Budući da je nedavno Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o zahtjevu za zaštitu zakonitosti podnesenom protiv presude prekršajnog suda kojom su okrivljenici oslobođeni od optužbe da bi počinili prekršaj iz članka 630. stavka 1. točke 2. i stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima, smatramo primjerenim nešto više reći o ovoj problematici, a posebno u svjetlu Presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kzz 29/2021 od 16. lipnja 2021.
Uvodno ističemo kako Zakon o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15. i 40/19. – dalje: ZTD) u članku 11. pojam tvrtke definira kao ime pod kojim trgovačko društvo posluje i pod kojim sudjeluje u pravnom prometu, s tim da se tvrtka trgovačkog društva mora jasno razlikovati od tvrtke drugog trgovca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj. Izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva određuje se tvrtka trgovačkog društva, a na način određen navedenim aktima i mijenja se tvrtka trgovačkog društva. Nadalje, propisano je da se tvrtka trgovačkog društva i sve njene promjene upisuju u sudski registar.
U odnosu na sadržaj tvrtke određeno je da tvrtka trgovačkog društva mora uz naznaku kojom se pobliže obilježava ime društva sadržavati naznaku predmeta poslovanja društva, te uz te sastojke mora sadržavati i:
- tvrtka javnog trgovačkog društva riječi „javno trgovačko društvo“ ili naznaku „j.t.d.“
- tvrtka komanditnog društva riječi „komanditno društvo“ ili oznaku „k.d.“
- tvrtka dioničkog društva riječi „dioničko društvo“ ili oznaku „d.d.“
- tvrtka društva s ograničenom odgovornošću riječi „društvo s ograničenom odgovornošću“ ili oznaku „d.o.o.“, a jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću oznaku „jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću“ ili oznaku „j.d.o.o.“
- tvrtka gospodarskog interesnog udruženja na početku ili na kraju riječi „gospodarsko interesno udruženje“ ili oznaku GIU.
Prema članku 18. ZTD-a tvrtki trgovačkog društva koje je u stečaju ili u likvidaciji dodaje se oznaka „u stečaju“ ili „u likvidaciji“, te se tako upisuje u sudski registar.
Međutim, u odredbama članka 19. ZTD-a propisano je da trgovačko društvo može upotrebljavati i skraćenu tvrtku, a koja mora sadržavati karakteristični dio tvrtke i naznaku oblika trgovačkog društva, te se i skraćena tvrtka, također, upisuje u sudski registar.
Glede upotrebe tvrtke ZTD u materijalnim odredbama članka 21., uz ostalo, propisuje da je tvrtku i skraćenu tvrtku trgovačko društvo dužno upotrebljavati u obliku i sadržaju u kojemu je upisana u sudskom registru (stavak 1.), te da se tvrtka ili skraćena tvrtka mora istaknuti na poslovnim prostorijama trgovačkog društva (stavak 3.).
Podredno tome, napominjemo da podružnica može poslovati pod svojom tvrtkom, te je tako u članku 26. stavku 2. ZTD-a propisano da tvrtka podružnice mora sadržavati: tvrtku ili skraćenu tvrtku trgovačkog društva, naznaku djelatnosti podružnice te riječi iz kojih je vidljivo da se radi o podružnici, s time da je člankom 27. ZTD-a određeno da se na tvrtku podružnice na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o tvrtki trgovačkog društva.
U prekršajnim odredbama članka 630. stavka 1. točke 2. ZTD-a propisano je da prekršaj čini pravna osoba „ako u poslovanju ne upotrebljava tvrtku onako kako je upisana u sudskom registru ili na poslovnom papiru, odnosno internetskoj stanici društva ne navede propisane podatke (članak 21.)“, te je stavkom 2. istog članka propisano da se za prekršaj iz prethodnog stavka ovoga članka može izreći novčana kazna najviše do iznosa od 50.000,00 kuna, dok je za odgovornu osobu društva predviđena novčana kazna do iznosa od 7.000,00 kuna.
