Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva), kao i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19.) definira potrošača kao svaku fizička osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
Međutim, u pojedinim vrstama ugovornih odnosa u praksi se javlja pitanje ocjene momenta stjecanja statusa potrošača, odnosno odabira kriterija za odlučivanje ima li osoba pravo na zaštitu koja europsko i domaće zakonodavstvo pružaju potrošaču.
Sud Europske Unije u presudi C–537/13 Šiba izrazio je pravno shvaćanje da se Direktiva 93/13 primjenjuje i u standardiziranim (tipskim) ugovorima o pružanju pravnih usluga između odvjetnika i fizičke osobe koja ne postupa s ciljem povezanim s njenom profesionalnom djelatnošću.
S druge strane, u presudi C–110/14 Costea Sud Europske unije iznosi stav da se odvjetnik koji s fizičkom ili pravnom osobom koja djeluje u okviru svoje poslovne djelatnosti sklopi ugovor koji - osobito zato što nije povezan s djelatnošću njegova odvjetničkog ureda - nije u vezi s izvršavanjem odvjetničke djelatnosti, u odnosu na tu osobu nalazi u podređenom položaju i ima status “potrošača”.
Nadalje, u predmetu C–74/15 Tarcau Sud Europske Unije navodi da je odvjetnik potrošač kada sklapa ugovor o kreditu izvan svoje profesionalne djelatnosti te da je prilikom utvrđivanja kako je fizička osoba ušla u obvezni odnos, kao trgovac ili kao potrošač, u okviru svoje profesije ili izvan okvira svoje profesije, kao profesionalac ili kao građanin potrebno koristiti objektivnu procjenu konkretne situacije.
Županijski sud u Splitu potvrdio je to u svojoj odluci poslovni broj Gž-722/2020-2 od dana 18. svibnja 2020. zauzevši stav da je potrošač je uvijek fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a za ocjenu je li fizička osoba potrošač nije isključivo bitan njegov status u momentu zaključenja ugovora o namjenskom kreditu, već period na koji je zaključen ugovor. Pritom je potrebno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa uvažavajući načela savjesnosti i poštenja, sve u cilju sprječavanja zlouporaba, ali bez restriktivnog tumačenja definicije potrošača prema kojoj bi se potrošačem smatrala samo ona osoba koja sklapa ugovore koji su izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj.
Sud nadalje ocjenjuje da je pogrešno smatrati da samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jednim ciljem zadovoljavanja privatnih potrošačkih potreba pojedinca, spadaju u poseban sustav zaštite potrošača. Tako restriktivno tumačenje ocjenjuje neživotnim i neodrživim jer bi to značilo da odvjetnici, suci, sudski tumači, književnici i slično, ne bi mogli obavljati poslove u stanu, kući, koju su kupili sredstvima dobivenim temeljem ugovora o namjenskom kreditu.
Nužno je dakle u svakom konkretnom slučaju utvrđivati vezu između navedenog ugovora s profesionalnom aktivnošću zainteresirane osobe. Ukoliko je ta veza marginalna, zanemariva, onda se ne može zaključiti da takva osoba nema status potrošača, jer u takvim okolnostima veza između ugovora o namjenskom kreditu bila bi u pretežitom cilju zadovoljavanja potrošačkih potreba pojedinca, pri čemu ne bi bilo od dominantnog značaja činjenica da je sjedište trgovačkog društva tužiteljice na adresi gdje se nalazi kuća koja je adaptirana sredstvima namjenskog kredita, kao što je to u navedenom predmetu slučaj.
Hrvatsko zakonodavstvo preslikalo je definiciju potrošača u većinu zakona koji potrošačka prava na neki način reguliraju. Međutim, tomu nije tako na području ovršnog prava. U tom smislu Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" br. 68/18., 2/20., 47/20., 46/20., 83/20., 133/20. – dalje u tekstu ZPO) u čl. 3. potrošača definira kao fizičku osobu koja ne obavlja registriranu gospodarsku djelatnost i koja se ne bavi slobodnim zanimanjem. Svrstavajući potrošača prema subjektivnom svojstvu obavljanja gospodarske djelatnosti ili bavljenjem slobodnim zanimanjem među poslovne subjekte, ZPO im, u kontekstu ostalih svojih odredbi, oduzima pravo na korištenje zaštićenog računa (računa posebne namjene) koji ovršenicima nad kojima se provodi ovrha na novčanim sredstvima služi za primanje sredstava izuzetih od ovrhe sukladno Ovršnom zakonu ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20.). S druge strane, Ovršni zakon, iako spominje kategoriju ovršenika potrošača, ne daje njegovu definiciju.
Slijedom navedenog, radi uspostave i održavanja pravne sigurnosti pokazuje se nužnim usklađivanje pravnog shvaćanja pojma potrošača u širokom spektru odnosa unutar pravnog prometa, a posljedično tome i lakšeg prepoznavanja i priznavanja pravne zaštite kategorijama osoba kojima ona pripada.
Tihana Čikeš, dipl. iur.
