Opće pretpostavke za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata propisane su člankom 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine" br. 121/17., 98/19. i 84/21., dalje: ZHB). Posrijedi su kumulativne pretpostavke formacijske pripadnosti (stavak 1.) i bitnih obilježja ratnog angažmana, tj. udovoljavanja normativnoj definiciji sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (stavak 2.). Svaka od ovih dviju kumulativnih pretpostavki sastoji se od dodatnih elemenata, također propisanih kumulativno.
Promotrimo li odredbu članka 3. stavak 1. ZHB-a, uočavamo da se najveći dio uređenja pretpostavke formacijske pripadnosti (pet od šest točaka, tj. točke b/-f/) odnosi na pripadnike naoružanih odreda Narodne zaštite, koji nisu činili dio Oružanih snaga Republike Hrvatske. U odnosu na pripadnike ostalih organiziranih formacija, u okviru Oružanih snaga (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), mjerodavna je točka a).
Rečenim posebnim odredbama za priznavanje pretpostavke formacijske pripadnosti regulirane su pojedine varijante pripadnosti Narodnoj zaštiti unutar izravnog angažmana u borbenom sektoru. U pogledu većine pripadnika Narodne zaštite, primjenjiva je pretpostavka iz točke b) - pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana.
Za razliku od pripadnika Oružanih snaga, za ostvarivanje braniteljskog statusa pripadnicima Narodne zaštite potrebno je, između ostalog, angažman od najmanje 100 dana u borbenom sektoru. Pritom je, i u odnosu na pripadnike Oružanih snaga i u odnosu na pripadnike Narodne zaštite, potrebno ispunjenje pretpostavke iz članka 3. stavak 2. ZHB-a, tj. – među inim – da se radilo o oružanom otporu agresoru i djelovanju u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište).
Po prirodi stvari, ratni angažman pripadnika Narodne zaštite najčešće se nije ticao neposrednoga oružanog otpora i djelovanja u izravnoj vezi s tim otporom, ili barem ne u trajanju od najmanje 100 dana. Priznavanje braniteljskog statusa kod angažmana kraćeg od 100 dana (također uz pretpostavku iz članka 3. stavak 2. ZHB-a) moguće je samo kod nekog od razloga iz članka 3. stavak 1. točka c)-f) ZHB-a.
Pripadnici Narodne zaštite iz članka 3. stavak 1. točka b) ZHB-a nerijetko u upravnom postupku i upravnom sporu, opisujući svoj ratni angažman, iznose razloge zbog kojih smatraju da bi im trebao biti priznat status hrvatskog branitelja, unatoč očitom neispunjavanju pretpostavke izravnog angažmana u borbenom sektoru u trajanju od najmanje 100 dana i/ili pretpostavke bitnih obilježja konkretnoga ratnog angažmana. U bîti je najčešće riječ o osporavanju pravičnosti zakonskih normi koje im ne idu u prilog. Međutim, to su jasne i nedvosmislene odredbe, kojima je zakonodavac, u okviru svoje Ustavom određene legislativne autonomije, pretpostavke za priznavanje braniteljskog statusa pripadnicima Narodne zaštite uredio djelomice različito u odnosu na pripadnike Oružanih snaga, cijeneći razlike između bitnih karakteristika ovih dviju formacija.
Općenito, ZHB ne priznaje braniteljski status svim osobama koje su dale određeni doprinos ratnom naporu. Usporedbe radi, status branitelja ne priznaje se ni pojedinim skupinama osoba kojima se priznaju prava hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata (članak 13. ZHB-a). Spomenimo da navedeni Zakon poznaje i pojam sudionika Domovinskog rata (članak 15.).
doc. dr. sc. Alen Rajko
