Razvoj sudske prakse
Za pravo na naknadu za rad odvjetnika - privremenog zastupnika osoba u parnicama, mjerodavne su odredbe članak 84. stavka 1. i 152. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. - članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. - članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. - odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. - odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. - članak 145. Zakona o sudovima, 89/14. - odluka USRH broj: U-I-885/2013 i 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP), te članci 170. stavak 3., 171., 191. i 197. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 162/98. i 116/03.).
Visina naknade određuje se prema Pravilniku o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika ("Narodne novine" br. 66/99), a mjerodavne su sljedeće odredbe:
"Članak 3.
(1) Naknada za skrbnika za poseban slučaj za obavljanje pravnih poslova iznosi do 200%) osnovice iz članka 16. stavka 1. Zakona o socijalnoj skrbi ('Narodne novine', br. 73/97.), ovisno o složenosti i trajanju poslova.
(2) Naknada za obavljanje pravnih poslova skrbnika za poseban slučaj koji je odvjetnik, iznosi polovicu iznosa propisane odvjetničke tarife.
(3) Naknada za skrbnika za poseban slučaj isplaćuje se jednokratno po obavljenom poslu."
Ustavni sud je svojom odlukom broj: U-lI-58/2000 od 23. veljače 2000. ("Narodne novine" broj 29/00.) ukinuo članak 3. stavak 2. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika ("Narodne novine" broj 66/99) uz sljedeće obrazloženje: "Iz navedene zakonske pozicije skrbništva za posebne slučajeve vidljivo je da je ono organizirano kao poseban institut unutar skrbništva u općem smislu. Nadalje, člankom 191. stavkom 1. OB-a propisano je da će, radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa osobe kojoj najmanje tri mjeseca nije poznato boravište ili koja nije dostupna, a nema opunomoćenika, centar za socijalnu skrb imenovati skrbnika za poseban slučaj, kao i u drugim slučajevima kad je to potrebno radi zaštite prava i interesa pred sudom. Ustavni sud je utvrdio da je osporenom odredbom članka 3. stavka 2. Pravilnika, ministar rada i socijalne skrbi, bez posebnog zakonskog ovlaštenja, autonomno propisao da naknada za obavljanje pravnih poslova skrbnika za poseban slučaj - u slučaju da je taj skrbnik odvjetnik - iznosi tek polovicu iznosa određenog temeljem odvjetničke tarife. Ocjena Ustavnog suda temelji se na tumačenju odredbe članka 171. stavka 2. OB-a, kojom je izrijekom propisano da je ministar nadležan za poslove socijalne skrbi ovlašten propisati visinu i način isplate naknade za skrbnika iz članka 170. i stavka 1. članka 171. OB-a. Naime, odredbu članka 171. stavka 2. OB-a nije moguće tumačiti tako da se navedeno ovlaštenje nadležnog ministra odnosi ujedno i na uređivanje jednog od podinstituta skrbništva, odnosno na uređenje prava skrbnika za poseban slučaj. Niti jednom drugom odredbom OB-a nadležni ministar nije bio ovlašten da donese propis u smislu osporene odredbe članka 3. stavka 2. Pravilnika, a koji propis bi se odnosio na skrbnika za poseban slučaj u osobi odvjetnika."
Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda održanom 21. studenoga 2018., doneseno je pravno shvaćanje broj: Su IV-148/2018 kojim je određeno: "Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan je predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je tuženik, kojem je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju."
Predmet upravnog spora i postupaka koji su mu prethodili
XY, odvjetnica u Z. (u daljnjem tekstu: podnositeljica) podnijela je ustavnu tužbu u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-1618/19-6 od 30. lipnja 2020. kojim je odbijena njezina žalba protiv presude Upravnog suda u Y. broj: UsI-1453/16-18 od 27. prosinca 2018.
Tom je presudom odbijen zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva d. i rješenje Centra za socijalnu skrb, Podružnice T. , kojim je odbačen prijedlog za određivanje naknade za obavljanje poslova privremenog zastupnika osobe (tuženika) u trgovačkom sporu, zbog nepostojanja pretpostavki za pokretanje upravnog postupka.
