Obje odluke vezane su uz radni odnos, odnosno zapošljavanje i pojedinci su već primili određene novčane iznose.
Iz odluka proizlazi da kada pojedinci nisu doprinijeli tomu da pravni akti koji su doneseni u njihovu korist (i izvršeni) budu nepravilni, trebaju se moći osloniti na takve konačne odnosno pravomoćne akte donesene u njihovu korist, oni imaju legitimna očekivanja da takvi akti ne budu mijenjani retroaktivno.
Ti akti mogu i trebaju biti podložni kontroli, izmjeni ili obustavi s djelovanjem ubuduće, ali za to moraju postojati posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih.
Lišavanje vlasništva može biti opravdano samo ako se pokaže da je „u javnom interesu” i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Javni interes mora biti takav da nadjača temeljno načelo pravne sigurnosti i prava pojedinca da bi opravdao ponovno razmatranje prava pojedinca i eventualno lišavanje prava vlasništva.
U praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) povremeno se javljaju predmeti protiv Republike Hrvatske u kojima podnositelji zahtjeva traže ostvarivanje prava na mirno uživanje vlasništva, a vezani su uz institut povrata stečenog bez osnove.
Povodom zahtjeva br. 48921/13 (Čakarević protiv Hrvatske) ESLJP donio je odluku dana 26. travnja 2018., a povodom zahtjeva br. 679/2011 (Solomun protiv Hrvatske) odluku je donio dana 2. travnja 2015.
S obzirom da se obje odluke temelje na sličnom pravnom shvaćanju, odnosno da se ono ponavlja, a da su pravna shvaćanja iz tih predmeta jednim dijelom u suprotnosti s našim pozitivnim zakonskim uređenjem, potrebno je obratiti posebnu pažnju ovakvim predmetima.
1. Predmet Čakarević protiv RH
Podnositeljici zahtjeva, gospođi Čakarević, je 10. prosinca 1995. prestao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanog otkaza. U tom trenutku je imala 24 godine i 10 mjeseci radnog staža.
Rješenjem nadležne područne službe Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZZ) od 5. studenog 1996., podnositeljici je uz primjenu članka 23. tada važećeg Zakona o zapošljavanju ("Narodne novine" broj 59/96.) priznato pravo na novčanu naknadu u trajanju od 468 dana počevši od 11. prosinca 1995.
Novim rješenjem od 27. lipnja 1997. podnositeljici je uz primjenu odredbe članka 25. točka 2. istog Zakona produljeno trajanje prava na novčanu naknadu. Naime, njoj je tijekom trajanja primanja naknade nastupila privremena nesposobnosti za rad u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju1.
Unatoč tome što se u smislu gore citirane zakonske odredbe, za vrijeme privremene nesposobnosti za rad trajanje prava na novčanu naknadu produžava nezaposlenoj osobi najduže 12 mjeseci, rješenjem od 27. lipnja 1997. isto joj je pravo priznato do daljnjega, odnosno dok budu trajale zakonske pretpostavke za to.
Podnositeljici je prosincu 1997. u staž osiguranja uračunato i dvogodišnje razdoblje koje je provela koristeći naknadu za vrijeme nezaposlenosti, a u svibnju 1999. nadležni joj je područni ured HZZZ izdao i karticu korisnika novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti.
Ipak, rješenjem nadležne područne službe HZZZ od 27. ožujka 2001. podnositeljici je obustavljeno pravo na novčanu naknadu i to retroaktivno, s danom 10. lipnja 1998., uz obrazloženje da je pravo podnositeljice u smislu odredbe članaka 25. točka 2. Zakona o zapošljavanju ("Narodne novine" broj 59/96.) prestalo s danom 9. lipnja 1998.
