1. Uvod
Dvije martovske ovogodišnje presude Suda Europske unije (Sud EU, Sud), koje se odnose na (ne)izvršenje dvaju hrvatskih javnobilježničkih rješenja o određivanju ovrhe pobudile su razumljiv interes u zemlji u kojoj su rješenja donesena. Naime, presudama je izraženo stajalište o nedopuštenosti ovrhe u zamoljenoj državi članici Unije temeljem javnobilježničkog rješenja o ovrsi, donesenog u drugoj članici (zemlji porijekla).
Radi se o dvjema presudama Suda EU, donesenim istoga dana - 9. ožujka 2017., u predmetima broj C-484/15 (ovrhovoditelj Zulfikarpašić, EU:C:2017:199), te broj C-551/15 (ovrhovoditelj Pula parking, EU:C:2017:193). Donošenju presuda Suda, uobičajeno, prethodila su mišljenja neovisnih odvjetnika Suda. U slučaju Zulfikarpašić mišljenje je dao odvjetnik Yves Bota 8.9.2016., a u slučaju Pula parking odvjetnik Michal Bobek 27.10.2016. Presude koje su uslijedile izrazile su mišljenje Suda u odgovoru na pitanja postavljena od dvaju hrvatskih sudova, a u vezi s primjenom dviju uredaba EU, Uredbe br. 805/2004 i Uredbe Bruxelles I (Uredba 1215/2012).
Uredba (EZ) br. 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. uvela je europski nalog za izvršenje za nesporne tražbine, dok Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća, kojom je zamijenjena istoimena (Bruxelles I) Uredba 44/2001, uređuje nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima. U kontekstu ovoga rada prvenstveno nas zanima ova druga Uredba, kojoj je cilj olakšati pristup pravosuđu, osobito utvrđivanjem pravila o nadležnosti sudova i pravila o brzom i jednostavnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima donesenih u državama članicama.
Spomenute dvije presude dočekane su u 'zemlji porijekla' dijametralno suprotnim raspoloženjem ovisno o potencijalno obuhvaćenim stranama. No, odmah su se pojavile dvojbe oko dometa europskih presuda, prvenstveno o primjenjivosti kriterija, koji je doveo do neizvršenja u Europi, na izvršivost (ovršivost) javnobilježničkih rješenja o određivanju ovrhe u Hrvatskoj.
Posebno zanimanje stoga je izazvala nedavna, još nepravomoćna, odluka1 koju je donio Općinski sud u Novom Zagrebu, a kojom je odbijena provedba ovrhe određena pravomoćnim rješenjem javnog bilježnika. Odluka je obrazložena stajalištem da jednak kriterij, primijenjen za ovrhu u drugoj državi članici Unije, treba primijeniti i kod ovrhe u Hrvatskoj.
2. Dvije presude suda EU na zahtjev hrvatskih sudova
Zahtjev Sudu EU za prethodnu odluku, u predmetu C-484/15 odnosio se na tumačenje Uredbe (EZ) br. 805/2004, s pitanjem je li javni bilježnik koji je sukladno hrvatskom pravu donio pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, nadležan za potvrđivanje tog rješenja kao europskog ovršnog naslova ako protiv njega nije podnesen prigovor te, ako je odgovor negativan, može li nacionalni sud provesti to potvrđivanje kad se rješenje o ovrsi odnosi na nespornu tražbinu.
Drugi zahtjev, u predmetu C-551/15, sadržavao je pitanje (jedno od dvaju) jesu li hrvatski javni bilježnici prilikom donošenja rješenja o ovrsi obuhvaćeni Uredbom, koja govori o „sudskim odlukama”, tj. mogu li se oni smatrati „sudovima”.2 Baš je to pitanje i bilo u središtu odlučivanja Suda EU. Dakle, temeljno je pitanje, u obama postupcima, bilo - udovoljavaju li javni bilježnici, u postupku donošenja rješenja o ovrsi, pojmu „sud“ u smislu uredbi EU.
Mišljenja dvojice nezavisnih odvjetnika (Bota i Bobeka), pozvala su se na iste kriterije za odgovor na prethodno istaknuto pitanje. U zaključcima je odvjetnik Bot bio bitno elastičniji od svoga kolege Bobeka. Dok je ovaj drugi smatrao da sama mogućnost iznošenja prigovora, koji dovodi do 'pravog', kontradiktornog sudskog postupka, nije dostatna za prihvatljivost postupka u smislu dviju uredbi, Bot je, međutim, ipak bio sklon prihvaćanju te mogućnosti kao zadovoljavajuće.
Sud je u svom mišljenju (presudama) zaključio da javni bilježnik nije sud, s osnovnom primjedbom da on rješenje donosi izvan kontradiktornog postupka, a da se mogućnost prigovora daje tek post festum, nakon što je rješenje već doneseno. Na taj način Sud EU nije prepustio nacionalnom sudu kvalifikaciju postupka (i posljedično odluke), već je sam dao konačan odgovor na to.
3. Jesu li javni bilježnici sud kada određuju ovrhu?
Javni bilježnici kao donositelji rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojnih isprava uneseni su u hrvatski Ovršni zakon novelom iz 2003. (ZID OZ NN 173/03) s predviđenom primjenom (stupanjem na snagu) od 1. listopada 2004. (jednogodišnja vakacija), da bi već u srpnju 2004. te odredbe, sadržane u tadašnjem Dijelu četvrtom, bile brisane i zamijenjene novim Razdjelom četiri, ovaj put uz polugodišnju vakaciju, s primjenom od 28. siječnja 2015. Danas se te odredbe nalaze u Ovšnom zakonu (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17) – Razdjel četvrti, SUDJELOVANJE JAVNIH BILJEŽNIKA U OVRSI, Glava dvadesetšesta – ODREĐIVANJE OVRHE NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE, članci 278. do 289.
U kontekstu razmatranih presuda Suda EU zanimljivo je da je (već) u vrijeme donošenja zakona u Vladinom obrazloženju zakonskog prijedloga bilo naglašeno da je ustavnopravna osnova za ovlaštenje javnih bilježnika u tim postupcima upravo u uvjetnosti određivanja ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, tj. da opstojnost odluke ovisi o (ne)ulaganju prigovora.
U postupku pred Sudom EU raspravljalo se i o odredbi članka 3. Uredbe Bruxelles I (preinake), prema kojoj:
U smislu ove Uredbe izraz „sud” uključuje sljedeća tijela u mjeri u kojoj imaju nadležnost u stvarima iz područja primjene ove Uredbe:
(a) u Mađarskoj, u skraćenim postupcima u vezi s platnim nalozima (fizetési meghagyásos eljárás), javni bilježnici (közjegyző);
(b) u Švedskoj u skraćenim postupcima u vezi s platnim nalozima (betalningsföreläggande) i pomoći kod izvršenja (handräckning): služba za izvršenje (Kronofogdemyndigheten).
Pozivajući se na te iznimke koje proširuju standardni pojam suda, hrvatski je predstavnik ukazivao na to da je Uredba usvojena 12. prosinca 2012., pola godine prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji (1. srpnja 2013.), a nakon objavljivanja Akta o pristupanju (24. travnja 2012.) koji je sadržavao popis tehničkih prilagodbi sekundarnog zakonodavstva. Tako da je Uredba donesena u vremenskom procjepu, prekasno da bi se na nju primijenile tehničke prilagodbe u sklopu procesa pristupanja, a prerano da bi Hrvatska na njezin sadržaj mogla utjecati kao država članica Unije. Stoga, da je Hrvatskoj bilo nemoguće postići da se i njezini javni bilježnici uključe u članak 3. Uredbe.
Ocijenjeno je, međutim, da navedene iznimke nisu odraz tijela koje donosi odluku nego postupka u kojemu se donose, a da u hrvatskom slučaju nedostaje element kontradiktornosti u postupku.
4. Sud EU: Problem nedostatka kontradiktornosti
Ovdje nećemo ulaziti u specifičnosti dvaju predmeta. Naime, u predmetu broj C-484/15 (ovrhovoditelj Zulfikarpašić) bilo je postavljeno i pitanje mogućnosti izdavanja potvrde o europskom ovršnom naslovu za nesporne tražbine za javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju računa (s negativnim odgovorom). U predmetu broj C-551/15 (ovrhovoditelj Pula parking) otvorena je mogućnost donošenja sudske odluke u nastavnom (sudskom) postupku. Zajedničko je bilo pitanje značajki tijela kakvo je javni bilježnik, konkretno njegovog svojstva kada donosi rješenje o ovrsi.
