U dva recentna predmeta (U-III-468/2018 od 17. lipnja 2019. i U-III-288/2018 od 17. lipnja 2019.) Ustavni sud je odlučivao o ustavnim tužbama nasljednika prvog nasljednog reda, konkretno supruge i sina ostavitelja oboljelog od profesionalne bolesti azbestoze, koji su u ustavnoj tužbi tvrdili da su im upravna tijela i sudovi povrijedili pravo na pošteno suđenje u kontekstu ustavnog jamstva na štovanje i pravnu zaštitu njihovog osobnog i obiteljskog života, a pojedinačno su podnositelji isticali i povredu jamstva sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata upravnih tijela, pravo nasljeđivanja i povredu retroaktivnosti mjerodavnog zakonodavstva.
Upravni sudovi su u osporenim presudama slijedili praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (presuda broj: U-zpz-18/2014-5 od 1. srpnja 2015. godine), kojom je usvojen zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-11460/2011-4 od 20. kolovoza 2014., te je navedena presuda preinačena, a tužba je odbijena. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju te presude izrazio je stajalište da se prema članku 9. stavak 2. Zakona o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu tražbine dospjele novčane naknade koje nisu isplaćene zbog smrti osobe kojoj je ista priznata nasljeđuju. Nadalje, u presudi je istaknuto da nasljednici podnositelja zahtjeva koji je umro u tijeku postupka ne mogu nastaviti postupak radi priznavanja prava budući da je riječ o upravnoj stvari koja je vezana isključivo uz osobu umrle stranke. Stoga, prema stajalištu Vrhovnog suda, ako stranka koja je podnijela odštetni zahtjev umre u tijeku postupka, odnosno prije donošenja rješenja kojim je odlučeno o pravu, postupak se mora obustaviti. Navedeno se temelji i na mjerodavnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09., dalje: ZUP) gdje je člankom 39. reguliran upravni postupak u slučaju smrti stranke, odnosno prestanka postojanja pravne osobe. U takvim slučajevima, kada u tijeku postupka stranka umre ili pravna osoba prestane postojati, postupak se može obustaviti ili nastaviti, ovisno o naravi upravne stvari koja je predmet postupka, o kojoj obustavi postupka sud donosi rješenje koje se dostavlja nasljednicima, odnosno pravnim sljednicima.
S obzirom da je u izloženim predmetima mjerodavno pravo i Poslovnik o radu Povjerenstva za rješavanje odštetnih zahtjeva radnika oboljelih od profesionalne bolesti zbog izloženosti azbestu (usvojen 26. svibnja 2009., a izmijenjen i dopunjen 24. kolovoza 2011.), valja naglasiti da je člankom 9. propisano da se na postupak Povjerenstva primjenjuju odredbe ZUP-a.
U oba izložena slučaja rješenjima Povjerenstva obustavljeni su postupci u povodu odštetnog zahtjeva pokojnika oboljelih od profesionalne bolesti azbestoze za priznavanje prava na novčanu naknadu radi profesionalne bolesti uzrokovane azbestom, jer su podnositelji zahtjeva preminuli prije nego im je naknada za života priznata i obračunata u skladu s člankom 7. Zakona o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu, a nije im niti dospjela za isplatu, slijedom čega nije bila podobna za naslijediti prema članku 9. stavku 2. Zakona o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu.
Potom je presudama upravnih sudova i Visokog upravnog suda tužbeni zahtjev podnositelja za poništenje rješenja Povjerenstva za rješavanje odštetnih zahtjeva radnika oboljelih od profesionalne bolesti zbog izloženosti azbestu, a kojim su rješenjima obustavljeni postupci povodom zahtjeva podnositelja da se njihovim prednicima prizna pravo na novčanu naknadu radi profesionalne bolesti uslijed izloženosti azbestu.
U ustavnim tužbama podnositelji su smatrali da su osporene odluke nepravilne i pogrešne, jer je "...odredbom članka 39. stavka 1. ZUP-a propisano da ako u tijeku postupka stranka umre, postupak se može obustaviti ili nastaviti, ovisno o naravi upravne stvari koja je predmet postupka.
Tuženik i njegova tijela smatraju da se radi o upravnoj stvari koja je vezana isključivo uz osobu umrle stranke, dok tužiteljica, sada podnositeljica ustavne tužbe smatra da je riječ o upravnoj stvari koja nije vezana isključivo uz osobu umrle stranke.
Odredba članka 39. stavak 1. ZUP-a propisuje da nastavak ili obustava postupka ovisi o naravi upravne stvari. U konkretnom upravnom predmetu narav upravne stvari je novčano potraživanje, koje je nasljedivo." Ova je podnositeljica isticala i da je od odlučne važnosti činjenica da je zahtjev Povjerenstvu podnesen uredno i na vrijeme, da je pokojnom suprugu priznata profesionalna bolest za života, te da su stoga postojali svi elementi za donošenje rješenja o priznavanju prava na novčanu naknadu. Drugim riječima, za života stranke postojali su elementi za određivanje naknade, oni nisu nastali nakon smrti stranke, zbog čega je podnositeljica mišljenja da je riječ o upravnoj stvari u kojoj se rješava o pravu stranke (novčano) koje prelazi na nasljednika. Šestogodišnje trajanje postupka utvrđivanja prava na naknadu smatra da spada u okvir odgovornosti Povjerenstva (navodi iz ustavne tužbe pod brojem predmeta: U-III-468/2018).
