Odvjetništvo kao neovisna i samostalna služba koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa ovom je recentnom presudom stavljeno u fokus kao profesionalna dužnost koja ne smije biti obeshrabrena nesmotrenim izjavama štetnima za ugled odvjetnika, osobito kada su te izjave dane od strane politički moćne osobe, visoko pozicionirane, iznesene u javnim medijima i prenesene široj publici, a na koje odvjetnik nije mogao valjano odgovoriti, kao u konkretnom slučaju.
Podnositelj zahtjeva je u konkretnom slučaju isticao da je presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. prosinca 2011. (preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 26. listopada 2016.), kojom mu je naloženo platiti naknadu štete jer je naškodio ugledu odvjetnika g. Jurašinovića predstavljala povredu njegove slobode izražavanja te se pozvao na članak 10. Konvencije. Podnositelju zahtjeva naloženo je platiti tužitelju 70.000,00 kuna sa uračunatom zakonskom zateznom kamatom od datuma presude na ime naknade nematerijalne štete te da tužitelju plati 9.300,00 kuna na ime troškova postupka. Drugostupanjskom presudom navedeno je da "...provedenim dokazima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik svojom izjavom povrijedio tužiteljevu čast i ugled, javno iznoseći da se tužitelj treba liječiti u Vrapču, gdje se nedvojbeno nalazi ustanova za liječenje duševnih ili psihijatrijskih bolesti i poremećaja, a koji sadržaj izjave nije dopušten prilikom navedenih zakonskih odredbi, jer je svačije zdravlje osobna stvar dotične osobe, a ne javnosti. Utvrđujući spornu izjavu objektivno podobnom za povredu časti i ugleda tužitelja, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio iskaz tužitelja kao logičan i životan te nalazi utvrđenim da su istim povrijeđeni (njegova) čast i ugled."
Odvjetnik g. Jurašinović javio se u postupku pred ESJP-om kao umješač u ovaj predmet i u profesionalnom svojstvu odvjetnika i u privatnom svojstvu žrtve izjave podnositelja zahtjeva, koja je bila štetna za njegov ugled. Između ostalog, tvrdio je da bi utvrđenje povrede članka 10. u ovom predmetu utjecalo na njegov ugled kao odvjetnika jer bi predstavljalo profesionalnu kritiku. Time bi se i negiralo štetu koju je pretrpio zbog izjave podnositelja zahtjeva, a za koju su domaći sudovi dosudili naknadu.
Kao umješači javili su se i Nacionalna odvjetnička komora i Pariška odvjetnička komora pozivajući se na niz predmeta u kojima je ESLJP naglasio potrebu za zaštitom slobode izražavanja odvjetnika, tvrdeći da bi ESLJP trebao utvrditi da osuda od strane domaćih sudova osobe koja je dala prijeteće izjave protiv odvjetnika koji je radio svoj posao ne predstavlja povredu članka 10. Konvencije, jer takvo miješanje teži legitimnom cilju, razmjerno je i nužno u demokratskom društvu. Neizricanje sankcija za zastrašujuće ili prijeteće izjave ili prijetnje odvjetnicima, osobito ako su takve izjave iznijele utjecajne javne osobe, moglo bi navesti odvjetnike da odustanu od obrane svojih stranaka i tako bi moglo imati ozbiljne posljedice za prava obrane i pravo na pristup sudu, koja prava su bitne sastavnice prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije. (točka 74. presude).
Test "nužnosti u demokratskom društvu" redovito u srodnim pravnim situacijama provodi i Ustavni sud3 koji je usvojio načelna stajališta ESLJP-a te ih primjenjuje na pojedini konkretan slučaj. Ona glase:
"6. (...) Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usporedi s predmetima ESLJP-a Guja protiv Moldavije [Vv], br. 14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.).
Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamči neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.
7. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtjeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usporedi sa Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usporedi s Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).
7.1. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usporedi s Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).
