka pozvala (drugog) odvjetnika G. M., kojeg je upoznao tijekom prethodnog suđenja za drugo kazneno djelo, i zatražila da zastupa njezinog sina i u ovom postupku. Odvjetnik G. M. stigao je u policijsku postaju u 10.45, ali ga je policija odbila pustiti k podnositelju. G. M. htio je podnijeti kaznenu prijavu u vezi toga, ali su policijski službenici odbili zaprimiti prijavu. On je, stoga, ovaj događaj prijavio zamjenicima županijskog državnog odvjetnika u Rijeci i nadležnom sudu. Oko 13.30 sati podnositeljev otac potpisao je punomoć G. M. za zastupanje njegovog sina. Tijekom poslijepodneva G. M. je još jednom pokušao stupiti u kontakt s podnositeljem, ali bez uspjeha. G. M. je o tome obavijestio načelnika policijske uprave.
Dana 16. ožujka 2007. pokrenuta je istraga protiv podnositelja, a 12. srpnja 2007. podignuta je optužnica protiv podnositelja zbog tri teška ubojstva i paleža. Prije davanja iskaza istražnom sucu, podnositelj je otkazao punomoć odvjetniku M. R. te angažirao odvjetnika G. M. Podnositelj se u daljnjem tijeku kaznenog postupka branio šutnjom. Podnositelj je podnio prigovor protiv optužnice u kojoj nije spominjao probleme u pogledu zastupanja prilikom ispitivanja pred policijom. U ranoj fazi kaznenog postupka, nakon nekoliko ročišta, podnositelj je otkazao punomoć odvjetniku G. M. te mu je dodijeljen branitelj po službenoj dužnosti.
Tijekom glavne rasprave u kaznenom postupku podnositelj je predložio da sud pozove kao svjedoka odvjetnika G. M. radi davanja iskaza o navodno nezakonito pribavljenom priznanju pred policijom. Naveo je da je odvjetniku G. M. bio zabranjen kontakt s njim te da ga je policija prisilila na davanje priznanja. Također je tijekom suđenja naveo da nije potpisao punomoć odvjetniku M. R., već je to učinila policija prisiljavajući ga da angažira tog odvjetnika. Sud je odbio taj prijedlog navodeći da su sve relevantne činjenice već utvrđene. Sud je prethodno proveo grafološko vještačenje punomoći koju je podnositelj potpisao odvjetniku M. R. te utvrdio da je potpis na punomoći nedvojbeno podnositeljev. Dana 30. lipnja 2008. sud je podnositelja proglasio krivim prema optužnici i osudio ga na 40 godina zatvora. Podnositeljeva osuda temeljila se na iskazima svjedoka koji su ga sporne večeri vidjeli na mjestu događaja, snimci nadzorne kamere s obližnje benzinske crpke, njegovom osobnom priznanju, iskazima supočinitelja te pronađenim materijalnim dokazima, kojih je doduše zbog paleža bilo malo. Podnositeljeve žalbe odbio je i drugostupanjski i trećestupanjski sud. Podnositelj je u tom trenutku bio najmlađa osoba u Hrvatskoj (22 godine starosti) koja je osuđena na kaznu dugotrajnog zatvora.
Europski sud je donoseći odluku u ovom predmetu najprije ponovio nekoliko konvencijskih standarda i načela zaštite ljudskih prava koja se odnose, prije svega, na prava obrane te prava na pošteno suđenje. Europski sud je ponovio načelo istaknuto u predmetu Salduz protiv Turske (Salduz protiv Turske, br. 36391/02, presuda Velikog vijeća od 27. studenog 2008.) kako okrivljenik, da bi uživao svoje pravo na obranu, treba imati učinkovitu pomoć odvjetnika od početnih faza postupka upravo zbog toga što u tim početnim fazama policijskog ispitivanja mogu nastati posljedice koje su odlučujuće za uspjeh obrane u svim kasnijim fazama kaznenog postupka. Europski sud je također prepoznao da se okrivljenik često nađe u posebno ranjivom položaju u toj fazi postupka, što se u većini slučajeva može kompenzirati samo putem usluge odvjetnika čiji je zadatak pomoći osigurati da se poštuje pravo okrivljenika da ne inkriminira sam sebe (vidi Pavlenko protiv Rusije, br. 42371/02, presuda od 1. travnja 2010.). Europski sud stoga smatra posebno važnim da od početnih faza postupka osoba optužena za počinjenje kaznenog djela, koja se ne želi sama braniti, mora imati mogućnost pravne pomoći prema vlastitom izboru (vidi Martin protiv Estonije, br. 35985/09, presuda od 30. svibnja 2009.).