U konkretnom predmetu prvostupanjskom presudom proglašeni su krivima pravna osoba (d.o.o.) i odgovorna osoba u pravnoj osobi zbog prekršaja iz članka 630. stavka 1. točke 2. i stavka 2. ZTD-a počinjenog u bitnome time što nisu istaknuli tvrtku društva na ulazu u poslovne prostorije trgovačkog društva. U povodu žalbe okrivljenika, a po službenoj dužnosti, Visoki prekršajni sud RH (dalje: VPSRH) svojom odlukom (broj: Gž-626/2013 od 2. ožujka 2016.) preinačio je pobijanu presudu i temeljem članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona (dalje: PZ) okrivljenike oslobodio od optužbe da bi počinili prekršaj iz članka 630. stavka 1. točke 2. i stavka 2. ZTD-a, činjenično opisan u izreci pobijane presude.
U obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se u bitnome da materijalna odredba članka 21. stavka 3. ZTD-a, važećeg u inkriminirano vrijeme, propisuje obvezu isticanja tvrtke ili skraćene tvrtke na poslovnim prostorijama trgovačkog društva, no da kažnjiva odredba članka 630. stavka 1. točke 2. istog Zakona, koja se referira na prethodno navedeni članak 21., propisuje kao prekršaj slučaj kada pravna osoba u poslovanju ne upotrebljava tvrtku onako kako je upisana u sudskom registru ili na poslovnom papiru, odnosno internetskoj stranici društva ne navede propisane podatke. Slijedom toga, odnosno sukladno dikciji kažnjive odredba članka 630. stavka 1. točke 2. ZTD-a, VPSRH zaključuje kako prekršaj egzistira samo ako trgovačko društvo u svom poslovanju odnosno poslovnim odnosima i pravnom prometu upotrebljava tvrtku na način suprotan upisu tvrtke u sudskom registru, dok se u konkretnom slučaju ne radi o upotrebljavanju tvrtke u poslovnim odnosima i pravnom prometu suprotno upisu tvrtke u sudskom registru, pa time niti o prekršaju propisanom odredbom članka 630. stavka 1. točke 2. navedenog Zakona. Stoga VPSRH utvrđuje kako djelo na način činjenično opisan u izreci pobijane presude prema odredbama ZTD-a nije propisano kao prekršaj, te da je prvostupanjski sud proglasivši okrivljenike krivima za predmetni prekršaj povrijedio materijalno prekršajno pravo na štetu okrivljenika, pa da je, na temelju članka 182. točke 1., u vezi članka 196. točke 1. PZ-a, valjalo po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsku presudu i okrivljenike osloboditi od optužbe da bi počinili prekršajno djelo iz izreke pobijane presude.
U tom kontekstu podsjećamo da je člankom 196. točkom 1. PZ-a propisano da povreda materijalnog prekršajnog prava postoji ako je zakon ili na njemu utemeljen propis povrijeđen u pitanju je li djelo za koje se protiv okrivljenika vodi postupak prekršaj, a da prema članku 202. stavku 1. PZ-a drugostupanjski sud po službenoj dužnosti mora uvijek ispitati, uz ostalo, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava.
Ova problematika oko tumačenja odredbe članka 630. stavka 1. točke 2. ZTD-a bila je i tema rasprave sjednice Odjela gospodarstva i financija VPSRH održane 31. siječnja 2017., u okviru koje je predlagano razmatranje dosadašnje prakse u tumačenju navedene odredbe, budući da je znatnije promijenjena nomotehnika pisanja zakonskih odredbi (često se u pravnom opisu prekršaja navodi puno suženiji sadržaj od samih materijalnih odredbi, ali se u zagradi prekršajne odredbe navodi brojkom cijeli članak u kojem je opisana materijalna odredba), no na istoj sjednici je u tom kontekstu zaključeno da se „ostaje kod dosadašnje prakse prema kojoj se prekršajem ima smatrati samo ono što je izrijekom opisano u prekršajnoj odredbi (pravni opis prekršaja), osim ukoliko se radi o prekršajnoj odredbi koja se samo poziva na određeni članak u kojoj je materijalna odredba (…kaznit će se ako postupi protivno odredbi članka…).“
Nešto novijom odlukom VPSRH (broj: GŽ-617/2019 od 30. travnja 2019.), u povodu prigovora okrivljenika, kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, a po službenoj dužnosti, preinačen je prekršajni nalog na način da su okrivljenici, pravna osoba (d.o.o.) i odgovorna osoba u pravnoj osobi, također, na temelju članka 182. točke 1. PZ-a, oslobođeni od optužbe zbog prekršaja iz članka 630. stavka 1. točke 2. i stavka 2. ZTD-a, počinjenog u bitnome time da bi propustili istaknuti tvrtku ili skraćenu tvrtku na poslovnim prostorijama trgovačkog društva.
