Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
NOTARIUS-INFO > Dnevni NOTARIUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

14.8.2019

Sloboda izražavanja i njezine granice kroz praksu Ustavnog suda

Ustavni sud je u dvije odluke donesene 26. lipnja 2019. i jednoj od 23. svibnja 2019. usvojio načelna stajališta koja su primjenjiva kod svih predmeta u kojima se ocjenjuje eventualna povreda slobode izražavanja, utvrdivši pritom i granice te slobode i zaštitu drugih ustavnih prava i sloboda istoga ranga kao što je i ta sloboda.

U ovom radu dat ćemo prikaz načelnih stajališta, kao i razloge zbog kojih su ustavne tužbe u predmetima U-III-964/2017 i U-III-458/2018 usvojene, a ustavna tužba u predmetu broj: U-III-4336/2017 odbijena.

Načelna stajališta

Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usporedi s predmetima Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) Guja protiv Moldavije [Vv], br. 14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.).

Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao ni članak 38. Ustava, ne jamči neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usporedi sa Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usporedi s Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).

Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kad se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usporedi s Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

Sloboda medija predstavlja jedan od temelja svakog demokratskog društva. Člankom 10. Konvencije, kao i člankom 38. stavcima 2. i 3. Ustava štiti se ne samo sadržaj informacija koje mediji prenose, već i sredstva kojima se te informacije priopćavaju. Mediji prema članku 10. Konvencije uživaju širok opseg zaštite. Ta zaštita odnosi se i na istraživanja i na upite novinara tijekom pripreme priloga koje će objaviti, kao i na zaštitu novinarskih izvora (usporedi s Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, [Vv], br. 17488/90, § 39., presuda od 27. ožujka 1996.; i Sanoma Uitgevers B.V. protiv Nizozemske, br. 38224/03, §§ 88. - 92., presuda od 14. rujna 2010.).

Međutim, sloboda medija uvjetovana je postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom (usporedi sa Stoll protiv Švicarske [Vv], br. 69698/01, § 103., presuda od 10. prosinca 2007.; i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske [Vv], br. 49017/99, § 78., presuda od 17. prosinca 2004.). Iako sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, ne smije se smetnuti s uma da je njezin osnovni zadatak priopćiti - na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima - informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa. Ne samo da mediji imaju zadatak priopćavati informacije i ideje od javnog interesa, već ih javnost ima pravo i dobiti. Stoga je uloga medija u olakšavanju i osnaživanju prava javnosti primati informacije i ideje ključna. Kada ne bi bilo tako, mediji ne bi bili u mogućnosti ostvariti svoju ulogu "javnog psa čuvara" (usporedi sa Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske, gore citirano, §§ 125. i 126.; i Magyar Helsinki Bizottság protiv Mađarske [Vv], br. 18030/11, § 165., presuda od 8. studenoga 2016.).

U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usporedi s Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).

Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usporedi s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje  naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (usporedi s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, gore citirano; Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od 9. siječnja 2007.; Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gore citirano; i Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, gore citirano, § 54.).

Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke (gore citirano) naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

Ustavni sud u tom smislu ističe da je u više svojih odluka (na primjer broj: U-III-7479/2014 od 16. prosinca 2015., broj: U-III-2195/2016 od 2. studenoga 2016. i broj: U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016.), prihvatio gore navedena načelna stajališta ESLJP-a, te je ispitujući opravdanost prigovora miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli tijekom ustavnosudskih postupaka proveo test nužnosti u demokratskom društvu.

Predmet U-III-964/2017

U ovom predmetu radilo se o tužbi sutkinje Općinskog suda u zadru koja je smatrala povrijeđenim čast i ugled člankom koji je objavljen u "Zadarskom listu" 7. siječnja 2015. o događanjima na tom sudu u vezi s postupcima tadašnjeg predsjednika tog Suda. U članku su se iznosile tvrdnje o tome da je ta sutkinja autorica anonimnog pisma koje je kolalo zadarskom javnošću u vezi sa stanjem na sudu.

