Ustavni sud je utvrdio da je neprovođenjem učinkovite istrage smrti bliskog srodnika podnositelja ustavne tužbe, u proceduralnom aspektu povrijeđen članak 21. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i članak 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija). Zbog utvrđene povrede, podnositeljima ustavne tužbe određena je zadovoljština u ukupnom iznosu od 70.000,00 kuna, koja će biti isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja ustavne tužbe Ministarstvu pravosuđa za njezinu isplatu.
U ovom članku prikazat ćemo načelna stajališta u svezi obveza države koje ima prema članku 2. Konvencije i članku 21. Ustava, te okolnosti konkretnoga predmeta koje su dovele do navedene odluke.
Načelna stajališta
Pravo na život jedno je od temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom te se kršenje tog prava smatra jednom od najtežih povreda ljudskih prava (usporedi s presudama Europskog suda za ljudska prava, u daljnjem tekstu: ESLJP, Lopes de Sousa Fernandes protiv Portugala [Vv], br. 56080/13, presuda od 19. prosinca 2017., § 164.; i Güzelyurtlu i drugi protiv Cipra i Turske [Vv], br. 36925/07, presuda od 29. siječnja 2019., § 218.).
Prema praksi ESLJP-a iskristalizirale su se tri osnovne obveze države u pogledu zaštite prava na život. To je obveza da se pripadnici represivnog državnog aparata, kao što su vojska i policija, suzdrže od nezakonitog ubijanja - negativna obveza države (usporedi sa Çakici protiv Turske [Vv], br. 23657/94, presuda od 8. srpnja 1999., § 86.), obveza poduzimanja raznih preventivnih mjera usmjerenih na sprječavanje nezakonitih ubijanja - pozitivna obveza države (usporedi s Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 23452/94, presuda od 28. listopada 1998., §§ 115.-122. i Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske, br. 46598/06, presuda od 15. siječnja 2009., §§ 50. i 51.), te obveza da se u slučaju smrti neke osobe pod sumnjivim okolnostima provede ozbiljna, detaljna i službena istraga - procesna obveza države (usporedi sa Mustafa Tunç i Fecire Tunç protiv Turske [Vv], br. 24014/05, presuda od 14. travnja 2015., § 169.; i Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, br. 16212/08, presuda od 20. siječnja 2011., § 77.).
Negativna obveza države zahtijeva da se pripadnici represivnog aparata suzdrže od nezakonitih ubijanja te je za svako takvo nezakonito ubijanje država izravno i neposredno odgovorna (usporedi s Nachova i drugi protiv Bugarske [Vv], br. 43577/98 i 43579/98, presuda od 6. srpnja 2005., § 93.).
U tim okolnostima prije svega javlja se obveza provođenja učinkovite i promptne istrage koja mora biti poduzeta po službenoj dužnosti (proceduralni aspekt zaštite prava na život; usporedi s Yaşa protiv Turske, br. 22495/93, presuda od 2. rujna 1998., § 74.).
Druga je obveza države u okolnostima u kojima su nositelji njezinog represivnog aparata odgovorni za smrt neke osobe (materijalnopravni aspekt zaštite prava na život) nadoknada štete bliskim srodnicima te osobe.
Člankom 21. Ustava utvrđuje se da svako ljudsko biće ima pravo na život. Navedena odredba prvenstveno obuhvaća osnovne vrijednosti svakog demokratskog društava iz kojih proizlazi obveza države suzdržati se od namjernog i nezakonitog oduzimanja života, kao i obveza države poduzeti odgovarajuće korake za zaštitu života osoba pod njezinom jurisdikcijom. Navedene obveze države nadilaze njezinu primarnu dužnost osigurati pravo na život određivanjem učinkovitih kaznenopravnih odredbi kojima se djeluje preventivno na potencijalne počinitelje kaznenih djela odnosno kojima se uređuju provedbeni mehanizmi za zaštitu, suzbijanje i kažnjavanje kršenja takvih odredbi. Pravo na život u određenim jasno definiranim okolnostima proizvodi i pozitivnu obvezu tijela državne vlasti poduzeti preventivne operativne mjere radi zaštite osobe čiji je život ugrožen kažnjivim radnjama druge osobe. To, međutim, ne znači da se iz ustavnog jamstva prava na život može izvesti pozitivna obveza sprečavanja svake mogućnosti nasilja. Takva obveza mora se tumačiti na način da vlastima ne nameće nemogući ili nerazmjeran teret uvažavajući poteškoće povezane s policijskim radom u suvremenim društvima, nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne odluke koje se moraju donijeti u pogledu prioriteta i resursa. Stoga svaka navodna opasnost za život ne može vlastima nametnuti ustavnu obvezu poduzimanja operativnih mjera radi sprječavanja ostvarenja te opasnosti. Pozitivna obveza nastaje kada se utvrdi da su vlasti u relevantnom trenutku znale ili trebale znati za postojanje stvarne i neposredne opasnosti za život točno određene osobe ili osoba od kažnjivih čina treće osobe, te da su propustile poduzeti mjere u okviru svojih ovlasti za koje se, prema razumnoj prosudbi, moglo očekivati da će se njima izbjeći ta opasnost.