Drugi podnositelj ustavne tužbe prigovarao je da Upravni sud nije sudio u sporu pune jurisdikcije, a koji se vodio o zakonitosti rješenja donesenih u prethodno okončanom upravnom postupku, smatrajući da su sadržaj tužbe i zatražena nematerijalna odšteta upućivali na potrebu da sud ocijeni i zakonitost postupanja javnopravnog tijela, Povjerenstva, kojim je postupanjem "... povrijeđeno pravo i pravni interes stranke na obeštećenje protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek. Na isti način sud je propustio ocijeniti zakonitost propuštanja javnopravnog tijela - Povjerenstva da zbog neaktivnosti zaprimljeni zahtjev za odštetom u zakonom propisanom roku odluči o pravu i pravnom interesu stranke odnosno da nakon priznanja bolesti odredi koeficijent i pripadajuću tražbinu, jer i nakon svih nepotrebnih i nerazumnih odugovlačenja bilo je vremena (12.) dvanaest mjeseci da se propust ispravi."
Podnositelj nadalje smatra da upravni spor nije pravično proveden jer se nije provela sudska kontrola nad radom uprave odnosno javnopravnog tijela i nisu se zaštitila subjektivna prava građana i objektivna zakonitost, čime je omogućena arbitrarnost i samovolja suda.
U odnosu na samo rješenje Povjerenstva podnositelj ustavne tužbe smatra da nije poštovan niti razumni rok kod rješavanja zahtjeva njegovog pokojnog oca, upirući na Europski sud za ljudska prava, koji je "... usvojio fleksibilniji stav i naveo: 'U građanskim postupcima podnositelj zahtjeva ne smije postati žrtva nerazumnog odlaganja za koja su odgovorna javna tijela vlasti. Obje strane mogu biti žrtve odlaganja i imaju pravo na pravednu satisfakciju'." Podnositelj se pozvao i na načelo predvidljivosti u redu uprave i načelo zakonitih očekivanja koje poštuje Europski sud za ljudska prava, te navodi da "... sukladno ovome načelu pojedinci u svakom slučaju trebaju moći predvidjeti pravne posljedice svojih radnji, a što uvelike doprinosi odgovornosti uprave baš kao i pravnoj izvjesnosti u sustavu. Vidi Predmet T-37/97, Forges de Clabecq v. Cotnmission, 1997., ECR 11-859.
U više presuda Europski sud se pozivao i na načelo zakonitih očekivanja dajući mu tako važnost u odlučivanju o upravnim stvarima. Primjerice Predmet 78/77, Luhrs v. Hauptzollamt Hamburg-Jonas, 1978., ECR 169., te Predmet T-94/00, Rica Foods (Free Zone) NV v. Commission, 2002., ECR 1-09011
U mojem slučaju javnopravno tijelo ima podršku Upravnog suda na način da isti amnestira nepravilan rad, postupovne pogreške, dugotrajno rješavanje podnesenog zahtjeva, neaktivnost u ispunjavanju obveza..." (navodi iz ustavne tužbe pod brojem predmeta: U-III-288/2018)
Ustavni sud je ocjenjujući navode ustavnih tužbi utvrđivao može li se način na koji su u konkretnom slučaju provedeni upravni postupci i upravni sporovi, odnosno način na koji su nadležna tijela i upravni sudovi obrazložili svoje odluke smatrati arbitrarnima, odnosno, je li takvim postupanjem podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Prigovori podnositelja u bitnome se odnose na obustavu postupka za određivanje naknade njihovim prednicima, a uslijed njihove smrti, te neudovoljavanje Povjerenstva zahtjevima nasljednika, u konkretnim slučajevima supruge i sina, da se ti postupci nastave. Ustavni sud uočio je da je Povjerenstvo obustavilo postupak cijeneći da nije riječ o dospjeloj novčanoj naknadi u smislu članka 9. stavka 2. Zakona o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu te da je riječ o upravnoj stvari koja je vezana isključivo uz osobu umrle stranke u smislu članka 39. stavka 1. ZUP-a, koja su utvrđenja iznijeli upravni sudovi. Kako je Zakonom o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu, kao posebnim zakonom koji uređuje ovu materiju, određena nasljedivost samo dospjelih novčanih naknada, nasljedive su samo one naknade koje su priznate rješenjem Povjerenstva donesenim u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu i koje su dospjele. Dospijeće naknade vezano je za rješenje koje donosi Povjerenstvo u smislu iste odredbe članka 6. stavka 1. Zakona o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu. U konkretnim slučajevima nije bila riječ o nasljedivoj naknadi u smislu odredbe članka 9. stavka 2. Zakona o obeštećenju, te je Povjerenstvo primjenom članka 39. stavka 1. ZUP-a obustavilo postupak. Ustavni sud je ocijenio da su upravni sudovi dali ustavnopravno prihvatljiva obrazloženja razloga za primjenu članka 39. stavka 1. ZUP-a, ocijenivši da je i Povjerenstvo svojim rješenjima pravilno primijenilo navedenu odredbu, a Visoki upravni sud u osporenim presudama prihvatio navedena stajališta kao osnovana i zakonita te potvrdio prvostupanjske presude. U oba je slučaja stoga utvrđeno da podnositeljima nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
U odnosu na istaknuti prigovor prava na suđenje u razumnom roku u jednom od dva izložena slučaja ocijenjeno da se podnositeljev prigovor svodi se na tvrdnju da je postupak pred Povjerenstvom, kojeg je pokrenuo njegov pokojni otac, predugo trajao; međutim kako podnositelj nije bio stranka u tom postupku, ne ulazi u krug osoba ovlaštenih za podnošenje takvog prigovora, koji Ustavni sud stoga nije niti razmatrao.
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