Europski sud je nadalje istaknuo da za razliku od predmeta Salduz, glavno pitanje ovog predmeta nije uskrata odvjetnika tijekom policijskog ispitivanja, već pravo podnositelja na odvjetnika po njegovom izboru. U tim okolnostima Europski sud je istaknuo da je njegov zadatak ocijeniti „je li u svjetlu postupka kao cjeline, na prava obrane izvršen 'nepovoljan utjecaj' u onakvoj mjeri kakva bi potkopala njegovu sveukupnu poštenost“ (vidi § 81 presude Dvorski). Pri tome, Europski sud mora ocijeniti sveukupnu poštenost kaznenog postupka, uzimajući u obzir razne činitelje kao što su priroda postupka, primjena određenih specifičnih uvjeta, okolnost dodjeljivanja branitelja i postojanje prilike za njegovo osporavanje, pravo okrivljenika da ne inkriminira sam sebe, dob i zrelost okrivljenika itd.
Primjenjujući ova načela i standarde na činjenice predmeta Dvorski, Europski sud je smatrao u dovoljnoj mjeru utvrđenim da je odvjetnik G. M. angažiran od strane jednog ili oba roditelja podnositelja zahtjeva, te da policijski službenici o tome nisu obavijestili podnositelja. Slijedom navedenog, bez obzira na činjenicu da je podnositelj zahtjeva formalno odabrao odvjetnika M. R. da ga zastupa prilikom ispitivanja u policiji, Europski sud je smatrao da taj njegov odabir nije bio informirani odabir zbog činjenice da podnositelj nije imao saznanja da je drugi odvjetnik (G. M.) kojeg su angažirali njegovi roditelji, došao u policijsku postaju kako bi ga vidio i vjerojatno zastupao.
Europski sud je nakon ovog utvrđenja razmotrio jesu li postojali važni i dostatni razlozi, u interesu pravde, da se odvjetniku G. M. ograniči pristup podnositelju zahtjeva. Europski sud je utvrdio (vidi § 98 presude Dvorski) da dokumenti u spisu kaznenog predmeta koji je bio predmet ovog postupka pred Sudom „ne otkrivaju nikakvo opravdanje za propuste i postupke policije koji su doveli do toga da je podnositelju zahtjeva uskraćena mogućnost odabira želi li da mu G. M. pomaže tijekom ispitivanja“. Drugim riječima, Europski sud nije bio uvjeren da je postupanje policije koje se sastojalo u ograničavanju informacije, a koja je onda dovela do ograničenja mogućnosti podnositelja da ga G. M. zastupa od početne faze policijskog ispitivanja, imala „uporište u važnim i dostatnim razlozima“ (vidi § 99 presude Dvorski). Stoga je Europski sud zaključio da je podnositelju povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zbog činjenice da mu je postupanjem državnih tijela uskraćeno pravo da ga zastupa odvjetnik na temelju njegovog informiranog odabira.
