Jedan od načina ostvarivanja takve zaštite jest i omogućavanje da se pojedine zaštitne mjere izrečene u jednom državi članici nastave primjenjivati i na teritoriju druge države članice. S tim je ciljem donesena Direktiva 2011/99/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o europskom nalogu za zaštitu.
Svrha navedene Direktive je omogućiti pravosudnom ili sličnom tijelu u državi članici, u kojem je donesena zaštitna mjera s ciljem zaštite osobe od kaznenog djela druge osobe koje bi moglo ugroziti njezin život, fizički ili psihički integritet, dostojanstvo, osobnu slobodu ili seksualni integritet, da izda europski nalog za zaštitu koji nadležnom tijelu u drugoj državi članici omogućava da nastavi zaštitu osobe na teritoriju te druge države članice.
Dakle, glavni instrument koji omogućava protezanje zaštitnih mjera preko granica države koja ih je donijela jest europski nalog za zaštitu. Europski nalog za zaštitu je odluka pravosudnog ili drugog nadležnog tijela u državi članici izdana u vezi sa zaštitnom mjerom, na temelju koje pravosudno ili drugo nadležno tijelo druge države članice poduzima odgovarajuće mjere u skladu sa svojim nacionalnim pravom, s ciljem nastavka zaštite zaštićene osobe. Europski nalog za zaštitu izdaje država članica koja je odredila zaštitne mjere, a druga ga mora priznati, osim u iznimnim slučajevima koji su određeni Direktivom, odnosno zakonom kojim je Direktiva preuzeta u nacionalno zakonodavstvo.
Direktivom su propisane zaštitne mjere u pogledu kojih se može izdati europski nalog za zaštitu. Riječ je o sljedećim mjerama.
- zabrana ulaska u određene objekte, mjesta ili određena područja u kojima zaštićena osoba prebiva ili ih posjećuje;
- zabrana ili uređenje odnosa, u bilo kom obliku, sa zaštićenom osobom, uključujući preko telefona, elektroničke ili redovne pošte, telefaksa ili bilo kog drugog sredstva; ili
- zabrana ili uređenje približavanja zaštićenoj osobi bliže od dozvoljene udaljenosti.
Ove mjere imaju za cilj isključivo zaštitu osobe od kaznenog djela koje može ugroziti njezin život, psihički ili fizički integritet, dostojanstvo, osobnu slobodu ili seksualni integritet. Direktiva se ne primjenjuje na mjere koje imaju neki drugi cilj, poput socijalne rehabilitacije, niti kada su određene s ciljem zaštite osobe koja nije žrtva (npr. svjedoka).
Nacionalne odredbe o europskom nalogu za zaštitu
Direktiva je u Republici Hrvatskoj prenesena kroz Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine" broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18. i 70/19., dalje: Zakon o pravosudnoj suradnji).
Prema Zakonu o pravosudnoj suradnji (članci 131.t-131.ai) zaštitne mjere u smislu Direktive su mjere opreza (ako je nalog izdan tijekom kaznenog postupka) i posebne obveze (ako je izdan nakon donošenja probacijske odluke ili alternativne sankcije), naravno, samo one koje pružaju zaštitu kakva je regulirana Direktivom.
Kako bi se ostvarila svrha zaštitnih mjera, zabrane i ograničenja izrečene mjerama opreza i posebnim obvezama moraju u najvećoj mogućoj mjeri odgovarati onima određenima u državi izdavanja.
Zakonom o pravosudnoj suradnji propisan je postupak priznanja i izvršenja europskog naloga za zaštitu (kada domaći sud priznaje europski nalog za zaštitu koji je izdalo nadležno tijelo druge države), kao i postupak izdavanja europskog naloga za zaštitu (kada domaći sud donese odluku kojom je određena mjera opreza ili posebna obveza, a koja sadrži zaštitne mjere definirane Direktivom, a zaštićena osoba boravi ili planira boraviti u drugoj državi članici).
a) Priznavanje europskog naloga za zaštitu
Zakon o pravosudnoj suradnji određuje da je za priznanje europskog naloga za zaštitu u Republici Hrvatskoj nadležan sudac istrage županijskog suda prema mjestu gdje zaštićena osoba ima ili namjerava imati prebivalište ili boravište. Odmah po zaprimanju europskog naloga za zaštitu koji je izdalo nadležno tijelo države izdavanja, sudac istrage će priznati nalog i poduzeti odgovarajuće mjere u svrhu izvršenja.