U obrazloženju navedene drugostupanjske odluke navodi se u bitnome da iako je člankom 21. stavkom 3. ZTD-a propisana dužnost isticanja tvrtke ili skraćene tvrtke na poslovnim prostorijama trgovačkog društva, kaznenom odredbom članka 630. stavka 1. točke 2. ZTD-a propisano je kažnjavanje pravne i odgovorne osobe samo u slučaju ako se u poslovanju ne upotrebljava tvrtka onako kako je upisana u trgovačkom registru ili se na poslovnom papiru, odnosno na internetskoj stranici društva ne navedu propisani podaci, pa u skladu s navedenim prekršaj postoji samo ako trgovačko društvo u svom poslovanju odnosno poslovnim odnosima i pravnom prometu, upotrebljava tvrtku na način suprotan upisu tvrtke u trgovačkom registru, dok se u konkretnom slučaju okrivljenike ne tereti za upotrebljavanje tvrtke u poslovnim odnosima i pravnom prometu suprotno upisu tvrtke u trgovačkom registru, već za neisticanje tvrtke ili skraćene tvrtke na poslovnim prostorijama trgovačkog društva, što nije prekršaj iz citirane odredbe. Konačno, s obzirom na navedeno, a budući da djelo za koje su okrivljenici proglašeni krivima po propisu nije prekršaj, to je VPSRH, postupajući u povodu prigovora okrivljene odgovorne osobe u pravnoj osobi, po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijani prekršajni nalog u skladu s odredbom članka 207. PZ-a i oslobodio od optužbe, kako žalitelja, tako i, sukladno članku 202. stavku 6. PZ-a, pravnu osobu koja se nije žalila, budući da su razlozi donošenja ove odluke od koristi i za okrivljenu pravnu osobu, pri čemu je prigovor okrivljene odgovorne osobe postao bespredmetan.
Vezano uz prethodno navedenu odluku VPSRH napominjemo da je u ovom prekršajnom predmetu okrivljenik podnio prigovor protiv prekršajnog naloga zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, zbog čega je, sukladno članku 95. točki 2. PZ-a, VPSRH bio nadležan za odlučivanje o takvom prigovoru, te je o takvom prigovoru, temeljem članka 238. stavka 11. PZ-a, odlučivao odgovarajućom primjenom odredbi PZ-a o žalbenom postupku.
U konkretnom slučaju prekršajnim nalogom Carinske uprave (broj: PN-152/16 od 20. lipnja 2016.) proglašeni su krivima pravna osoba (d.o.o.) i odgovorna osoba zbog prekršaja iz članka 630. stavka 1. točke 2. i stavka 2. u vezi članka 21. stavka 3. ZTD-a, te su kažnjeni novčanim kaznama. U povodu prigovora okrivljenika prekršajni sud je presudom (broj: Pp Gž-559/2016 od 19. rujna 2016.), a po službenoj dužnosti, preinačio prethodno navedeni prekršajni nalog na način da su okrivljenici, na temelju članka 182. točke 1. PZ-a, oslobođeni od optužbe da bi počinili prekršaj pravno označen kao prekršaj iz članka 630. stavka 1. točke 2. i stavka 2. ZTD-a.