Imajući u vidu ova utvrđenja Europskog suda, koja su se odnosila na početnu fazu kaznenog postupka, odnosno na policijsko ispitivanje, postavlja se pitanje je li onda u predmetu Dvorski bila ugrožena pravednost postupka kao cjeline? Europski sud utvrdio je da je ukupna poštenost kaznenog postupka koji se vodio protiv podnositelja zahtjeva bila narušena zbog toga što (i) je podnositelj prilikom policijskog ispitivanja priznao kazneno djelo u prisutnosti odvjetnika koji nije bio njegov (puni informirani) izbor; (ii) je to priznanje korišteno u kasnijoj fazi kaznenog postupka kao dokaz; (iii) nacionalni sudovi u tijeku kaznenog postupka nisu ispravno obradili ovo pitanje obrane, a posebice nisu poduzeli odgovarajuće korektivne mjere kojima bi osigurali poštenost kaznenog postupka kao cjeline. Navedeni faktori su „nepovratno ugrozili prava podnositelja zahtjeva na obranu“ te su potkopali poštenost postupka kao cjeline (vidi § 112 presude Dvorski).
Praksa Europskog suda nakon presude Dvorski
Kada je donesena presuda u predmetu Dvorski, činilo se da ona predstavlja jasan, složan i suveren stav Europskog suda u pogledu poštenosti kaznenog postupka i pitanja prava obrane u pogledu izbora odvjetnika. Presuda je donesena velikom većinom glasova, šesnaest naprema jedan, te se moglo smatrati da je Europski sud zauzeo čvrsto stajalište oko ovog pitanja te da je presudom Dvorski na neki način potvrdio i dalje razvio stajalište iz predmeta Salduz.
No, je li tome baš tako? Daljnji razvoj sudske praske Europskog suda u predmetima vrlo sličnim predmetu Dvorski pokazao je da to baš i nije slučaj i da je Europski sud vrlo brzo uglavnom napustio rigidno stajalište zauzeto u predmetu Dvorski.
Moguće da je razvoj sudske prakse Europskog suda najavio sudac Vehabović upravo u predmetu Dvorski, zaključkom svojeg izdvojenog mišljenja u navedenoj presudi u kojem je iskazao neslaganje s većinom i glasao da u predmetu Dvorski nije došlo do povrede Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija). Sudac Vehabović svoje je izdvojeno mišljenje završio riječima: „Konačno, jako me zanima kako će se sudska praksa razvijati u budućnosti u pogledu poštenosti kaznenog postupka i pitanja pravnog zastupanja širom Europe danas u svjetlu ove presude“.1
Dana 12. svibnja 2017. Veliko vijeće Europskog suda donijelo je presudu u predmetu Simeonovi protiv Bugarske (Simeonovi protiv Bugarske, br. 21980/04; presuda Velikog vijeća od 12. svibnja 2017.). Predmet je bio činjenično i pravno vrlo sličan predmetu Dvorski.
Podnositelj zahtjeva, g. Lyuben Filipov Simeonov, u listopadu 1999. godine uhićen je zbog sumnje da je počinio kazneno djelo razbojničke krađe te dva teška ubojstva uz pomoć supočinitelja. Prilikom počinjenja kaznenog djela podnositelj je bio star 22 godine. Dan nakon počinjenja kaznenog djela podnositelj je uhićen te mu je određeno zadržavanje u policiji u trajanju od 24 sata. Nakon toga, njegov pritvor produljen je za još tri dana.
Podnositelj je tvrdio da je tijekom tog vremena u policijskoj postaji u više navrata tražio pomoć odvjetnika V. M., međutim, ona mu je bila uskraćena. Podnositelj je također tvrdio da je tijekom tog vremena u policijskoj postaji ispitivan od strane policije bez prisutnosti odvjetnika. Podnositelj je priznao sudjelovanje u razbojničkoj krađi, ali nije priznao počinjenje ubojstava. U kaznenom spisu nije bilo pisanog traga o ispitivanju podnositelja pred policijom. Nakon podizanja optužnice podnositelju je dodijeljen odvjetnik po službenoj dužnosti. Podnositelj je u prisutnosti dodijeljenog odvjetnika dao izjavu: „Pročitao sam optužnicu u prisutnosti dodijeljenog odvjetnika. Obaviješten sam o svojim pravima kao optužene osobe i o svom pravu da ne iznosim dokaze koji bi me mogli teretiti. Neću davati nikakve iskaze dok moji roditelji, koji su o ovome informirani, ne angažiraju odvjetnika“ (vidi § 21 presude Simenonovi).