Sudovi su utvrdili da je navedenim člankom došlo do povrede časti i ugleda tužiteljice te joj dosudi odštetu u visini od 50.000,00 kuna. Ustavni sud je proveo test nužnosti u demokratskom društvu i utvrdio da miješanje u prava izdavača tog dnevnog lista nije bilo nužno potrebno. Prvo, Ustavni sud je utvrdio da se radilo o temi od javnog interesa jer se radilo o funkcioniranju pravosudnog sustava koje je podložno javnoj kritici koja može biti šira od one koja je dopuštena za obične građane pod uvjetom da se radi o kritici koja je u javnom interesu i koja je dovoljno činjenično utemeljena.

Ustavni sud je utvrdio da je sporni članak izvijestio o anonimnom pismu koje se tiče Općinskog suda u Zadru i njegovih sudaca, a sve na temelju izjave predsjednika tog suda. S obzirom na činjenicu da tužiteljica obnaša dužnost sutkinje, moglo bi se tvrditi da je u pitanju bio znatan javni interes i da je objavljivanje informacija o tom događaju bilo sastavni dio zadaće medija u demokratskom društvu. Podnositelj navodi da sporni članak ne predstavlja njegov osobni stav ili tvrdnju. Tijekom postupka utvrđeno je da je podnositelj sporni članak objavio na temelju izjave predsjednika suda (čime je ispunio mjeru provjerljivosti), a što je potvrdio i sam predsjednik suda. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud primjećuje da je člankom 21. stavkom 4. alinejom 3. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04., 84/11. i 81/13.) propisano da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.

Osim općeg zaključka o pravičnosti dosuđenog iznosa te nepostojanja okolnosti na temelju kojih se podnositelj može osloboditi odgovornosti, sudovi u obrazloženju svojih odluka ne obrazlažu koje konkretne okolnosti su bile ključne za odluku o visini naknade. Također ne daju obrazloženje o tome koliko je za odluku o visini štete bio važan faktor da je podnositelj objavio ispravak objavljenog članka. S tim u vezi ukazuje se na utvrđenje ESLJP-a u predmetu Buvač protiv Hrvatske (br. 47685/13, § 25., presuda od 6. rujna 2018.) da je svrha ispravka omogućiti nakladniku ispravak iskrivljene predodžbe koja je u javnosti nastala o oštećenoj osobi čime se oštećenome omogućuje ispravak stvarne štete koja mu je mogla nastati na temelju netočnih medijskih objava. Ostalo je nejasno jesu li sudovi na odgovarajući način vodili računa i o tome da dosuđena naknada ne smije dovesti do toga da odvrati podnositelja od objavljivanja sličnih informacija od javnog interesa u budućnosti.

Predmet broj: U-III-458/2018

U ovom predmetu radilo se o člancima objavljenim 31. siječnja 2015. u čitanom dnevnom listu koji su na kritičan način izvijestili o izboru jednog suca treći puta u Državno sudbeno vijeće, za što nije bilo uvjeta propisanih Ustavom Republike Hrvatske. Taj sudac je tužio nakladnika tog dnevnog lista i dobio odštetu od 50.00,00 kuna.

Ustavni sud je usvojio ustavnu tužbu nakladnika utvrdivši da miješanje u slobodu izražavanja zajamčenu člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava nije bilo nužno u demokratskom društvu.

Ustavni sud je prvo utvrdio da su nadležni sudovi utvrdili da je autor spornog članka iznio činjenične tvrdnje da se tužitelj nije smio kandidirati te da nije smio biti izabran za člana Državnog sudbenog vijeća (u daljnjem tekstu: DSV). Ocijenili su, također, da autor članka nije postupao u dobroj vjeri jer je, kao diplomirani pravnik, bio upoznat sa sadržajem relevantnih propisa i s načinom retroaktivne primjene propisa. No, unatoč tomu, autor članka nije sačekao odluku mjerodavnih tijela koja su odlučivala o prigovorima na izbor člana DSV-a, iako je znao da su rokovi za donošenje odluka tih tijela iznimno kratki.