Dana 3. kolovoza 2005. HZZZ je tužbom zahtijevao od podnositeljice povrat 19.451,69 kn sa zakonskom zateznom kamatom, sve na ime nepripadno isplaćenih naknada za nezaposlene primljenih u razdoblju od 10. lipnja 1998. do 27. ožujka 2001. (Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti "Narodne novine" broj: 32/02., 86/02., 114/03. i 151/03., članak 55.)
Polazeći od utvrđenja da podnositeljica nije dala nikakve netočne podatke, niti je prikrivanjem činjenica nepripadno ostvarila pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev HZZZ, ocijenivši da se radi isključivo o pogrešci i nepažnji Zavoda, u kojem slučaju u smislu gore citirane odredbe članka 55. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti nema obveze podnositeljice na povrat nepripadno isplaćenih iznosa naknade.
Drugostupanjskom presudom preinačena je odluka prvostupanjskog suda te je uz primjenu općih pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe članka 210. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) naloženo podnositeljici vratiti HZZZ-u isplaćenu novčanu naknadu uvećanu za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
Revizija podnositeljice je odbačena kao nedopuštena, a podnositeljica nije uspjela niti s ustavnom tužbom.
U postupku pred ESLJP-om, podnositeljica je tvrdila da je u postupku pred domaćim sudovima povrijeđeno njeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola I. uz Konvenciju.
Procjenjujući dopustivost zahtjeva podnositeljice, imajući na umu prigovore Vlade Republike Hrvatske da nepripadno isplaćena naknada za vrijeme nezaposlenosti nije vlasništvo niti imovina podnositeljice pa kao takva niti ne uživa konvencijsku zaštitu iz članka 1. Protokola I., ESLJP je zauzeo stav da se pojedinci koji ni na koji način nisu doprinijeli tomu da upravni akti koji su doneseni u njihovu korist budu nepravilni, trebaju moći osloniti na takve konačne upravne akte donesene u njihovu korist.
Iako upravni akti mogu i trebaju biti podložni kontroli, izmjeni ili obustavi s djelovanjem ubuduće, u nedostatku posebno ozbiljnih razloga zaštite javnog interesa ili interesa trećih, ESLJP ističe da savjesni korisnici prava iz konačnih upravnih akata imaju legitimna očekivanja da takvi upravni akti ne budu mijenjani retroaktivno.
ESLJP posebno smatra važnim da u konkretnoj situaciji nije bilo tvrdnji ili dokaza o tome da je podnositeljica na bilo koji način doprinijela tomu da joj se prijeporna naknada isplaćuje i nakon proteka zakonskog roka, a sam upravni akt nije sadržavao nikakvih izričitih odredbi o tome da prema primjenjivim zakonskim odredbama pravo na novčanu naknadu u danim okolnostima istječe najdulje nakon proteka roka od 12 mjeseci. Zbog toga ESLJP zaključuje da je (nepripadne) isplate podnositeljica primila u dobroj vjeri. Osim toga, i nakon što je po zakonu prestalo pravo na novčanu naknadu podnositeljici, HZZZ je nastavio s isplatama mjesečnih iznosa naknade kroz dulje vremensko razdoblje (od čak tri godine). Još krajem 1999. taj joj je Zavod uručio i karticu korisnika novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti.
U takvim okolnostima podnositeljica po ocijeni ESLJP-a nije imala razloga sumnjati da joj isplate učinjene na temelju navedenog upravnog akta ne pripadaju. Imajući, uz to, u vidu i prirodu isplate, novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti kao tekuće primanje za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, ESLJP zaključuje da se podnositeljica razumno mogla osloniti na primljene naknade kao na iznose koji joj zakonito pripadaju.
Prema mišljenju ESLJP-a, činjenica da je sud naknadno utvrdio da se radi o nepripadnim isplatama nije od utjecaja pa podnositeljica u odnosu na iste isplate uživa konvencijsku zaštitu iz članka 1. Protokola I.