Dana 8. listopada 1999. podnositelj je angažirao odvjetnika K. Pri prvom ispitivanju pred državnim odvjetnikom u prisutnosti odvjetnika K. podnositelj je rekao da će se braniti šutnjom, a dokaze iznositi u kasnijoj fazi. Dva tjedna kasnije podnositelj je u prisutnosti odvjetnika K. priznao počinjenje razbojničke krađe te naveo da je dvojicu zaštitara ubio njegov supočinitelj A. S. U prosincu 1999. godine podnositelj je otkazao punomoć odvjetniku K. te angažirao odvjetnika Z. Tijekom kaznenog postupka podnositelj je u prisutnosti odvjetnika Z. iznio svoju obranu kako je zaista s A. S.-om planirao razbojničku krađu, međutim, da je nisu izvršili jer su se u zadnji tren predomislili. Nadležni sud podnositelja je osudio za počinjenje kaznenog djela razbojničke krađe, dva teška ubojstva te nezakonito pribavljanje oružja i streljiva. Podnositelj je osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Trenutno se nalazi u zatvoru u Sofiji gdje služi navedenu kaznu.
Podnositelj je pred Europskim sudom prigovarao da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zbog toga što nije imao odgovarajuću pravnu pomoć tijekom kaznenog postupka.
U donošenju svoje odluke Europski sud je ponovio da se pravo na pravnu pomoć odvjetnika u kaznenom postupku primjenjuje od trenutka uhićenja pojedine osobe i njegovog prvog ispitivanja pred policijom. Europski sud notirao je da je podnositelj u nekoliko navrata pred policijom tražio pomoć odvjetnika, međutim, da takvi zahtjevi nisu zabilježeni u spisu predmeta. Štoviše, u kaznenom spisu nije bilo dokaza da je podnositelj primio nalog za određivanje pritvora u kojem je bilo navedeno njegovo pravo na pravnu pomoć. Europski sud je stoga zaključio da podnositelj nije bio propisno obaviješten o svojim pravima, niti je bio pravovaljano obaviješten o svojim procesnim pravima prije formalnog podizanja optužnice. Čak i pod pretpostavkom da podnositelj nije podnio nikakav izričit zahtjev za pravnu pomoć tijekom pritvora, ne može se (u okolnostima ovog predmeta) smatrati da se implicitno odrekao tog prava, budući da o tim svojim pravima nije bio odgovarajuće obaviješten nakon uhićenja i tijekom zadržavanja. Europski sud je zaključio da je podnositeljevo pravo na pravnu pomoć bilo ograničeno.
Međutim, za razliku od stajališta zauzetog u predmetu Dvorski, Europski sud je u ovom predmetu zauzeo stajalište da poštenost kaznenog postupka u cjelini nije nepopravljivo povrijeđena zbog činjenice da podnositelj nije imao odvjetnika tijekom četiri dana trajanja pritvora (vidi §§ 132-144 presude Simeonovi).
Prema mišljenju Europskog suda, sljedeće ključne činjenice utjecale su na takvu odluku. Prvo, spis predmeta nije sadržavao nikakve dokaze da je podnositelj formalno ili neformalno ispitan tijekom trajanja pritvora. Drugo, tijekom tog razdoblja nisu pribavljeni nikakvi dokazi koji bi se mogli upotrijebiti protiv podnositelja, niti su takvi dokazi tijekom tog razdoblja bili uključeni u spis. Štoviše, podnositelj pred Sudom nije tvrdio da su domaći sudovi bili u posjedu dokaza pribavljenih u spornom razdoblju, niti da su njih koristili za njegovu osudu. Zakon i sudska praska domaćih sudova propisivali su izdvajanje dokaza koji su pribavljeni protivno Zakonu o kaznenom postupku.