Ustavni sud, prije svega, nije mogao bezrezervno prihvatiti zaključak redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju činjeničnih tvrdnji. Prema ocjeni Ustavnog suda sporni članak predstavlja mišljenje novinara o tome kako treba tumačiti odredbe Ustava (članak 121.) i Zakona o Državnom sudbenom vijeću (članak 5.), koje propisuju da članom DSV-a nitko ne može biti više od dva puta, te autorovo razumijevanje svrhe ustavnih i zakonodavnih izmjena kojima je ograničen broj mandata članova DSV-a. Povrh toga, nesporno je da se u konkretnom predmetu radi o temi od javnog interesa pa imajući u vidu da su tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu vrijednosni sudovi, Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu radilo o vrijednosnom sudu (osobno mišljenje novinara o tumačenju i primjeni ustavne/zakonske norme), a ne o činjeničnoj tvrdnji, kako to zaključuju sudovi. S tim u vezi Ustavni sud je istaknuo da kod rasprave o pitanjima od javnog interesa, a posebice o funkcioniranju sudbene vlasti, postoji visok stupanj zaštite slobode mišljenja i izražavanja misli, odnosno vrlo mali prostor za njezino ograničenje.

Ustavni sud se nije složio ni s ocjenom redovnih sudova da novinar nije postupao u dobroj vjeri jer je, kao diplomirani pravnik, trebao znati da se navedene odredbe ne primjenjuju retroaktivno. Naime, takvo mišljenje o tumačenju navedenih odredaba Ustava i Zakona o DSV-u te o pitanju retroaktivnosti Ustava i zakona ne može se a priori smatrati izjavom koja je dana u "zloj" vjeri, niti se podnositelju kao pravniku i novinaru (a ni bilo kojoj drugoj osobi) može uskratiti pravo na drukčije mišljenje o retroaktivnosti "spornih" odredaba Ustava i zakona, pa čak i onda kada je to mišljenje drukčije od "službenog" ili prevladavajućeg mišljenja.

Nadalje, Ustavni sud se nije mogao složiti ni sa zaključkom da podnositelj nije trebao objaviti sporni članak prije nego Povjerenstvo, odnosno vijeće Vrhovnog suda, u povodu sadržajno sličnog prigovora drugog suca, ne donese konačnu odluku. Podnositeljeva sloboda mišljenja i izražavanja misli u vezi s tumačenjem pravnih normi ne ovisi o tome je li Povjerenstvo donijelo konačnu odluku o tome kako treba tumačiti te norme jer se to protivi samoj ideji javne rasprave u kojoj na jednaki način imaju pravo sudjelovati svi građani, a pogotovo mediji kad se radi o funkcioniranju sudbene vlasti.

Ustavni sud je, nadalje, utvrdio da su redovni sudovi smatrali da je sporni članak u javnosti objektivno mogao povrijediti dostojanstvo, čast i profesionalni ugled tužitelja kao suca, imputirati mu ponašanje nespojivo s obnašanjem dužnosti suca, od kojeg se očekuje odgovorno, moralno i savjesno ponašanje, kao i dobro poznavanje Ustava i zakona, pa tako prosječnom čitatelju nametnuti negativan stav o tužitelju kao sucu i prouzročiti mu štetu, koja je u konkretnom slučaju i nastala. Ustavni sud se nije složio s takvim zaključkom jer nije našao ništa uvredljivo u spornom članku, već, suprotno mišljenju sudova, je smatrao da ni sadržaj ni kontekst spornog članka ne sadrži nikakvu kritiku upućenu tužitelju, već kritiku upućenu radu Povjerenstva zbog navodnog propusta tog tijela učinjenog dopuštanjem tužitelju da se kandidira za treći mandat člana DSV-a. Ustavni sud je zaključio da su sudovi usvajanjem tužbenog zahtjeva zaštitili dostojanstvo, čast i ugled tužitelja, jer se radi ne samo o zakonom zaštićenim vrijednostima, već i pravu zaštićenom člankom 35. Ustava. Međutim, pri pružanju pravne zaštite tužitelju sudovi su morali voditi računa o pravima podnositelja koja proizlaze iz ustavnog jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli. Kad se odlučuje o prigovoru osobe koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, ishod te ocjene treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli. Drugim riječima, radi se o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova da postignu pravičnu ravnotežu između tih prava. No, iz obrazloženja osporenih presuda nije vidljivo da su sudovi to postigli.

