O pravičnosti sudskih postupaka općenito govoreći kroz članak 29. stavak 1. Ustava, propisano je ustavno pravo na pravično suđenje koje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela, pri čemu obrazloženja sudskih odluka odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu. Pri tome praksa Vrhovnog suda kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao i Ustavnog suda, u istovjetnim pravnim situacijama mora biti konzistentna, a obrazloženja sudskih odluka trebaju sadržati valjane i dostatne razloge svoje ocjene iznesene na ustavnopravno prihvatljiv način. Vrhovni sud na taj način ispunjava svoju ustavnu zadaću iz članka 116. stavka 1. Ustava, da kao najviši sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
U predmetu u kojem je Ustavni sud nedavno donio odluku kojom je ustavnu tužbu podnositelja usvojio1 i ukinuo presude nadležnog općinskog i županijskog suda te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev dvoje podnositelja, sina i kćeri pokojnog oštećenika i III. tužiteljice, supruge pokojnog oštećenika2. Tužbenim su zahtjevom od tuženika, Opće bolnice "Dr. Ivo Pedišić" Sisak, tražili isplatu naknade štete u iznosu od po 170.000,00 kuna svakom podnositelju te iznos od 225.000,00 kuna za III. tužiteljicu, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.
Osporenim presudama sudovi su ocijenili da tužbeni zahtjev podnositelja i III. tužiteljice nije osnovan jer, polazeći od okolnosti konkretnog slučaja i u postupku utvrđenog činjeničnog stanja, nisu utvrđene pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu sukladno odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima3 (u daljnjem tekstu: ZOO) i to zato što tuženik odgovara za štetu po osnovi krivnje, a u postupku nije utvrđena uzročno posljedična veza između postupanja liječnika tuženika (zakašnjenje u dijagnostici i u premještaju u Bolnicu u Sisku) i štetne posljedice (smrti prednika podnositelja). Sudovi su utvrdili da bi i u slučaju odgovarajućeg hitnog liječenja bilo teško izbjeći štetnu posljedicu, s obzirom na niz kroničnih bolesti i stanja prednika podnositelja.
Podnositelji i III. tužiteljica su protiv drugostupanjske presude podnijeli reviziju. Revizija III. tužiteljice preispitana je zbog ispunjenja uvjeta iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku4 (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prešao 200.000,00 kn. Revizija je rješenjem prihvaćena te su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda i parnični postupak je ponovljen.
Revizija podnositelja odbačena je osporenim rješenjem zbog nedopuštenosti i to zato što nisu ispunjeni uvjeti iz članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP-a u odnosu na istaknutu vrijednost predmeta spora podnositelja.
U ponovljenom parničnom postupku tužbeni zahtjev III. tužiteljice pravomoćno je usvojen te je tuženiku naloženo naknaditi štetu III. tužiteljici s pripadajućim kamatama. U navedenoj presudi sud je, dakle, u odnosu na meritum predmeta donio suprotan zaključak od zaključka u prethodnom parničnom postupku koji je nepovoljno okončan za podnositelje ustavne tužbe. Presudio je da je III. tužiteljica u postupku, sukladno pravilu o teretu dokazivanja, dokazala da smrt njezina prednika nije nastala kao posljedica bolesti od kojih je bolovao, već upravo od ozljeđivanja koje je zadobio za vrijeme boravka kod tuženika te uslijed propusta u pravodobnom dijagnosticiranju ozljede što je moglo pružiti minimalnu šansu za preživljavanjem. S druge strane, tuženik nije dokazao da nije kriv za takvu posljedicu odnosno da bi ista nastala zbog razloga koji bi isključivali njegovu krivnju.
Podnositelji su u ustavnoj tužbi istaknuli povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 29. stavkom 1. i 117. stavkom 3. Ustava Republike Hrvatske5, no Ustavni sud je razmotrio ustavnu tužbu s aspekta ustavnog prava na poštovanje osobnog života zajamčenog člankom 35. Ustava te prava na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, zajamčenog člankom 58. Ustava. Podnositelji se nisu žalili da u Republici Hrvatskoj ne postoji odgovarajući pravni okvir za ispitivanje tvrdnji o nesavjesnom liječenju, ili da je ustaljena sudska praksa, sama po sebi, protivna zahtjevima članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda6 (dalje u tekstu: Konvencija) i članka 35. Ustava, već su ustavnom tužbom osporavali sudske odluke donesene u parničnom postupku koji su pokrenuli pozivom na mjerodavne odredbe ZOO-a, radi naknade štete zbog nestručnog liječenja od strane liječnika tuženika.
Dakle, u odnosu na isti štetni događaj, istog štetnika, istog oštećenika i istu nastalu štetu istovremeno su egzistirale dvije potpuno suprotne pravomoćne sudske odluke, jedna koja je u drugom stupnju sudskog odlučivanja negativno riješila tužbeni zahtjev podnositelja i druga koja je pozitivno riješila tužbeni zahtjev III. tužiteljice u ponovljenom parničnom postupku vezanom uz isti meritum stvari. Do takve pravne situacije došlo je zbog toga što su podnositelji označili vrijednost predmeta spora od 170.000,00 kuna pa im je izjavljena revizija odbačena rješenjem kao nedopuštena te su osporene presude nižih sudova ispitane samo u odnosu na III. tužiteljicu i to istim osporenim rješenjem Vrhovnog suda. Ovakvo stanje stvari Ustavni sud ocijenio je nepravičnim.