Stajalište je Suda EU da javni bilježnik u tom postupku nema karakter 'suda' u značenju koji sud ima u poimanju tog izraza (te institucije) u europskom pravu, posebno u primjeni Uredbe. Tako je i neovisni odvjetnik Bobek istaknuo da bi se neko tijelo moglo smatrati „sudom” u smislu Uredbe br. 1215/2012, da ono mora biti sudsko tijelo države članice koje je dio njezina pravosudnog sustava. No, da se u dvojbenim slučajevima takvo tijelo ipak može podvesti pod definiciju „suda” uz uvjet da kumulativno ispunjava sljedeće kriterije: (i.) da je ustanovljeno je zakonom, (ii.) da je trajne je naravi, (iii.) da mu je nadležnost obvezna, (iv.) da provodi kontradiktoran postupak, (v.) da primjenjuje pravna pravila, te (vi.) da je neovisno. U razmatranju slučaja sporna su bila tri posljednje navedena uvjeta, a kao najvažniji – uvjet kontradiktornosti postupka. Pri tome je zaključeno da sama ovršenikova mogućnost podnošenja prigovora protiv javnobilježničkog rješenja o ovrsi, o kojem će prigovoru zatim odlučivati sud3, ne čini postupak kontradiktornim.
Dakle, presumirano neosporavanje tražbine, zbog nepodnošenja prigovora, Sud nije smatrao dostatnom zaštitom prava na očitovanje dužnika u kontekstu pravosudne suradnje u Uniji. To tim prije što se javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršeniku dostavlja nakon što je ono već doneseno, pa dužnik za pokretanje i postojanje postupka saznaje tek primitkom rješenja.
Sud EU-a pri tome nije smatrao odlučnima argumente hrvatske Vlade da javni bilježnik rješenje o ovrsi može donijeti samo ako ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan (čl. 281. st. 1. OZ-a), da se rješenje o ovrsi mora ovršeniku osobno dostaviti prema općim pravilima o osobnoj dostavi pismena, te da javni bilježnik na rješenje može staviti klauzulu ovršnosti u pravilu tek kad bez prigovora istekne osmodnevni rok za to.
Temeljeći odluku na kriteriju (nedostatka) kontradiktornosti, Sud nije posebno ulazio u pitanje zadovoljavanja kriterija neovisnosti i nepristranosti. Iz drugih postupaka poznato je da se radi ocjene neovisnosti i nepristranosti uzimala u obzir potreba jednake distance prema strankama i njihovim interesima u vezi s predmetom, što rezultira objektivnošću i nepostojanjem bilo kakva interesa, pa se u rješavanju spora samo primjenjuju pravna pravila.4
5. Premilinary rulings - specifičnost prava EU
Sud Europske unije jedna je od institucija Europske unije (EU), uz Parlament, Vijeće EU, Vijeće ministara, Komisiju, Europsku središnju banku i Revizorski sud.5 Sud EU (kojega je broj sudaca jednak broju članica EU, a uz njih djeluje i osam nezavisnih odvjetnika) radi u vijećima, a rijetko u punom sastavu.
Sud EU osnovan je Rimskim ugovorom kao Sud Europskih zajednica (The Court of Justice of the European Communities). Sud, the Court of Justice6, kao i ostale institucije, u osnovi je normativno uređen Ugovorom o funkcioniranju EU - UFEU, a njegov rad razrađen je Statutom Suda (the Statute of the Court of Justice of the European Union).7 Konsolidirana verzija Ugovora o EU i Ugovora o funkcioniranju EU - 2007. objavljena je u Službenom listu EU - OJ C 326, 26.10.2012, p. 1, (dokument s oznakom 212/C 326/01 - Consolidated versions of the Treaty on European Union and the Treaty on the Functioning of the European Union).8
Odredbe o Sudu EU nalaze se u Šestom dijelu UFEU-a među Institucijskim i financijskim odredbama, u Glavi 1. - Institucije (tridesetijedan članak, 251. do 281.9).10
Za naša razmatranja važna je odredba čl. 267. UFEU (ranije čl. 234.) o nadležnosti Suda za davanje 'prethodnih odluka' - preliminary rulings, sadržajno: tumačenja. Sud takve odluke donosi (daje) na traženje (request) nekog suda (any court or tribunal) države članice. Sud članice obraća se Sudu EU kada u nekom postupku ocijeni potrebnim zatražiti tumačenje Ugovora EU, ili mišljenje o valjanosti i sadržaju akata Unijinih institucija, tijela, ureda ili agencija.11
Zahtjevi za davanje preliminary rulings specifičnost su prava Unije, a temelje se na činjenici da Sud EU, po svojoj prirodi, jest "najviši čuvar zakonitosti u Uniji", ali da nacionalni sudovi ostaju primarni jamci (i) prava Unije. Naime, mnoge odredbe Unijinih Ugovora, kao i sekundarnog zakonodavstva (uredaba, direktiva i odluka), izravno se odnose na individualna prava državljana zemalja članica o čemu nacionalni sud mora voditi računa.