Europski sud nadalje je ustanovio da je podnositelj kazneno djelo koje mu se stavljalo na teret dobrovoljno priznao u prisutnosti izabranog odvjetnika. Prilikom utvrđivanja je li priznanje bilo dobrovoljno, Europski sud je uzeo u obzir činjenicu da je podnositelj već bio dva puta ispitan, 6. i 12. listopada 1999., uz prisutnost odvjetnika, i da se branio šutnjom. Tijekom svakog od tih ispitivanja, te tijekom priznanja od 21. listopada 1999., obaviješten je o svojim procesnim pravima, a posebice o pravu da se brani šutnjom. Štoviše, u to je vrijeme primao savjete i pomoć odvjetnika po vlastitom izboru, a njegova osuda nije se temeljila samo na njegovom priznanju. Sukladno tome, Europski sud je zaključio da nikada nije uspostavljena nikakva uzročna veza između odsutnosti odvjetnika tijekom podnositeljevog boravka u pritvoru i priznanja koje je podnositelj zahtjeva dao dva tjedna kasnije, u nazočnosti odvjetnika po vlastitom izboru. Odsutnost odvjetnika za vrijeme policijskog pritvora ni na koji način nije utjecala na pravo podnositelja da se brani šutnjom.
Nadalje, podnositelj je aktivno sudjelovao na svim fazama kaznenog postupka, osobito u pribavljanju dokaza i osporavanju inkriminirajućih dokaza. Njegova osuda, osim na priznanju, temeljila se i na čitavom skupu dosljednih dokaza, uključujući i iskaze nekoliko svjedoka, balistički nalaz, tehnička, medicinska i psihijatrijska izvješća, kao i materijalne i pisane dokaze. Predmet je ispitan na tri različite pravosudne razine, a svi domaći sudovi pravilno su ocijenili prikupljene dokaze. Štoviše, ti su sudovi naveli odgovarajuća obrazloženja za svoje odluke u činjeničnom i pravnom smislu, te su pravilno ocijenili i pitanje poštivanja procesnih prava. Europski sud je stoga, s dvanaest glasova naprama pet, utvrdio da u ovom predmetu nije došlo do povrede Konvencije, točnije, da nije došlo do povrede čl. 6. st. 3 (c) Konvencije.
Ovo stajalište Europskog suda, naime, nije ostalo iznimka i specifičnost predmeta Simeonovi. Isto stajalište vijeće Europskog suda zauzelo je i u predmetu Zherdev protiv Ukrajine (Zherdev protiv Ukrajine, broj 34015/07, presuda od 27. travnja 2017. koja je postala konačna dana 27. srpnja 2017.). Činjenice ovog predmeta ponovno su vrlo slične onima u predmetima Dvorski i Simeonovi. Podnositelj ovog zahtjeva, g. Artyom Leonidovich Zherdev, imao je samo 16 godina kada je počinio kazneno djelo za koje je u konačnici bio osuđen.
Naime, u ranim jutarnjim satima dana 16. veljače 2005., gđa D., prodavačica u jednom lokalnom dućanu, pronađena je mrtva, djelomično razodjevena, s vidljivim ozljedama u području glave i genitalija. Iz predmetnog dućana ukradena je brusilica. Dana 20. veljače 2005. policija je došla na podnositeljevu kućnu adresu te privela na ispitivanje podnositelja u pratnji oca, budući da je podnositelj u navedeno vrijeme bio maloljetan. Nakon što je doveden u policijsku postaju, podnositelj je bio odvojen od svog oca i stavljen u posebnu prostoriju za ispitivanje. Prema navodima podnositelja zahtjeva, policija ga je prisiljavala da prizna ubojstvo i krađu. Prema daljnjim navodima podnositelja, on je u više navrata porekao počinjenje tih kaznenih djela, nakon čega su ga tri policijska djelatnika počela tući po cijelom tijelu, tjerati ga da prizna i prijetila mu da će biti silovan u zatvoru.
Istog dana, podnositeljev otac i djed koji su živjeli s podnositeljem u istom kućanstvu, nezavisno jedan od drugog, dali su izjave policiji da je podnositelj kući donio brusilicu (u vrijeme spornog ubojstva) te da je tvrdio da je brusilicu kupio od nepoznate osobe. Nakon toga, podnositeljev otac pokazao je policiji gdje se nalazi brusilica i policija ju je uzela.