Ustavni sud je, navodeći načelna stajališta u obrazloženju prikazane odluke, istaknuo da je pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom izričito zajamčeno člankom 58. Ustava te je ustavna obveza svih zdravstvenih ustanova osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. Zdravstvena zaštita kao temeljno ljudsko pravo podrazumijeva sve oblike pružanja medicinske pomoći sa svrhom postizanja zdravlja čovjeka7, dok se Ustavno jamstvo prava na zdravstvenu zaštitu iz članka 58. Ustava ne ostvaruje se neposredno na temelju Ustava nego se razrađuje zakonima8.
Pozivajući se na stajališta Europskog suda za ljudska prava, članak 8. Konvencije, kojim se među ostalim jamči zaštita prava na poštovanje osobnog života i u tom dijelu korespondira članku 35. Ustava, nameće državama pozitivnu obvezu koja obuhvaća dva aspekta: prvo, donošenje propisa koji obvezuju i javne i privatne bolnice da usvoje odgovarajuće mjere za zaštitu tjelesnog integriteta svojih pacijenata i, drugo, omogućavanje žrtvama nesavjesnog liječenja pokretanje postupaka radi naknade štete.
Kako bi se drugi dio pozitivne obveze države u gore navedenom smislu mogao ispuniti, potrebno je da postupci radi naknade štete zbog nesavjesnog liječenja budu učinkoviti, što podrazumijeva pribavljanje nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. Pri tome tijela koja vode postupke, bilo sudbena bilo upravna, trebaju osigurati neovisnost, kako formalnu tako i de facto, vještaka uključenih u postupak, te objektivnost njihovih nalaza, s obzirom na to da oni mogu imati ključnu težinu u procjeni vrlo složenih pitanja nesavjesnog liječenja.
Vještaci moraju pažljivo ispitati sve relevantne okolnosti i detaljno obrazložiti svoje zaključke, a sudovi moraju kritički razmotriti te zaključke. Međutim, sustav u kojem se vještački nalaz automatski smatra uvjerljivim dokazom, te ne postoji mogućnost daljnjeg ispitivanja relevantnih okolnosti, nije u skladu sa zahtjevima članka 8. Konvencije i članka 35. Ustava.
Ustavni sud je naglasio kako činjenica da je postupak u vezi s nesavjesnim liječenjem nepovoljno završio za tužitelja, sama po sebi, ne znači da država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu iz članka 8. Konvencije.9 No, kada se ustavna tužba zbog nesavjesnog liječenja odnosi na parnični postupak radi naknade štete, uloga Ustavnog suda ograničena je na ocjenu je li sudska zaštita u konkretnom predmetu bila djelotvorna. Ocjena djelotvorne zaštite prava na osobni život podrazumijeva, između ostalog, ispitivanje jesu li u okolnostima konkretnog slučaja odluke sudova bile arbitrarne ili na drugi način očito nerazumne. Odluke sudova neće se smatrati arbitrarnima ako su sudovi u provedenim postupcima uspjeli utvrditi i u odlukama predočiti relevantne, dostatne i uvjerljive razloge za svoju ocjenu o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
Primjenom navedenih načelnih stajališta na konkretni slučaj koji je predmet parničnog postupka, Ustavni sud je sagledao oba parnična postupka u međusobnoj svezi, onaj koji je prethodio ustavnosudskom, kao i onaj kojega je ponovio sud nakon usvojene revizije III. tužiteljice i donio odluku kojom je tužbeni zahtjev usvojio, a zatim utvrdio da su istodobno na snazi dvije suprotne sudske odluke u istome meritumu stvari, što je ustavnopravno neprihvatljivo.
Stoga je Ustavni sud ocijenio da su podnositeljima ustavne bila povrijeđena jamstva iz članaka 35. i 58. Ustava, odnosno da im nije pružen učinkovit postupak koji bi im omogućio da dobiju naknadu za nesavjesno liječenje i ukidanjem donesenih presuda ispravio navedenu nepravdu na ustavnosudskoj razini.
Ivana Đuras, viša savjetnica na Ustavnom sudu Republike Hrvatske
________________________________________
^ 1 odluka broj: U-III-531/2020 od 19. svibnja 2021.
^ 2 III. tužiteljica nije podnosila ustavnu tužbu, jer joj je u ponovljenom postupku usvojen tužbeni zahtjev
^ 3 "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93. - članak 646. Zakona o trgovačkim društvima, 3/94., 107/95. - članak 113. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima, 7/96., 91/96. - članak 394. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 112/99. i 88/01. - članak 50. Zakona o arbitraži; u daljnjem tekstu: ZOO
^ 4 "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. - članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. - članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. - odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. - odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. - članak 145. Zakona o sudovima, 89/14. - odluka USRH broj: U-I-885/2013 i 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP
^ 5 "Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.
^ 6 "Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06., u daljnjem tekstu: Konvencija
^ 7 odluka Ustavnog suda broj: U-I-222/1995 od 9. studenoga 1998., "Narodne novine" broj 150/98.
^ 8 rješenje Ustavnog suda broj: U-II-427/1996 od 9. studenoga 1996., "Narodne novine" broj 104/96., te odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-I-4892/2004 i dr. od 12. ožujka 2008., "Narodne novine" broj 37/08. kojima je propisan i postupak za njegovo ostvarivanje, odluka Ustavnog suda broj: U-III-336/1992 od 20. listopada 1993., "Narodne novine" broj 102/93.
^ 9 Jurica protiv Hrvatske, navedeno, § 88.
