U opisanoj situaciji vođen je „glavni“ upravni postupak povodom zahtjeva za priznavanje prava, a kasnije i postupak obnove toga postupka. Povezano s time, vođena su i dva upravna spora. Prvom presudom odbijen je tužbeni zahtjev, te je na taj način potvrđena zakonitost rješenja osporavanog u „glavnom“ postupku. Međutim, prije nastupa pravomoćnosti ove presude nastupila je pravomoćnost druge presude, kojom je usvojen tužbeni zahtjev u predmetu obnove postupka. Drugom presudom sud je dopustio obnovu postupka i poništio ne samo rješenje kojim je odbačen ili odbijen zahtjev za obnovu postupka, već je, primjenom reformacijskih ovlasti, poništio i „glavno“ rješenje (tj. rješenje o odbijanju zahtjeva za priznavanje prava), te je tužitelju priznao odnosno pravo.
Poništenjem „glavnog“ rješenja prestaje opstojnost rješenja ocjena zakonitosti kojega je predmet prve presude.
U takvom slučaju drugostupanjski sud obustavlja upravni spor, odgovarajućom primjenom odredbe članka 43. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), kojom odredbom je propisano da će sud obustaviti spor ako tuženik u tijeku spora u cijelosti postupi prema tužbenom zahtjevu. Pri tome se smisao i svrha navedene norme ostvaruje i kada je do postupanja po tužbenom zahtjevu došlo reformacijskom (meritornom) presudom suda, u supstituciji uloge javnopravnog tijela, a ne isključivo odlukom tuženika.
Odbijanje tužbenog zahtjeva ne održava nužno na snazi osporavano rješenje
U opisanom slučaju nije nužno intervenirati u opstojnost prve presude (u kojoj je sadržana odluka negativnog karaktera, tj. potvrda zakonitosti negativnog rješenja), jer – pri pravomoćnom poništenju „glavnog rješenja“ drugom presudom - odbijanje tužbenog zahtjeva prvom presudom ne održava na snazi „glavno rješenje“. Naime, odbijanje tužbenog zahtjeva u sporu radi ocjene zakonitosti pojedinog rješenja, ne čini zapreku za poništenje tog rješenja na neki od drugih za to propisanih načina, od strane nadležnoga javnopravnog tijela (primjenom nekog od izvanrednih pravnih lijekova) ili suda (u drugome upravnom sporu).
S netom iznesenim nije usporediva situacija u kojoj prvom presudom nije potvrđeno negativno rješenje, već je potvrđeno rješenje kojim je stranci priznato neko pravo ili određena neka obveza.
Ako, pak, tužitelj, zadovoljan ishodom drugog spora, povuče žalbu podnesenu u prvome sporu, drugostupanjski sud obustavlja postupak po žalbi (članak 69. stavak 2. ZUS-a). Tada na snazi ostaje prva prvostupanjska presuda, ali ni ovdje ta presuda ne utječe na poništenje osporavanog rješenja drugom presudom.
Spomenimo i da obje prvostupanjske presude mogu biti pravilne, u kontekstu predmeta odnosnih sporova. Primjerice, obnova upravnog postupka može biti pokrenuta na osnovi novog dokaza, koji nije bio poznat u vrijeme vođenja upravnog postupka, ni prilikom prvostupanjskog stadija prvoga upravnog spora.
doc. dr. sc. Alen Rajko