Postupak je započeo kad je Trgovački sud u Z. je na temelju članka 84. ZPP- na prijedlog tužitelja G. b. d.d. u s., imenovao podnositeljicu privremenim zastupnikom nedostupnim tuženicima društvu V. Z. d.o.o. i . K. u postupku radi isplate. Podnositeljica je u tom postupku pred postavila zahtjev za nagradu za zastupanje koje je izvršila kao privremeni zastupnik tuženih sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12.,103/14., 118/14. i 107/15.) i Pravilniku o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika ("Narodne novine" broj 66/99.; u daljnjem tekstu: Pravilnik).
Trgovački sud u Z. je pod točkom III. presude broj: P-1444/2000 od 29. siječnja 2004. naložio tužitelju da tuženicima naknadi prouzročeni parnični trošak. Protiv te presude podnositeljica je podnijela žalbu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem broj: Pž-2055/04-3 od 5. prosinca 2007. ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Podnositeljica je u nastavku postupka postavila zahtjev za isplatu naknade za privremenog zastupnika u punom iznosu nagrade iz Odvjetničke tarife. Podneskom od 23. prosinca 2009. zatražila je razrješenje dužnosti privremenog zastupnika.
Podnositeljica je razriješena dužnosti privremenog zastupnika rješenjem Trgovačkog suda u Z. broj: P-662/2008 od 2. rujna 2010., dok je njezin zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen presudom broj: P-662/2008 od 3. veljače 2011. (točka III. izreke), koji je ukinut u drugostupanjskom postupku. Trgovački sud u Z. je presudom broj: P-5285/2011 od 2. travnja 2013. pod točkom IV. izreke odredio troškove postupka u iznosu od 1.383.193,55 kn koju je dužan platiti tužitelj. Ta je presuda preinačena presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6072/2013 od 10. rujna 2013. te je podnositeljičin zahtjev odbijen, uz utvrđenje da privremenom zastupniku postavljenom stranci od suda u osobi odvjetnika ne pripada pravo na nagradu po Odvjetničkoj tarifi, već se u pogledu njegova prava na naknadu primjenjuju propisi o naknadi troškova organa starateljstva u smislu odredaba Obiteljskog zakona, te se naknada za obavljanje pravilnih poslova skrbnika za poseban slučaj (posebnog skrbnika) koji je odvjetnik, određuje u skladu s Odvjetničkom tarifom, i isplaćuje se jednokratno po obavljenom poslu. Naknadu na zahtjev skrbnika određuje i isplaćuje nadležni centar za socijalnu skrb, kamo je upućena podnositeljica.
Podnositeljica je 12. svibnja 2014. po uputi iz obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda od 10. rujna 2013. podnijela Centru za socijalnu skrb, Podružnici T., zahtjev za nagradu za rad koji je obavila kao privremeni zastupnik imenovan rješenjem Trgovačkog suda u Z. U zahtjevu se izričito pozvala na shvaćanje izraženo u odluci tog suda. Centar je rješenjem klasa: UP/l-552-02/14-12/8, ur. broj: 534-121-04-04-14-2 od 19. svibnja 2014. odbacio zahtjev podnositeljice te se oglasio nenadležnim navodeći da: nije stvarno nadležan za postupak imenovanja i razrješenja privremenog zastupnika, jer isto pripada isključivo stvarnoj nadležnosti suda pred kojim me se vodi postupak sukladno članku 84. ZPP-a. To je rješenje potvrđeno u žalbenom postupku i upravnom sporu, koji su prethodili ustavnosudskom postupku.
Ocjena Ustavnog suda
Ustavni sud u postupcima pokrenutim ustavnim tužbama ima zadaću osigurati da se nadležna tijela državne i javne vlasti pridržavaju svojih obveza osiguravanja ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih u Ustavu (članak 125. alineja 4. Ustava). Budući da je Republika Hrvatska kao suverena država prenijela dio svoje sudbene jurisdikcije na Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), Ustavni sud primjenjuje pravne standarde koje je u svojoj praksi taj sud izgradio, osobito imajući u vidu da je odluka Ustavnog suda posljednja odluka kojom se odlučuje o ljudskim pravima i temeljnim slobodama prije podnošenja pojedinačnog zahtjeva ESLJP-u.
Stoga Ustavni sud u provedbi konkretne ustavnosudske kontrole slijedi načela i praksu ESLJP-a jer samo se na taj način može osigurati izvršavanje međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska prihvatila ratifikacijom Konvencije. Tako se ujedno omogućuje da se sporovi riješe na nacionalnoj razini izravnom primjenom Konvencije i prakse ESLJP-a, a u skladu s načelom supsidijarnosti konvencijskog nadzornog sustava (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-5807/2010 od 30. travnja 2013., "Narodne novine" broj 57/13., t. 22.1.). Iz navedenih razloga Ustavni sud u svojoj praksi podsjeća da se nijedna odredba domaćeg prava ne smije tumačiti i primijeniti na način nesuglasan s obvezama koje proizlaze iz Ustava i Konvencije (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014., "Narodne novine" broj 41/14., t. 19.).
U konkretnom slučaju podnositeljica je odlukom Trgovačkog suda u Z. od 12. prosinca 2000. na temelju članka 84. ZPP-a imenovana privremenim zastupnikom tuženika u parnici broj: P-1444/2000 po tužbi tužitelja G. b. d.d. u s. Taj je posao obavljala do 2009. te je zatražila isplatu nagrade i naknade za svoj rad. Rješenjem Visokog trgovačkog suda broj: Pž-3686/11-3 od 14. lipnja 2011. taj je sud zauzeo stajalište da se nagrada i naknada za rad podnositeljice određuje primjenom Odvjetničke tarife. No, nakon što joj je prvostupanjski sud presudom broj: P-5285/2011 od 2. travnja 2013. utvrdio visinu naknade za zastupanje odsutne stranke, Visoki trgovački sud je presudom broj: Pž-6072/2013 od 10. rujna 2013. ukinuo prvostupanjsku presudu i izrazio stajalište da se naknada za podnositeljičin rad ne određuje u parnici već se ta naknada određuje kod nadležnog centra za socijalnu skrb.
Podnositeljica je (pouzdajući se u to stajalište Visokog trgovačkog suda) pokrenula postupak za određivanje naknade za njezin rad u navedenoj parnici kao privremenog zastupnika, no upravna tijela i upravni sudovi utvrđuju da nema osnova za određivanje takve naknade jer ona nije bila ni imenovana rješenjem nadležnog centra za socijalnu skrb, te da za njih nije relevantno stajalište i uputa Visokog trgovačkog suda od 10. rujna 2013.
Iz navedenoga je razvidno da je praksa sudova u odnosu na način određivanja naknade za rad privremenog zastupnika (posebice u odnosu na podnositeljicu) iz članka 84. ZPP-a od 2000. do 2018. bila neujednačena te da je tek krajem 2018. došlo do pokušaja njezinog ujednačavanja.
Uzevši u obzir sve relevantne činjenice ovoga postupka, te okolnost da je podnositeljica iscrpila sve dostupne putove pravne zaštite pozicije privremene zastupnice iz članka 84. ZPP-a, ocjena je Ustavnog suda da se ne može od podnositeljice kao odvjetnice zahtijevati da besplatno zastupa stranke u parnici. To bi bilo suprotno članku 27. Ustava i autonomiji odvjetništva.
Budući da je u ovom slučaju podnositeljica od Visokog trgovačkog suda 10. rujna 2013. dobila uputu da naknadu za svoj rad kao privremenog zastupnika traži i dobije u postupku pred nadležnim Centrom za socijalnu skrb, a takav je postupak pokrenula, Ustavni sud smatra da je podnositeljica postupila prema pravomoćno danoj uputi sudbenog tijela, koje mora obvezivati i druga tijela u Republici Hrvatskoj, uzevši u obzir značaj autonomije i položaja odvjetništva za pravilno i učinkovito vođenje sudskih i drugih postupaka te time zaštiti i razvoju pravne države.
Zbog toga se može zaključiti da je osporenim presudama podnositeljici uskraćeno pravo na sud jer nije dobila odluku o svojim pravima, iako se pouzdala u pravomoćnu odluku drugog suda (neovisno ima li ili nema neposredne zakonske podloge za izraženo stajalište). Na takav se način nedvojbeno ne ostvaruje bit "prava na sud" (članak 29. stavak 1. Ustava), a posebice u situaciji kada ne postoji jasna sudska praksa.
Zaključne pripomene
Ovaj predmet pokazuje svu složenost i proturječnost hrvatskog pravnog sustava u kome upravna tijela ne postupaju po stajalištima sudova, a sudovi ne slijede vlastita ranije zauzeta stajališta.
Za nadati se da će se takva postupanja u buduće izbjeći te da će se primjenjivati pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 21. studenoga 2018., broj: Su IV-148/2018 kojim je određeno: "Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan je predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je tuženik, kojem je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju."
dr. sc. Robert Peček