Kako bi podnositelj prestao biti žrtva povrede članka 21. Ustava i članka 2. Konvencije potrebno je ispunjenje dviju pretpostavki: da je došlo do utvrđenja povrede prava podnositelja zajamčenih Konvencijom (i Ustavom) i da je za tako utvrđene povrede podnositelj dobio odgovarajuću naknadu (usporedi s Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, §§ 74. - 76., presuda od 8. travnja 2010.; Brumărescu protiv Rumunjske, br. 28342/95, § 50., presuda od 28. listopada 1999.; i Ringwald protiv Hrvatske, br. 14590/15 i 25405/15, § 53., odluka od 22. siječnja 2019.).
Okolnosti konkretnoga predmeta
Ustavna tužba je podnesena zbog navodnog nepostupanja ŽDO-a Bjelovar u povodu kaznene prijave koju su podnositelji (bliski srodnici žrtve zločina) podnijeli 7. travnja 2010. "protiv NN počinitelja" zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.; u daljnjem tekstu: OKZRH).
Ustavni sud je prvo napomenuo da tijela kaznenog progona nisu ostala pasivna i da su uloženi znatni napori u progonu ratnih zločina. U tom smislu od značaja su napori DORH-a usmjereni na otkrivanje počinitelja ratnih zločina i njihovo procesuiranje. Tako je DORH u srpnju 2005. zatražio od županijskih državnih odvjetništava da svoje aktivnosti usmjere na pronalaženje počinitelja i prikupljanje relevantnih informacija, a 2008. godine dao je uputu županijskim državnim odvjetništvima da provode nepristranu istragu svih ratnih zločina, neovisno o etničkoj pripadnosti onih koji su sudjelovali (usporedi s Jelić protiv Hrvatske, § 80.; B. i drugi protiv Hrvatske, br. 71593/11, § 63., presuda od 18. lipnja 2015.; i M. i drugi protiv Hrvatske, br. 50175/12, § 74., presuda od 2. svibnja 2017.). Tijela kaznenog progona otvorila su do 30. lipnja 2017. istragu protiv ukupno 3556 navodnih počinitelja i doneseno je 608 osuđujućih presuda.
Što se tiče smrti bliskog srodnika podnositelja, nesporno je da je on smrtno stradao između 11. i 13. prosinca 1991. kada je odveden iz svoje kuće od strane pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske (vojne policije) te je sproveden u vojni zatvor u Virovitici gdje je i preminuo, a nakon čega je njegovo tijelo izneseno iz zatvora i do danas nije pronađeno. Ove okolnosti ukazuju na to da je do njegove smrti došlo dok je bio pod nadzorom pripadnika Hrvatske vojske, a što je dovelo do obveze države da provede istragu njegove smrti po službenoj dužnosti. Takva je istraga i provedena te je rezultirala optužnicom, najprije protiv četiri, a zatim protiv dvije osobe. Međutim, te osobe oslobođene su kaznene odgovornosti za smrt prednika podnositelja zbog nedostatka dokaza.
Nakon okončanja tog kaznenog postupka, ŽDO Bjelovar nastavio je provođenje istrage protiv nepoznatog počinitelja te ta istraga još traje.
U pogledu učinkovitosti istrage, Ustavni sud je najprije ukazao na to da je tijekom kaznenog postupka utvrđeno da je Ž. I. naredio dovođenje žrtve u vojni zatvor u Virovitici. Međutim, raspravni sud je onda zaključio da nije sa sigurnošću utvrđeno da je vojni zatvor bio u nadležnosti vojne policije. Nakon toga je kazneni sud zaključio da isti "u odnosu na zatvorene osobe u vojnom zatvoru ... nije imao garantnu poziciju, tj. da je bio pravno obvezan spriječiti nastupanje posljedica koje predstavljaju obilježja ratnog zločina."