Rješenjem o priznanju europskog naloga za zaštitu koji je izdan u tijeku kaznenog postupka sudac istrage će odrediti mjeru opreza sukladno domaćem pravu. Rješenjem o priznanju europskog naloga za zaštitu koji je izdan nakon donošenja probacijske odluke ili alternativne sankcije sudac istrage će odrediti posebnu obvezu.
Rješenje o priznanju europskog naloga za zaštitu bez odgode se dostavlja državi izdavanja, zaštićenoj osobi, njezinu zakonskom zastupniku ili skrbniku te osobi koja uzrokuje opasnost, uz obavijest o pravnim posljedicama kršenja tih mjera.
Zakonom su također propisani razlozi za odbijanje priznanja europskog naloga za zaštitu. Odbijanje je moguće ako europski nalog za zaštitu nije potpun, ili ako se odnosi na zaštitnu mjeru koja nije propisana Direktivom, odnosno Zakonom. Razlog za odbijanje predstavljat će i okolnost da se zaštitna mjera odnosi na djelo koje ne predstavlja kazneno djelo prema domaćem pravu ili na osobu koja uzrokuje opasnost prema domaćem pravu uživa imunitet ili na osobu koja je mlađa od 14 godina. Također, priznanje europskog naloga za zaštitu bit će odbijeno ako bi uzrokovalo kršenje načela ne bis in idem. Osim ovih razloga zbog koji će sudac istrage u svakom slučaju odbiti priznanje europskog naloga za zaštitu, postoje razlozi zbog kojih sudac može odbiti priznanje, a tiču se okolnosti kao što su zastara kaznenog progona, amnestija ili teritorijalne primjene kaznenog zakonodavstva.
O razlozima odbijanja priznanja europskog naloga za zaštitu obavijestit će se i država izdavateljica i zaštićena osoba.
Protiv rješenja o priznanju europskog naloga za zaštitu žalbu mogu podnijeti zaštićena osoba odnosno njezin skrbnik ili zakonski zastupnik i osoba koja uzrokuje opasnost u roku od tri dana. O žalbi odlučuje vijeće županijskog suda u roku od tri dana.
Nakon što rješenje o priznanju europskog naloga za zaštitu postane pravomoćno izvršava se u skladu s domaćim pravom.
Povlačenje ili izmjena europskog naloga za zaštitu u državi izdavateljici rezultirat će ukidanjem, odnosno izmjenom mjera opreze i posebnih obveza određenih rješenjem o priznanju europskog naloga za zaštitu.
Člankom 131.ad Zakona o pravosudnoj suradnji propisani i drugi razlozi za ukidanje zaštitnih mjera koje su određene na temelju europskog naloga za zaštitu. Tako će se, primjerice, mjere ukinuti ako zaštićena osoba više ne boravi na području Republike Hrvatske ili je prema domaćem pravu isteklo najdulje trajanje mjera opreza ili posebnih obveza određenih rješenjem o priznanju europskog naloga za zaštitu.
U Republici Hrvatskoj je dosad doneseno jedno rješenje o priznanja europskog naloga za zaštitu, i jedno rješenje za produljenje mjera opreza određenih na temelju europskog naloga za zaštitu (oboje u istom predmetu). Riječ je mjerama opreza zabrane približavanja žrtvi i zabrane uspostavljanja ili održavanja izravne ili neizravne veze sa žrtvom u postupku koji se vodi zbog kaznenog djela nasilja u obitelji. Država izdavateljica naloga je Republika Slovenija.
b) Izdavanje europskog naloga za zaštitu
Europski nalog za zaštitu izdaje sudac istrage županijskog suda nadležnog prema mjestu gdje se vodi postupak odnosno izvršava probacijska odluka ili alternativna sankcija.
Europski nalog za zaštitu izdaje se na zahtjev zaštićene osobe odnosno njezina skrbnika ili zastupnika podnesenog neposredno domaćem tijelu, ako zaštićena osoba koja prebiva ili boravi ili odluči prebivati ili boraviti u drugoj državi članici.
Europski nalog za zaštitu izdaje se na propisanom obrascu i sadrži zakonom propisane podatke (članak 131.af Zakona o pravosudnoj suradnji) koji omogućavanju njegovo izvršenje u državi izvršiteljici.
U Republici Hrvatskoj do danas nije izdan niti jedan europski nalog za zaštitu. Razlog tome najvjerojatnije leži u neinformiranosti žrtve u pogledu prava na nastavak zaštite kakvu pruža europski nalog za zaštitu, s obzirom na činjenicu da se nalog izdaje isključivo na zahtjev žrtve ili njezinog zastupnika.
Zaštitne mjere na koje se odnosi europski nalog za zaštitu
Iako se u Zakonu o pravosudnoj suradnji govori o mjerama opreza i posebnim obvezama nakon donošenja probacijske odluke ili alternativne sankcije, treba navesti da posebne obveze koje se mogu izreći prema Kaznenom zakonu sadržajno ne odgovaraju zaštitnim mjerama iz Direktive, već im sadržajno odgovara niz sigurnosnih mjera koje se mogu izreći kao alternativne sankcije.
U nastavku se izlažu zaštitne mjere u nacionalnom pravu u odnosu na koje je moguće izdavanje europskog naloga za zaštitu.
a) Mjere opreza
Mjere opreza propisane su člancima 98.-101. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08). Mjere opreza u kaznenom postupku određuju se kad postoje okolnosti zbog kojih je moguće odrediti istražni zatvor ili je taj zatvor već određen, ako se ista svrha može ostvariti mjerom opreza.
U slučaju da se okrivljenik ne pridržava mjera opreza, one će biti zamijenjene istražnim zatvorom.
Mjere opreza u kaznenom postupku, koje sadržajem odgovaraju zaštitnim mjerama iz Direktive su:
- zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja (članak 98, stavak 2., točka 2. ZKP/08.),
- zabrana približavanja određenoj osobi (članak 98., stavak 2., točka 4. ZKP/08.),
- zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom (članak 98., stavak 2., točka 5. ZKP/08.),
- zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe (članak 98., stavak 2., točka 9. ZKP/08.),
- udaljenje iz doma (članak 98., stavak 2., točka 10. ZKP/08.).
Mjerama opreza ne može se ograničiti pravo okrivljenika na vlastiti dom te pravo na nesmetane veze s ukućanima, bračnim ili izvanbračnim drugom, roditeljima, djecom, posvojenikom ili posvojiteljem, osim ako se postupak vodi zbog kaznenog djela počinjenog na štetu neke od tih osoba.
Mjere opreza mogu biti naložene prije pokretanja kaznenog postupka i tijekom kaznenog postupka.
U rješenju kojim nalaže mjeru opreza zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja, nadležno tijelo će odrediti mjesto ili područje te udaljenost ispod koje im se okrivljenik ne smije približiti.
U rješenju kojim nalaže mjeru opreza zabranom približavanja određenoj osobi, nadležno tijelo će odrediti razdaljinu ispod koje se okrivljenik ne smije približiti određenoj osobi.
U rješenju kojim nalaže mjeru opreza zabranom uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, nadležno tijelo će zabraniti uspostavljanje ili održavanje izravne ili neizravne veze s određenom osobom.
U rješenju kojim se nalaže mjera opreza zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve ili druge osobe nadležno tijelo zabranit će uznemiravanje ili uhođenje određene osobe.