Protiv prethodno navedene presude prekršajnog suda Glavni državni odvjetnik RH podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti, smatrajući da je njome u korist oboje osuđenika povrijeđen zakon u članku 196. točke 1. PZ-a u vezi članka 630. stavka 1. točke 2. i članka 21. ZTD-a, pri tome predlažući Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (dalje: VSRH) da se utvrdi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da su pobijanom presudom povrijeđene citirane odredbe u korist osuđenika.
Međutim, svojom presudom broj: Kzz 29/2021 od 16. lipnja 2021. VSRH odbija kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika RH od 14. svibnja 2021.
U obrazloženju navedene presude navodi se da državni odvjetnik smatra da propust isticanja tvrtke u poslovnim prostorijama trgovačkog društva predstavlja prekršaj iz članka 630. stavka 1. točke 2. u vezi članka 21. ZTD-a, zato što iz članka 21. stavka 3. ZTD-a proizlazi obveza da se tvrtka ili skraćena tvrtka mora istaknuti na poslovnim prostorijama trgovačkog društva, te da to nadalje argumentira tvrdnjom da se norma iz članka 630. stavka 1. točke 2. ZTD-a odnosi na cijelu materijalnu odredbu članka 21. ZTD-a (spomenutu u zagradi), uključujući i stavak 3. koji propisuje da se tvrtka ili skraćena tvrtka mora istaknuti na poslovnim prostorijama trgovačkog društva.
Međutim, prema stavu VSRH, državni odvjetnik donosi pogrešne zaključke u pogledu tumačenja odredbe članka 630. stavka 1. točke 2. ZTD-a, a što se obrazlaže time da u toj odredbi se navodi da prekršaj čini pravna osoba „ako u poslovanju ne upotrebljava tvrtku onako kako je upisana u sudskom registru ili na poslovnom papiru, odnosno internetskoj stranici društva ne navede propisane podatke (članak 21.)“, pa premda iz članka 21. stavka3. ZTD-a proizlazi obveza isticanja tvrtke u poslovnim prostorijama, stajalištem državnog odvjetnika da, sukladno članku 630. stavku 1. točki 2. ZTD-a, propust u tom pravcu predstavlja prekršaj, „proširuje se kažnjivo ponašanje izvan izričitog sadržaja te zakonske norme“.
Nadalje, u prilog svome stavu VSRH u obrazloženju navedene presude apostrofira da iako se u zagradi spominje članak 21. ZTD-a, prethodni sadržaj točke 2. stavka 1. članka 630. ZTD-a ne upućuje izrijekom da bi se izostankom isticanja tvrtke u poslovnim prostorijama društva činio prekršaj, pri tome posebno ističući da „ni u prekršajnom, kao ni u kaznenom pravu nije dopustivo analogno i smisleno tumačenje pravne norme kojim se povećava i proširuje doseg njezine primjene mimo njezinog nedvosmislenog sadržaja i značenja“.
Slijedom navedenog, VSRH ocjenjuje da je u konkretnom slučaju ispravna odluka prekršajnog suda kojom su pravna i odgovorna osoba, na temelju članka 182. točke 1. PZ-a, oslobođene od optužbe pa stoga nije došlo do povrede zakona u njihovu korist, pa budući da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan, trebalo je, na temelju članka 519. u vezi članka 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08. do 126/19.), odlučiti kao u izreci ove presude.
Budući da se u ovom radu bavimo tvrtkom trgovačkih društava, to bi u tom kontekstu bilo primjereno nešto reći i o tvrtki obrta, a posebno s obzirom na to da Zakon o obrtu ("Narodne novine“ br. 143/13., 127/19. i 41/20.) upućuje na supsidijarnu primjenu ZTD-a kada u članku 19. stavku 6. propisuje da se odredbe ZTD-a koje se odnose na tvrtku odgovarajuće primjenjuju na tvrtku obrta ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Dakle, Zakon o obrtu u odredbama članka 19. propisuje da je tvrtka ime pod kojim obrt posluje, te da sadrži naziv obrta, oznaku obrta, ime i prezime obrtnika i sjedište, a može sadržavati i posebne oznake, s tim da obrt može upotrebljavati i skraćenu tvrtku koja sadrži naziv obrta i ime i prezime obrtnika.