Dana 21. veljače 2005. u 15 sati, podnositelj je potpisao dokument u kojem su bila objašnjena njegova prava, uključujući pravo da sam sebe ne inkriminira te pravo da se brani šutnjom kao i pravo da konzultira odvjetnika prije davanja prve izjave. Uz potpisivanje navedenog dokumenta podnositelj je dodao da se ne protivi da ga pred policijom zastupa odvjetnik L. Kasnije je podnositelj tvrdio da je prilikom potpisivanja navedenog dokumenta i davanja dodatne izjave bio u zabludi jer je mislio da su odvjetnika L. izabrali njegovi roditelji.
Ispitivanje podnositelja započelo je u 15.20 sati. U prisutnosti odvjetnika L. podnositelj je izjavio da se predmetne noći vraćao kući s grupom prijatelja kada je u blizini dućana vidio nepoznatu mušku osobu kako trči, a u ruci drži brusilicu. Podnositelj je potrčao za tom osobom i kada je ona u bijegu ispustila brusilicu podnositelj ju je uzeo i odnio kući. Nakon davanja predmetne izjave, podnositelj je prvo pregledan od strane forenzičara medicinske struke koji je utvrdio da podnositelj ima ozljede po tijelu stare nekoliko dana. Podnositelj je uhićen u 16.00 sati. O uhićenju su obaviješteni podnositeljevi roditelji.
Podnositeljevi roditelji podnijeli su prigovor Odvjetničkoj komori o načinu izbora odvjetnika koji je zastupao podnositelja prilikom policijskog ispitivanja. Komora je zaključila da nije bilo dokaza da je odvjetnik L. bio izabran putem Komore kako je to zahtijevalo nadležno domaće pravo, niti je postojala punomoć odnosno bilo kakav sporazum klijenta da ga zastupa odvjetnik L. Također, Komora je utvrdila da nije postojao niti jedan dokaz o postojanju formalne pisane odluke od strane policije da se podnositelju službeno dodjeljuje odvjetnik L.
Podnositelj je ponovno ispitan 21. veljače 2005. u prisutnosti odvjetnika L. Izjavio je da se predmete noći vraćao pijan s grupom prijatelja te je došao na ideju da orobe dućan kraj kojeg su prolazili. Kad je ušao u dućan naišao je na djelatnicu D. za koju nije znao da je unutra, koja ga je pokušala spriječiti u krađi. Podnositelj ju je lupio u glavu tupim predmetom nakon čega je ona pala na pod, te ju odvukao do stražnjeg dijela dućana i razodjenuo s ciljem da prikaže silovanje. Uzeo je brusilicu te pobjegao kući.
Podnositelj je u kaznenom postupku osuđen na prvom stupnju za kazneno djelo teškog ubojstva i krađe te osuđen na kaznu zatvora od 7 godina i 6 mjeseci. Podnositeljevi roditelji i novi odvjetnik kojeg su oni izabrali podnijeli su žalbu na predmetnu presudu tvrdeći da je podnositeljevo priznanje iznuđeno te da mu je odvjetnik L. bio nametnut. Predmet je od strane drugostupanjskog suda vraćen na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku podnositelja je nadležni sud osudio za kazneno djelo teškog ubojstva te krađu te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Ova presuda temeljila se na nizu materijalnih dokaza, forenzičnih vještačenja i izjava svjedoka koji su potvrdili da je podnositelj žrtvu više puta udario u glavu tupim predmetom, nakon čega ju je razodjenuo i silovao vrhom staklene boce. Presuda se temeljila i na podnositeljevom „priznanju koje je dao kao svjedok i kao osumnjičenik“. Presuda je potvrđena od strane viših sudova te je postala pravomoćna.
Europski sud u svojoj je presudi utvrdio kako ni u ovom predmetu nije došlo do povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6 § 3 Konvencije, odnosno povrede prava na obranu. Pri analiziranju je li postupak protiv podnositelja u cjelini bio pošten, Europski sud uzeo je u obzir sljedeće činjenice. Prvo, Europski sud je naglasio da je podnositelj u relevantno vrijeme bio maloljetnik, te stoga pripada skupini posebno osjetljivih osumnjičenika odnosno uhićenika. Drugo, Europski sud je utvrdio da nedostaci u imenovanju odvjetnika L. kao i u uslugama koje je taj odvjetnik pružio podnositelju, a koje nedostatke su utvrdila nadležna domaća tijela, nisu utjecala na pravičnost postupka kao cjeline. Naime, podnositeljevo priznanje nije korišteno kao jedini dokaz u postupku protiv njega, iako se može smatrati odlučujućim. Međutim, Europski sud je naglasio da ostale izvedene dokaze na kojima su se temeljile presude domaćih sudova smatra značajnijima od podnositeljevog priznanja. Osim toga, podnositelj je imao prilike osporavati sve dokaze koji su ukazivali na njegovu krivnju kao i predlagati one koji mu idu u korist. Također, njegovi su prigovori, izneseni u podnescima i žalbama, razmatrani na više stupnjeva od strane domaćih sudova.
Zaključak
Imajući navedeno u vidu, s pravom se postavlja pitanje po čemu je onda predmet Dvorski poseban i je li uopće?
U kaznenom postupku koji se protiv Ivana Dvorskog vodio u Republici Hrvatskoj također je odlučivalo više sudova na više stupnjeva. Hrvatsko kazneno zakonodavstvo kao i bugarsko i ukrajinsko propisuje izdvajanje nezakonito stečenih dokaza iz kaznenog postupka, što je u predmetnom postupku i učinjeno. Također, podnositeljevo priznanje, kao i u ostalim prikazanim predmetima, nije bio jedini osuđujući dokaz protiv podnositelja, a domaći sud je utvrdio da je ono dobiveno bez povrede ijednog podnositeljevog konvencijskog prava. O iznuđivanju iskaza ili prisili policije u slučaju Dvorski niti za Europski sud nije bilo govora. Dodatno, činjenica da je podnositelj, kao punoljetna i poslovno sposobna osoba, priznao kaznena djela u prisutnosti odvjetnika kojem je samovoljno prethodno potpisao punomoć i s kojim se prethodno konzultirao, u predmetu Dvorski očito nije bila dovoljna da Europski sud utvrdi kako nije bilo povrede Konvencije s obzirom na kazneni postupak u cjelini.
Analizirajući navedene presude Europskog suda čini se da je u 2017. godini Sud značajno ublažio i na neki način reterirao stajalište koji je postavio u predmetu Salduz, a konačno postrožio u predmetu Dvorski. U svakom slučaju, u navedenim presudama Europski sud nije se upustio u ocjenjivanje pojedinih dokaza i njihovom utjecaju na konačni ishod domaćeg kaznenog postupka. Time Europski sud ni na koji način nije umanjio zaštitu prava okrivljenika niti smanjio opseg primjene čl. 6. Konvencije. Zapravo, Europski sud se odlukama u predmetima Simeonovi i Zherdev vratio svojoj prvobitnoj i dobro utvrđenoj zadaći – procjenjivati poštenost kaznenog postupka kao cjeline (overall fairness of the proceedings) te primjenu Konvencije promatrajući cijeli postupak pred svim instancama domaćih tijela. Upravo to i je zadaća Europskog suda što nalaže i supsidijarni princip konvencijske zaštite. Europski sud je u više navrata u svojoj praksi utvrdio da on nije i ne može biti sud „četvrte instance“ odnosno onaj koji će nakon domaćih sudova ponovno cijeniti dokaze i odlučivati o njima. Iako je Europski sud od tog stajališta na neki način odustao u predmetu Dvorski, upustivši se u detaljnu ocjenu činjenica i dokaza, navedena praksa i načelo svakako se ponovno odražavaju u posljednjim presudama Europskog suda koje su citirane u ovom radu.
Nikolina Katić, dipl. iur.
_________________