Procjenjujući razmjernost miješanja u njeno uživanje vlasništva u vidu pravomoćne sudske odluke kojom je podnositeljici naložen povrat nepripadno primljenih naknada, ESLJP je, imajući na umu gore navedene razloge, utvrdio kako je podnositeljica imala legitimnu osnovu za zaključak da su isplate koje je primala pravno osnovane. Smatra da u takvim okolnostima nije bilo razumno zaključiti da je podnositeljici moralo biti poznato da prima naknadu nakon zakonom propisanog roka.
ESLJP je istaknuo da HZZZ kao pravna osoba s javnim ovlastima u izvršenju svojih ovlasti u predmetnoj upravnoj stvari nije postupio niti pravilno niti dosljedno niti pravovremeno.
S druge strane, iako je nepripadna isplata novčane naknade podnositeljici u cijelosti rezultat pogreške države, upravo je podnositeljici naložen povrat nepripadno primljenih iznosa uvećanih za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Iz toga proizlazi da nikakva odgovornost za propuste nije utvrđena na strani države i država je u potpunosti izbjegla svaku posljedicu svoje greške, obzirom na to da je teret iste pogreške u cijelosti prenesen na podnositeljicu.
Na ocjenu o neproporcionalnosti mjere nije utjecala činjenica da je podnositeljici, nakon donošenja pravomoćne sudske odluke kojom joj je naložen povrat nepripadnog iznosa uvećan za zakonsku zateznu kamatu, bilo ponuđeno sklapanje nagodbe na način da isti iznos vrati u šezdeset mjesečnih rata. To zato jer je iznos koji joj je naložen da vrati značajan (19.451,69 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu), imajući na umu njezino imovinsko stanje i činjenicu da je ostala bez jedinog izvora prihoda. S druge strane, mjesečne naknade za nezaposlenost koje su joj isplaćivane u spornom razdoblju bile su u niskim iznosima koji su u cijelosti iskorišteni za njeno uzdržavanje. Podnositeljica je pri tome još od 1993. bolovala od psihijatrijskog poremećaja, bila je nesposobna za rad i nezaposlena dugo vremena. Nije imala tekući račun u banci, nije ostvarivala nikakva primanja niti imala imovine od značajne vrijednosti. U takvim okolnostima plaćanje duga čak i u predloženih šezdeset rata po ocjeni ESLJP-a ugrožava njenu egzistenciju.
Slijedom navedenog, ESLJP je zaključio da odluka suda kojom se nalaže povrat naknada koje su joj nepripadno isplaćivane greškom nadležnog tijela nakon što su protekli zakonski rokovi u kojem je ona takve naknade mogla zakonito primati, predstavlja prekomjeran teret na strani podnositeljice. Zbog toga je odluka o povratu neproporcionalna i predstavlja povredu članka 1. Protokola I. uz Konvenciju.
Sud je odbio podnositeljičin zahtjev za naknadu materijalne štete, ali joj je, pored troškova postupka, dosudio i pravičnu naknadu zbog utvrđene povrede njenih prava u iznosu od 2.600 eura.
2. Predmet Solomun protiv RH
Podnositelj zahtjeva, gospodin Solomun, pred ESLJP-om je tvrdio da je pravomoćnom presudom nadležnih sudova u njegovom predmetu, kojom mu je dodijeljena novčana tražbina koja mu je propisno isplaćena, stekao vlasništvo kojeg je neopravdano lišen kao rezultat uporabe postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Naime, podnositelj je bio obvezan vratiti iznos koji mu je dodijeljen pravomoćnom presudom građanskih sudova i smatrao je da je bio primoran snositi prekomjeran individualni teret.
Tužitelj, policijski službenik, je pred Općinskim sudom u Hrvatskoj Kostajnici vodio spor protiv svog poslodavca, Republike Hrvatske, radi isplate dodatka na plaću, za kojeg je smatrao da mu po zakonu pripada zbog života i rada na području posebne državne skrbi.
Nakon što je ishodio pravomoćnu presudu u svoju korist, Republika Hrvatska postupila je po toj presudi i isplatila mu dugovani iznos.