Nakon što je Ž. I. oslobođen zapovjedne odgovornosti za smrt prednika podnositelja, nadležna tijela u daljnjem tijeku istrage nisu uložila dostatne napore kako bi utvrdila tko je uistinu bio zapovjednik vojnog zatvora u Virovitici u kojem je on smrtno stradao. Iz izvješća ŽDO-a Bjelovar ne proizlazi da su tijela kaznenog progona uspjela o tome dobiti podatak od nadležnih tijela. U tom smislu Ustavni sud ističe dužnost suradnje među državnim tijelima i dužnost svih državnih tijela da pomognu tijelima kaznenog progona. Ustavni sud ne nalazi prihvatljivim obrazloženje propusta da se utvrde identiteti zapovjednika vojnog zatvora u Virovitici, te drugih pripadnika jedinica smještenih ondje u kritičnom razdoblju.
Što se tiče duljine postupka, Ustavni sud prihvaća kako je državnom aparatu trebalo određeno vrijeme nakon završetka Domovinskog rata za organizaciju pravosudnog sustava, ali ipak nalazi da se razdoblja neaktivnosti glede napretka istrage nakon 2009. godine ne mogu smatrati prihvatljivima u svjetlu zahtjeva za promptnošću postupanja kada je riječ o zaštiti prava na život (usporedi s Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 46477/99, § 72., presuda od 14. ožujka 2002., ESLJP 2002-II; i Jularić protiv Hrvatske, br. 20106/06, § 47. presuda od 20. siječnja 2011.).
Tijekom slijedećih razdoblja bilo je zastoja u postupku: od 5. listopada 2009. i 22. ožujka 2012., pa nadalje do 10. veljače 2015. Te odgode, zajedno s ukupnom duljinom izvida, dovele su u pitanje djelotvornost istrage te su nužno morale imati negativan utjecaj na izglede za utvrđivanje istine (usporedi s Jularić, navedeno, § 48.).
Ustavni sud je zauzeo shvaćanje da čak i ako istraga na početku naiđe na određene objektivne poteškoće zbog rata i poslijeratne situacije, neaktivnost tijela vlasti kroz naknadno dulje razdoblje više se ne može opravdati (usporedi s Agache i drugi protiv Rumunjske, br. 2712/02, § 80., presuda od 20. listopada 2009.; Udruga "21. prosinac 1989." i drugi protiv Rumunjske, br. 33810/07 i 18817/08, § 100., presuda od 24. svibnja 2011.; i Jelić protiv Hrvatske, navedeno, § 92.).
S obzirom na sve navedene okolnosti, a posebno na propust da se utvrdi zapovjednik vojnog zatvora u Virovitici, neobjašnjive zastoje u istrazi nakon 2009. godine, te sveukupni protek vremena, Ustavni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nije provedena djelotvorna istraga u smislu članaka 21. stavka 1. Ustava i članka 2. Konvencije (proceduralni aspekt).
U konkretnom slučaju, podnositelji zbog utvrđenih povreda imaju pravo i na primjerenu zadovoljštinu, kako je to određeno u točki II. izreke navedene odluke. Pri odmjeravanju primjerene zadovoljštine Ustavni sud imao je u vidu iznos zadovoljštine koji je ESLJP dosuđivao u predmetima u kojima je taj sud utvrdio povredu članka 2. Konvencije zbog nedjelotvorne istrage ratnih zločina (vidi Jelić i drugi protiv Hrvatske, br. 57856/11, presuda od 12. lipnja 2014.; B. i drugi protiv Hrvatske, br. 71593/11, presuda od 18. lipnja 2015.; i M. i drugi protiv Hrvatske, br. 50175/12, presuda od 2. svibnja 2017.).
Imajući u vidu gore navedene predmete, Ustavni sud smatra da je iznos od 70.000 kuna koji podnositelji (ukupno) traže na ime zadovoljštine dostatan i u skladu s kriterijima ustanovljenim u praksi ESLJP-a (vidi Cocchiarella protiv Italije [Vv], br. 64886/01, §§ 65. - 107. i 139., ECHR 2006-V, presuda od 29. ožujka 2006.).
dr. sc. Robert Peček