Predmet broj: U-III-4336/2017

U ovom predmetu radilo se o izjavama privatne osobe u odnosu na tužitelja (nekadašnjeg ravnatelja HRT-a) koje je dao prilikom predstavljanja svog političkog programa na HTV-u 8. svibnja 2013. i nakon njega za tužitelja izjavio da je suradnik kontraobavještajne službe bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KOS). Izjava je kasnije emitirana na You tubeu. Stoga je tužitelj smatrao da mu je time  podnositelj nanio neimovinsku štetu u obliku povrede prava osobnosti za što su mu sudovi dosudili odštetu od 30.000,00 kuna.

Ustavna tužba je odbijena jer je utvrđeno da je miješanje u slobodu izražavanja podnositelja bilo razmjerno legitimnom cilju - zaštiti ugleda i časti tužitelja. Prije svega, utvrđeno je da se ne radi o istinitoj izjavi te da ona nije dana kao prilog javnoj raspravi. Davanju sporne izjave prethodila je okolnost da je podnositelj od strane djelatnika HRT-a, čiji je ravnatelj tada bio tužitelj, prekinut u davanju izjave koja je u sklopu predizborne promidžbe trebala biti emitirana na četvrtom programu HRT-a, a s obzirom na to da je sadržaj njegove promidžbene izjave bio neprimjeren i uvredljiv da bi ga HRT, kao javna televizija, prenio na jednom od svojih programa. Podnositelj je potom ispred glavne zgrade HRT-a na negativan način komentirao taj događaj, negodujući zbog prekidanja u davanju izjave u sklopu predizborne promidžbe navodeći da je riječ o cenzuri te govoreći o djelatnicima HRT-a kao o "kukavicama, bijednicima, razbojničkoj bandi". Ustavni sud je također zaključio da navodno ili stvarno prethodno toleriranje ranije iznesenih informacija o tužitelju kao suradniku KOS-a, tužitelju ne oduzima pravo na zaštitu njegovog privatnog života (usporedi s Couderc and Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske, [Vv], br. 40454/07, § 130., presuda od 10. studenoga 2015.). Sporna izjava, u okolnostima u kojima je dana, imala je cilj prezentirati tužitelja - u vrijeme dok je vršio dužnost ravnatelja HRT-a - kao nekoga tko je bio pripadnik zloglasne kontraobavještajne službe u bivšoj državi, što je samo po sebi nečasno, a sve s ciljem povrede njegovoga ugleda i časti. Slijedom navedenog, Ustavni sud je ocijenio da podnositelj pri davanju sporne izjave o tužitelju nije postupao u dobroj vjeri. Glede dosuđenog iznosa naknade neimovinske štete (koji za Ustavni sud nije bila sporna) drugostupanjski je sud smatrao taj iznos pravičnim, navodeći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu pravične novčane naknade, pri čemu je uvažio jačinu povrede prava osobnosti i sve okolnosti slučaja o kojima je tužitelj iskazao prilikom saslušanja te neugodnosti koje je tužitelj pretrpio zbog sporne izjave.

dr. sc. Robert Peček



Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2019

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2018

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite