Ono što je osobito važno je istaknuti značajno proširenje posljedica i opsega kada se neki dokaz utvrdi nezakonitim, a to je da se nezakonitim dokazima smatraju i oni za koje se saznalo iz dokaza koje se utvrdi nezakonitim. Proširenom definicijom pojma nezakonitog dokaza u naše pravo uvedena je doktrina o plodovima otrovne voćke poznata u anglosaksonskom pravu.
Obaveza izdvajanja nezakonitih dokaza obaveza je i tijekom istrage i od izvanraspravnog vijeća povodom prigovora protiv optužnice, a posebno od raspravnog vijeća, pri čemu stranka nije ograničena u ponavljanju istog prigovora, osim u slučaju zloupotrebe ovog prava (Pravno shvaćanje sa sjednice kaznenog odjela VSRH od 8. 3. 2019.). Nedopuštenost korištenja nezakonitih dokaza je ustavna kategorija (v. čl. 14.- 40. Ustava RH).
Nažalost česta je pojava da o ovom pitanju nezakonitih dokaza na kraju postupka odlučuju raspravni sudovi umjesto da to riješe optužna vijeća. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri odgovornost leži na žalbenom sudu, koji često odbija prigovore na nezakonitost dokaza omogućujući time nastavak postupka, a da se prethodno pitanje (zakonitost dokaza) nije pravovremeno riješilo na zakoniti način? U istoj ravnini je i odgovornost raspravnih vijeća kada vode postupak do donošenja presude, čak i donose presudu, a da prethodno nije pravomoćno riješeno prethodno pitanje zakonitosti dokaza.
Sudac istrage koji izdaje nalog za provođenje posebnih dokaznih radnji (one uključuju tajno praćenje, snimanje itd.) trebao bi utvrditi iz kojih činjenica odnosno okolnosti proizlaze osnove sumnje i nije dovoljno da se jednostavno prepiše obrazloženje zahtjeva za primjenu ovih posebnih dokaznih mjera bez obrazloženja i ocjene postojanja drugih zakonskih uvjeta za izdavanje ovih mjera iz čl. 332. ZKP-a.
Poseban problem nastaje kada se sudac istrage (jednako kao i podnositelj zahtjeva DORH, Uskok) poziva na postojanje osnova sumnje, koji su navodno sadržani u drugom spisu, a da pri tomu ne izvrši uvid u ovaj spis i kada se zainteresiranoj osobi/okrivljeniku ne omogućuje izvršiti uvid u taj drugi sudski spis radi dokazivanja o nepostojanju pretpostavki za zakonitost naloga za provođenje posebnih dokaznih radnji s odgovorom suda da se to ne dozvoljava jer da osoba koja osporava zakonitost određenih naloga nije bila stranka u postupku/predmetu u kojem se nalaze osnove sumnje protiv nje. Odbijanje dokaznih prijedloga koji imaju za cilj utvrditi nezakonitost naloga je izvan svake dvojbe onemogućavanje prava na obranu i poštenog suđenja.
Županijski sud u Splitu koji je rješavao o izdvajanju nezakonitih dokaza (Rješenje suda od 6. IX 2016.g) navodi: sama činjenica što su bile ispunjene formalne pretpostavke za izdavanje naloga za primjenom posebnim dokaznih radnji, te što je takav nalog sadržavao i obrazloženje i izdan od nadležnog suca istrage, ne znači ujedno da bi takav nalog bio i zakonit. Obveza suda je da svoje odluke i obrazloži. Nije dovoljno da odluka samo formalno sadržava obrazloženje, već je potrebno da odluka sadržava i sveobuhvatnu analizu vezano za predmet odlučivanja, koja se temelji na provjerljivim u postupku utvrđenim činjenicama. Ovo je posebno važno ako se zna da osumnjičenik u trenutku izdavanja naloga nema zakonsku mogućnost provjeravati osnovanost i zakonitost te odluke. Zato je značajnija obveza suca istrage da pažljivo razmotri zahtjev javne optužbe za izdavanjem naloga. Ovakva obveza je u skladu s načelom vladavine prava. Nalog mora sadržavati logično i uvjerljivo obrazloženje (napomena aut. - to svakako nije doslovni prijepis zahtjeva javne optužbe). Splitski županijski sud dodaje – Nedopustivo je da se na temelju anonimnih i neprovjerenih i drugih provjerljivih tvrdnji izdaju nalozi, kojima se zadire u temeljna ljudska prava. Poželimo ovakvih odluka i hladnih promišljanja više, ali pravovremeno i to na razini prvostupanjskog suda.
U kontekstu naslova o nezakonitosti dokaza želimo čitateljima privući posebnu pozornost na nedavnu odluku Suda Europske unije od 5.09.2019 u predmetu C-377/18. Preuda je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku suda iz Bugarske u svezi korištenja presuda temeljem sporazuma stranaka kao dokaznog sredstva protiv drugih okrivljenika, a odnosi se na tumačenje čl. 4 st.1. Direktive EU 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9.III. 2016. g. Pri tome je Sud Europske unije bio posebno nadahnut praksom ESLJP-a zbog preuranjenog izjašnjavanja o krivnji u presudama temeljem sporazuma stranaka. Česta je pojava kada se u ovakvim presudama/nagodbama i druge osobe koje nisu sklopile ovakve sporazume navode kao krivci, iako je u odnosu na njih postupak utvrđivanja odgovornosti i krivnje u tijeku. Sud Europske unije je presudio – u presudama temeljem priznanja određenih okrivljenika u zamjenu za smanjenje kazne mogu se navesti i drugi okrivljenici koji nisu priznali krivnju i protiv kojih se vodi zaseban kazneni postupak ako je u samom sporazumu jasno navedeno da se protiv tih drugih osoba vode zasebni kazneni postupci i da njihova krivnja nije utvrđena u skladu sa zakonom. „Lekcija“ je određena specijalnom kaznenom sudu u Bugarskoj, ali nije isključeno da se odnosi i na naše sudove, koji su donosili upravo takve sudske nagodbe (presude temeljem priznanja okrivljenika i sporazuma s javnom optužbom) i koji su ih spremni priznati kao valjane dokaze protiv drugih okrivljenika, sve bez jasnog poštivanja pravila Suda Europske unije kada i pod kojim uvjetima se ovakve presude mogu donositi, odnosno što sve moraju sadržavati da bi mogle poslužiti kao dokaz prema drugim okrivljenicima, koji nisu prihvatili „nagađanje“ s javnom optužbom. Zaključak je jasan – presude temeljem sporazuma stranaka koje ne udovoljavaju postavljenim uvjetima navedenim u cit. presudi Suda Europske unije ne mogu biti dokaz protiv drugih okrivljenika. Ipak i to se događa.
Zar je jedini izlaz obraćanje Ustavnom sudu ili sudu izvan RH?
Prof.dr. Srećko Jelinić, profesor Pravnog fakulteta, u trajnom zvanju, u mir.