Baš zbog toga, a radi osiguranja učinkovite i jedinstvene primjene zakonodavstva Unije, ističe se da se nacionalni sud može, a ponekad se i mora, obratiti Sudu EU i razjasniti pitanja koja se tiču tumačenja prava Unije, pa tako, na primjer, i kada je potrebno ustanoviti je li nacionalni zakon sukladan s pravom Unije.13
Pravo obraćanja Sudu EU sa zahtjevom za davanje preliminary ruling ima samo nacionalni sud (a ne stranke), ali u postupku povodom toga mogu pred Sudom sudjelovati sve stranke koje su uključene u odnosni postupak pred nacionalnim sudom.14
Odgovor (preliminary ruling) koji Sud EU daje na zahtjev nacionalnog suda nije samo neformalno mišljenje Suda, već se on donosi u obliku odluke, presude (judgement) ili obrazloženog naloga (reasoned order). Stoga je nacionalni sud dužan primijeniti dobiveno tumačenje, a ta se obveza odnosi i na druge nacionalne sudove pred kojima bi se takvo pitanje pojavilo. Naglašava se da su prethodne odluke temelj razvoja europskog prava.15
6. Ne/primjenjivost dviju presuda suda EU u Hrvatskoj
Dakle, presude koje Sud EU donosi temeljem odredbe čl. 267. UFEU, to jest 'prethodne odluke' - preliminary rulings, po svojoj su naravi i funkciji - tumačenja. Stoga u svome nazivu imaju atribut preliminarnosti, jer prethode nekoj kasnijoj odluci u kojoj će se odnosna odredba i njezino tumačenje primijeniti. Sud EU takve odluke donosi (daje) na traženje suda države članice, a ovaj to traži kada u nekom (svom) postupku ocijeni potrebnim pribaviti tumačenje Ugovora EU, ili mišljenje o valjanosti i sadržaju akata Unijinih institucija, tijela, ureda ili agencija. Dakako da se posredno time može provjeriti i primjerenost nekoga nacionalnog propisa i/ili njegovog tumačenja u praksi.
Međutim, kad je riječ o razmatranim dvjema presudama, tj. tumačenjima Uredbe Bruxelles I. (preinake), treba imati na umu da se njihov sadržaj odnosi na prikladnost nacionalnog instrumenta za uporabu u drugoj državi članici Unije na način propisan tom Uredbom. Obično se tada govori o prekograničnoj primjeni i baš je to bilo predmetom ocjenjivanja u razmatranim presudama.16
7. Zaključno
Iz navedenoga proizlazi da u predmetnim postupcima pred Sudom EU nije bio ocjenjivan hrvatski propis (Ovršni zakon, odredbe o javnobilježničkim ovrhama) u smislu njegove ustavne ili slične valjanosti i primjenjivosti u Hrvatskoj, nego isključivo u kontekstu prekogranične iskoristivosti javnobilježničkog rješenja o ovrsi kao sudskog akta u drugoj državi članici Unije.
To, međutim, ne isključuje mogućnost (pre)ispitivanja ustavnosti ovoga pragmatičnog ovršnopravnog instrumenta, njegove opstojnosti u hrvatskom pravnom poretku, i to iz istih razloga koji su bili na tapetu pred Sudom EU, primarno u kontekstu ustavnog prava na pravično suđenje.