U rješenju kojim se nalaže mjera opreza udaljenje iz doma nadležno tijelo odredit će adresu doma iz kojeg se okrivljenik udaljuje.
b) Sigurnosne mjere
Sigurnosne mjere propisane su Kaznenim zakonom ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ). Sigurnosne mjere mogu se izreći počiniteljima kaznenih djela koji su proglašeni krivima. Svrha je sigurnosnih mjera otklanjanje okolnosti koje omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela.
Sigurnosna mjera mora biti u razmjeru s težinom počinjenog kaznenog djela i kaznenih djela koja se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.
Vrste sigurnosnih mjera koje su relevantne u kontekstu zaštitnih mjera iz Direktive
- zabrana približavanja, uznemiravanja i uhođenja (članak 73. KZ/11.),
- udaljenje iz zajedničkog kućanstva (članka 74. KZ/11.).
Sigurnosnu mjeru zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve, druge osobe ili grupe osoba, odnosno zabrane približavanja određenom mjestu sud će izreći počinitelju kad postoji opasnost da bi počinitelj prema tim osobama ili na tim mjestima mogao ponovo počiniti kazneno djelo.
Sigurnosna mjera može trajati od jedne do pet godina. Okrivljeniku koji osuđen na kaznu zatvora, a nije mu izrečena uvjetna osuda niti je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro, izreći će se sigurnosna mjera u trajanju koje je od jedne do pet godina dulje od izrečene kazne zatvora. Po proteku polovine trajanja sigurnosne mjere sud može na prijedlog osuđenika obustaviti njezino izvršenje ako ustanovi da više ne postoji opasnost zbog koje je određena
Sigurnosnu mjeru udaljenja iz zajedničkog kućanstva sud može izreći počinitelju kaznenog djela nasilja prema osobi s kojom živi u zajedničkom kućanstvu ako postoji visok stupanj opasnosti da bi bez provođenja ove mjere počinitelj mogao ponovno počiniti nasilje prema članu zajedničkog kućanstva.
Sigurnosna mjera može trajati od tri mjeseca do tri godine. Počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora, a nije mu izrečena uvjetna osuda niti je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro, izreći će se sigurnosna mjera u trajanju koje je od tri mjeseca do tri godine dulje od izrečene kazne zatvora. Okrivljenik je dužan napustiti dom odmah po pravomoćnosti presude. Po proteku polovine trajanja izvršavanja sigurnosne mjere izrečene na temelju stavka 1. ovoga članka, sud može na prijedlog osuđenika obustaviti njezino izvršenje ako ustanovi da više ne postoji opasnost zbog koje je određena.
Uredba 606/2013 o uzajamnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim stvarima
S obzirom na to da u pojedinim državama članicama neke od mjera koje sadržajem odgovaraju zaštitnim mjerama iz Direktive spadaju u sferu građanskog prava, Europska unije usvojila je još jedan instrument - Uredbu 606/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. lipnja 2013. o uzajamnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim stvarima. Za razliku od Direktive koju je trebalo prenijeti u domaće zakonodavstvo, Uredba je izravno primjenjiva. Uredbom se utvrđuju pravila za jednostavan i brz mehanizam za priznavanje zaštitnih mjera određenih u građanskim stvarima u državi članici.
Prema Uredbi, zaštitna mjera je svaka odluka, bez obzira na njezin naziv, koju odredi tijelo za izdavanje države članice podrijetla, u skladu s njezinim nacionalnim pravom, te kojom se osobi koja predstavlja opasnost, s ciljem zaštite druge osobe u slučaju kada bi mogla biti ugrožena tjelesna ili psihološka nepovredivost te osobe, nameću jedna ili više obveza, koje sadržajno odgovaraju zaštitnim mjerama iz Direktive.
S obzirom na to da je primjena Direktive ograničena isključivo na kaznene stvari, Uredbom se omogućuje cjelovita zaštita, kako bi se i mjere kojima se štiti ugrožena tjelesna ili psihološka nepovredivost izvan kaznenog postupka mogle primjenjivati na čitavom području Europske unije.
Morana Briški, mag.iur.