Posebno je propisano da se tvrtka mora istaknuti na adresi sjedišta obrta i izdvojenih pogona u kojima se obavlja obrt ili na mjestu gdje se obrt obavlja ako se radi o obrtima za koje nije potreban prostor (članak 19. stavak 3.).
U prekršajnim odredbama članka 93. stavka 1. točke 3. Zakona o obrtu propisano je da će se novčanom kaznom u iznosu od 2000,00 do 20.000,00 kuna kazniti za prekršaj obrtnik ako ne istakne tvrtku pod kojom će obrt poslovati na način propisan ovim Zakonom (članak 19. stavak 3.), s tim da se za navedeni prekršaj počinjen drugi put, uz novčanu kaznu može izreći i mjera oduzimanja obrtnice u trajanju do tri mjeseca (stavak 3.), te se može naplatiti i novčana kazna na mjestu izvršenja prekršaja u iznosu od 1000,00 kuna (stavak 4.). Također, ista novčana kazna predviđena je i ako obrtnik ne ukloni tvrtku obrta u slučaju prestanka obavljanja obrta u sjedištu, odnosno izdvojenom pogonu (stavak 1. točka 4.).
Dakle, prethodno navedena Presuda VSRH daje potvrdu pravilnosti dosadašnje prakse VPSRH, prema kojoj su okrivljenici, temeljem članka 182. točke 1. PZ-a, oslobađani od optužbe da bi počinili prekršaj iz članka 630. stavka 1. točke 2. i stavka 2. ZTD-a, a u predmetima u kojima ih se optužnim aktom u bitnome teretilo da su propustili istaknuti tvrtku ili skraćenu tvrtku na poslovnim prostorijama trgovačkog društva.
Time je riješen i stanoviti prijepor kojega možemo izraziti kroz retoričko pitanje: „Kako to da pravna osoba (trgovačko društvo) čini prekršaj ako u poslovanju ne upotrebljava tvrtku onako kako je upisana u sudskom registru, a da ne čini prekršaj u situaciji ako ni na koji način ne istakne tvrtku ili skraćenu tvrtku na svojim poslovnim prostorijama?“, pri tome posebno imajući u vidu da odredba članka 21. stavka 3. ZTD-a propisuje obvezu isticanja tvrtke ili skraćene tvrtke na poslovnim prostorijama trgovačkog društva, te da se prekršajna odredba članka 630. stavka 1. točke 2. ZTD-a upravo referira (istaknuta u zagradi) na materijalnu odredbu članak 21. ZTD-a.
Dakako da ova Odluka VSRH, a posebno glede apostrofiranog pravila da „nije dopustivo analogno i smisleno tumačenje pravne norme kojim se povećava i proširuje doseg njezine primjene mimo njezinog nedvosmislenog sadržaja i značenja“, ima značenje i za druge slične pravne situacije koje se pojavljuju u prekršajnopravnom sudovanju, a sukladno kojem pravilu je, u širem kontekstu, i prethodno navedeni zaključak Odjela gospodarstva i financija VPSRH da se „prekršajem ima smatrati samo ono što je izrijekom opisano u prekršajnoj odredbi (pravni opis prekršaja), osim ukoliko se radi o prekršajnoj odredbi koja se samo poziva na određeni članak u kojoj je materijalna odredba“.
Ova problematika glede sankcioniranja nepostupanja po obvezi iz članka 21. stavka 3. ZTD-a lako je rješiva kroz intervenciju u tekst postojećeg ZTD, eventualno u nekim budućim izmjenama i dopunama, bilo dodavanjem nove prekršajne odredbe u članak 630. stavak 1. ili proširivanjem odnosno modificiranjem zakonskog opisa prekršaja iz članka 630. stavka 1. točke 2. ZTD-a. Ako već odluke VPSRH nisu kod predlagatelja zakona inicirale novelu ZTD-a u tom pravcu, onda bi valjda sada trebala za to odgovarajuća osnova biti prethodno navedena i opisana presuda VSRH.
Željko Kudrić, dipl.iur.