Međutim, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je izvanredni pravni lijek - zahtjev za zaštitu zakonitosti, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, zatraživši ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja.
Vrhovni sud je takav zahtjev uvažio te je ukinuo pravomoćnu presudu i vratio tužiteljev predmet Županijskom sudu u Sisku na ponovni postupak.
U ponovljenom postupku, Županijski sud u Sisku je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je naime smatrao da je iz izmjena i dopuna Zakona o posebnoj državnoj skrbi iz 2000. bilo jasno da državni službenici koji su zaposleni u području posebne državne skrbi i koji su se prijavili za poseban dodatak na plaću također trebaju imati prebivalište i boravište u tom području. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske naložio Županijskom sudu u Sisku da preispita žalbene tvrdnje Općinskog državnog odvjetništva u Sisku u pogledu toga jesu li ti uvjeti zadovoljeni u predmetu podnositelja zahtjeva ili ne.
Nakon ukidanja drugostupanjske presude Županijski sud u Sisku prihvatio je žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Sisku te preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici u dijelu u kojem je podnositelju zahtjeva odobreno 19.238,59 kuna za razdoblje između 11. kolovoza 2000. i 5. svibnja 2001. radi posebnog povećanja plaće i naložio podnositelju zahtjeva da vrati taj iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Županijski sud u Sisku također je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosio na troškove postupka.
Županijski sud u Sisku smatrao je da dokazi izvedeni pred prvostupanjskim sudom ukazuju na to da u predmetnom razdoblju podnositelj zahtjeva nije stvarno boravio u području posebne državne skrbi i da stoga nije zadovoljio sve zahtjeve prema izmjenama i dopunama Zakona o posebnoj državnoj skrbi iz 2000. u vezi s pravom na posebno povećanje plaće.
Tužitelj je, izgubivši spor, morao vratiti državi iznos koji je prethodno od nje primio, a što je i učinio.
Vlada je u svom očitovanju pred ESLJP-om navela da podnositelj zahtjeva nije imao nikakvog razloga vjerovati da su mu odlukama građanskih sudova dodijeljena materijalna prava u pogledu čitavog iznosa potraživanog u građanskom postupku. Vlada je istaknula da je podnositelj zahtjeva trebao biti svjestan činjenice da je presuda u njegovu korist bila u suprotnosti s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gzz-190/03 od 18. veljače 2004. i stoga je bila podložna kontroli zakonitosti. Prema mišljenju Vlade, neovisno o pravomoćnoj odluci u njegovu korist, podnositeljeva legitimna očekivanja u vezi s plaćom bila su stalan predmet spora. Stoga, sama činjenica da je podnositelj zahtjeva izvršio novčanu tražbinu koja mu je dodijeljena presudom građanskih sudova ne mijenja činjenicu da je trebao biti svjestan mogućnosti da će možda morati vratiti dio izvršenog iznosa.
U svakom slučaju, ako ESLJP bude smatrao da je došlo do miješanja u podnositeljeva prava vlasništva, Vlada je smatrala da je to miješanje predstavljalo kontrolu uporabe vlasništva u javnom interesu ostvarenja pravne sigurnosti u vezi s osiguravanjem prava prema Zakonu o posebnoj državnoj skrbi. Sukladno tome, uzevši u obzir broj sporova povezanih s osiguravanjem prava prema Zakonu o posebnoj državnoj skrbi i njegovom društvenom važnosti, Vlada je smatrala da ukidanje pravomoćne presude u podnositeljevu korist kroz postupak u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti podnositelju nije nametnuo prekomjeran individualni teret.
ESLJP u odluci u ovom predmetu ističe da postojanje duga potvrđeno obvezujućom i provedivom presudom pruža korisniku presude „legitimno očekivanje” da će se dug platiti i predstavlja jedno od „vlasništva” korisnika u smislu članka 1. Protokola br. I. Ukidanje te presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva. To posebno kada je pravomoćna i izvršna presuda u korist podnositelja zahtjeva izvršena, a podnositelj zahtjeva je nakon toga bio dužan vratiti dio duga utvrđenog presudom, što je predstavljalo lišavanje vlasništva.