7.2. Kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju same ličnosti političara nego kod privatnih osoba. Za razliku od ovih posljednjih, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela i sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije (usporedi sa Sürek protiv Turske /br. 1/ [Vv], br. 26682/95, § 61., presuda od 8. srpnja 1999.; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, br. 20981/10, § 40., presuda od 17. travnja 2014.; Lingens protiv Austrije, br. 9815/82, § 42., presuda od 8. srpnja 1986.; i Lopes Gomes da Silva protiv Portugala, br. 37698/97, § 30., presuda od 28. rujna 2000.).
7.3. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usporedi s Von Hannover protiv Njemačke /br. 2/ [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).
Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usporedi s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).
7.4. Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (usporedi s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, navedeno, § 70.; Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od 9. siječnja 2007.; Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18139/91, § 49., presuda od 13. srpnja 1995.; i Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, navedeno, § 54.).
7.5. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke (navedeno) naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect)."
U razmatranoj presudi ESLJP-a istaknuto je da su redovni sudovi priznali da se ovaj predmet odnosi na dva suprotstavljena prava, no u svojem ispitivanju nisu uputili na relevantne kriterije razvijene u sudskoj praksi ESLJP-a, već su predmet su ispitali samo u smislu građanskog prava ne uzimajući u obzir njegove ustavne i konvencijske aspekte. ESLJP je pritom u točki 85. istaknuo da se u predmetima koji se odnose na suprotstavljanje prava na ugled i prava na slobodu izražavanja od domaćih sudova koji ispituju tužbe za klevetu očekuje da provedu test razmjernosti između tih dvaju prava u skladu s kriterijima utvrđenima u sudskoj praksi Suda u vezi s tom vrstom predmeta, koji uključuju odgovore na pitanja je li dat doprinos raspravi od javnog interesa, kakva je "zloglasnost" dotične osobe te njezino prethodno ponašanje, kakav je sadržaj, oblik i posljedice same izjave i težina izrečene sankcije. Stoga je ocijenjeno da domaći sudovi nisu primijenili kriterije utvrđene u sudskoj praksi ESLJP-a za uspostavljanje ravnoteže između slobode izražavanja i prava na ugled te je ESLJP stoga proveo test razmjernosti.4
Slijedom utvrđenja i ocjene ESLJP-a može se sažeti da riječi koje su izgovorili visoki državni dužnosnici imaju veću težinu te da stoga posljedično njihove izjave koje su štetne za ugled drugih uzrokuju veću štetu, zatim da su izjavu podnositelja zahtjeva, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske, na koju odvjetnik, g. Jurašinović nije bio u mogućnosti odgovoriti, razni mediji prenijeli širokoj publici, te da izjava podnositelja zahtjeva ne samo da je bila štetna za ugled g. Jurašinovića već je mogla imati i „obeshrabrujući”, odvraćajući učinak na njegovo izvršavanje profesionalnih dužnosti odvjetnika. Stoga i iznos naknade nematerijalne štete koji je podnositelju naloženo platiti u visini od 50.000,00 kuna unatoč znatnom iznosu, bila prikladna sankcija za neutraliziranje tog obeshrabrujućeg učinka i razmjerna legitimnom cilju zaštite ugleda g. Jurašinovića.
Ivana Đuras, dipl. iur., viša ustavnosudska savjetnica
^ 1 Mesić protiv Hrvatske (zahtjev br. 19362/18)
^ 2 istom presudom ESLJP je utvrdio povredu članka 6. Konvencije, prava na suđenje u razumnom roku
^ 3 vidi odluku kojom je ustavna tužba u odnosu na presude donesene u parničnom predmetu protiv istog podnositelja usvojena, broj: U-III-1084/2015 od 10. prosinca 2019.
^ 4 Ustavni sud je ustavnu tužbu u ovom predmetu broj: nije ispitao predmet s ustavnopravnog gledišta, već je jednostavno proglasio ustavnu tužbu podnositelja nedopuštenom utvrdivši da u njoj nije otvoreno nikakvo ustavnopravno pitanje