Kada sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, ili pojedina njegova odredba, nisu suglasni s Ustavom, on mora zastati s postupkom i podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti toga zakona ili njegove odredbe/odredaba (članak 37. stavak 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske). Prema praksi Ustavnog suda, sudac koji se odluči za takav prekid postupka, da bi se njegovo traženje za provedbu apstraktne kontrole smatralo zahtjevom (a ne samo prijedlogom!, što povlači važne proceduralne razlike), mora osigurati suradnju šefa sudske uprave (predsjednika suda), jer se za podnošenje zahtjeva traži „institucionalni“ potpis, s obrazloženjem da sudac nije sud (Rješenje Ustavnog suda RH broj U-I-4175/2013 od 27. kolovoza 2013.)17
Po našem mišljenju, uz moguća načelna pitanja o javnobilježničkoj neovisnosti i osobnoj nezainteresiranosti, najslabija je karika propisa o javnobilježničkim rješenjima o ovrsi ona vezana uz konstatiranje ovršnosti rješenja - presumpcija o njegovoj urednoj dostavi bez pouzdanog dokaza o ovršenikovom primitku.18 To pogotovu stoga što se radi o prvoj (ujedno i posljednjoj) dostavi u konkretnom postupku. Korektnije uređenje toga pitanja opravdavalo bi drugu presumpciju – onu o (pretpostavljenom) priznanju obveze nepodnošenjem prigovora.
Mr.sc. Miljenko A. Giunio, MM-prokurist, predsjednik Udruge pravnika u gospodarstvu Zagreb
_________________________
1 Radi se, navodno, o više odluka istoga suda (sutkinje).
2 Drugo pitanje odnosilo se na prirodu ovrhovoditelja, tj. s obzirom na to da je ovrhovoditelj (Pula parking) u javnom vlasništvu i da su mu povjerene javne ovlasti, potpada li predmet pod pojam građanskih i trgovačkih stvari. Odgovoreno je da se ipak radi o građanskopravnoj stvari, jer se nije radilo o poslu iure imperii.
3 Kakva je mogućnost predviđena u hrvatskom OZ-u člankom 282. st. 1., 2. i 3.
4 O tome i o mogućoj javnobilježničkoj neobjektivnosti – Bratković, M., Zašto hrvatski javni bilježnici nisu sud, Zbornik PFZ, 67, (2) 287-317 (2017), str. 287-317.
5 O institucijama EU prema Lisabonskom ugovoru v. Goldner Lank, I., Novi institucionalni okvir - Europski parlament, Europska komisija, Vijeće ministara i Europsko vijeće, u knjizi T. Ćapeta i dr., Reforma Europske unije - Lisabonski ugovor, Narodne novine, Zagreb 2009., str.67. do 88., te Ćapeta-Rodin: Osnove prava Europske unije, Narodne novine 2010., str. 27. do 45.
6 Engleski izraz The Court of Justice ima svoje varijante u drugim jezicima, pa tako: njem. Der Gerichtshof, slov. Sodišče, a romanske istoznačnice, vjerujemo pod utjecajem engleske ali i vlastite etimologije - Cour de Justice, La Corte di Giustizia, El Tribunal de Justicia. Kada se u hrvatskome taj ili njemu slični izrazi (Međunarodni sud pravde) prevode kao "sud pravde", uz malo indicirajuće etimološke ironije, moglo bi se sugerirati prijevod kao: "dvor pravde". Jedino bi tada to imalo logično-jezičnog smisla, a ne bi izazivalo sumnju (!?) u pripadnost i privrženost ostalih sudova boginji Pravde.
7 Protokol br. 3. - C 83/210 Official Journal of the European Union 30.3.2010.
8 Ugovor o Europskoj uniji (Treaty on the European Union) stupio je na snagu 1.11.1993. (Mastrihtski ugovor, potpisan 7. veljače 1992. u Maastrichtu, Nizozemska). Tom je ugovoru prethodio Ugovor o osnivanju Europske zajednice (Treaty establishing the European Community) koji je potpisan u Rimu 25.3.1957. (Rimski ugovor) i stupio je na snagu 1.1.1958. Ugovor u Lisabonu izmijenio je Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice (Treaty of Lisbon amending the Treaty on European Union and the Treaty establishing the European Community). Lisabonski ugovor potpisan je 13.12.2007. i stupio je na snagu 1.12.2009. nakon ratifikacije u svim državama članicama.
9 Numeracija članaka Ugovora o funkcioniranju u ovom radu slijedi numeraciju konsolidirane verzije objavljene u službenom glasilu EU - Official Journal of the European Union, OJ C 326, 26.10.2012, p. 1.
10 O Sudu EU v. i u Ćapeta, T., Sudska zaštita u Europskoj uniji nakon Lisabonskog ugovora, u knjizi Reforma Europske unije - Lisabonski ugovor, op. cit., str. 89. do 118., te Osnove prava Europske unije, op. cit., str. 38. do 45.
11 Article 267 ("https://en.wikisource.org/wiki/Consolidated_version_of_the_Treaty_on_the_ Functioning_ of_the_European_Union/Chapter_1:_The_Institutions#Article_267" (ex Article 234 TEC)
The Court of Justice of the European Union shall have jurisdiction to give preliminary rulings concerning:
(a) the interpretation of the Treaties;
(b) the validity and interpretation of acts of the institutions, bodies, offices or agencies of the Union;
Where such a question is raised before any court or tribunal of a Member State, that court or tribunal may, if it considers that a decision on the question is necessary to enable it to give judgment, request the Court to give a ruling thereon.
Where any such question is raised in a case pending before a court or tribunal of a Member State against whose decisions there is no judicial remedy under national law, that court or tribunal shall bring the matter before the Court.
If such a question is raised in a case pending before a court or tribunal of a Member State with regard to a person in custody, the Court of Justice of the European Union shall act with the minimum of delay.
12 Navedeni akti - uredbe, direktive i odluke, nazivaju se sekundarnim ili izvedenim (derivativnim) zakonodavstvom, u odnosu prema Ugovorima Unije koji su primarni. Uredbe (regulations) definirane su u čl. 288. UFEU (kons. verzija) kao akti opće primjene, obvezujući u cijelosti i izravno primjenjivi u državama članicama. Direktive (directives) su također obvezujuće, u pogledu rezultata koji se ima ostvariti, ali pojedina država članica ima mogućnost izbora forme i metode. Odluke (decisions) u cijelosti obvezuju svoje adresate.Više o tome: Ćapeta, T., Pravni akti EU, u knjizi Reforma Europske unije - Lisabonski ugovor, op. cit., str. 119. do 140., te Turkalj, K., Izvori prava EU - izazov za hrvatsko pravosuđe, u knjizi Turkalj i drugi: Uvod u pravo EU, RRIF, Zagreb 2013., str. 3. - 19.
13 The reference for a preliminary ruling is a fundamental mechanism of European Union law aimed at enabling the courts and tribunals of the Member States to ensure uniform interpretation and application of that law within the European Union. - točka 1. Preporuka Suda EU - Recommendations to national courts and tribunals in relation to the initiation of preliminary ruling proceedings - OJ od 6.11.2012. C 338/1.
14 Tradicionalno, zahtjevi za prethodno odlučivanje dolaze Sudu EU iz Njemačke, Italije, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Belgije i Austrije. (Prema izvještaju Suda EU za 2009., bilo je mnogo zahtjeva za davanje preliminary rulings od strane belgijskih, njemačkih i talijanskih sudaca. U komentarima u vezi s tim, navodi se da se njemački Ustavni sud nikada nije obratio Sudu EU sa zahtjevom za tumačenjem, pa da pravnici i profesori prava strahuju od mogućega budućeg sukoba između dvaju sudova kao posljedice samodostatnosti nacionalnog suda.) Od svih predmeta pred Sudom EU kojih godišnje ima oko 550, preko 50% se odnose na preliminary ruling. - K. Paraschas, op. cit.
15 Paraschas, K., The Role of the National Judge and the Preliminary Ruling Perocdure, Prezentacija o ulozi nacionalnog suca i postupka prethodnog odlučivanja, 2011. sl.5., www.era-comm.eu/./2011_03_Paraschas_EN.pdf
16 Nezavisni odvjetnik Bobek u svojoj analizi pitanja za Sud, ovakav pekogranični zahtjev metaforički je usporedio s odlukama Don Kihotovog pomoćnika Sanča Panse koje je, u svojstvu guvernera otoka Baratarije, upućivao stanovnicima na drugim otocima.
17 Više o tome Giunio, M., Primjena neustavnog zakona i tumačenje prava EU u arbitraži, referat na XXI. Hrvatskim arbitražnim danima, prosinac 2013., Pravo u gospodarstvu 53(2014) br. 5/14 str. 953. – 978.
18 O tome više u Giunio, M., Naglasci i marginalije uz novelu Ovršnog zakona - 2014., Zbornik Susreta pravnika, Opatija 2015., str. 221.-268.