S tim u vezi, ESLJP ističe da prvi i najvažniji zahtjev članka 1. Protokola br. I. glasi da bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito. Vladavina prava, jedno od temeljnih načela demokratskog društva, nerazdvojno je svojstveno svim odredbama Konvencije. Načelo zakonitosti također predmnijeva kako su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni. Nadalje, lišavanje vlasništva može biti opravdano samo ako se pokaže da je „u javnom interesu” i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca.
ESLJP smatra da su oduzimanjem pravnog učinka pravomoćnoj odluci vlasti prekršile načelo pravne sigurnosti sadržano u članku 6. § 1. Konvencije. Stoga se ne može tvrditi da je predmetno lišavanje vlasništva bilo zakonito u smislu Konvencije. Ovaj predmet stoga predstavlja neuspjeh priznavanja učinka presuđene stvari (res judicata) na pravomoćnu presudu donesenu u parničnom postupku.
Zaključeno je da se ne može smatrati da je javni interes koji nadjačava temeljno načelo pravne sigurnosti i podnositeljeva prava opravdao ponovno razmatranje spora i posljedično lišavanje podnositelja njegovog vlasništva.
Stoga ESLJP zaključuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. I.
Podnositelj zahtjeva potraživao je, u pogledu novčane tražbine, iznos od 28.700 kuna, kojeg je morao vratiti državi nakon ukidanja pravomoćne presude u njegovu korist sukladno postupku u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti i 6.000 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
U pogledu novčane tražbine, ESLJP navodi da podnositelj zahtjeva potražuje odštetu u vezi s iznosom koji je morao vratiti državi nakon ukidanja pravomoćne presude u njegovu korist sukladno postupku u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti, za što je ESLJP utvrdio da se protivi članku 6. § 1. Konvencije i članku 1. Protokola br. I. Sud stoga, nalaženjem uzročne veze između potraživanog iznosa i utvrđenih povreda, podnositelju dosuđuje iznos od 3.871,69 eura na ime materijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.
U pogledu nematerijalne štete, uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, ESLJP prihvaća da je podnositelj pretrpio nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, ESLJP podnositelju dosuđuje iznos od 5.000 eura na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.
3. Zaključak
Iz obje izložene odluke ESLJP-a proizlazi da odluke domaćih tijela kojima se u opisanim okolnostima traži vraćanje onoga što je već isplaćeno predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva.
Miješanje je bilo pravno utemeljeno (jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), ali je ESLJP zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići.
U predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske posebno se cijenilo i to da je ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti, zbog čega je zaključeno i da je povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje (čl. 6. Konvencije). To stoga što u ovom predmetu ESLJP nije ustanovio postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti, koje bi opravdale ukidanje pravomoćne sudske odluke, a u koju se tužitelj imao pravo pouzdati.
Zaključno treba istaknuti da pravna shvaćanja ESLJP-a koja proizlaze iz predmeta Solomun i Čakarević dovode u pitanje onaj dio pravnog sustava Republike Hrvatske koji načelno omogućava vraćanje stečenog bez osnove (uvijek) kada kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima)2.
Ovim pravnim shvaćanjima se, s jedne strane, povećava razina pravne sigurnosti jer osoba koja je nešto primila može smatrati da je to primitkom postalo zaista njeno, ali se, s druge strane, dovodi u pitanje učinkovitost revizije kao izvanrednog pravnog lijeka u parničnom postupku te se onemogućava državu u saniranju posljedica grešaka koje se dogode u radu tijela javnih vlasti.
No, ono što je posebno važno uzeti u obzir u svakom pojedinačnom predmetu kod pozivanja na predmete Čakarević i Solomun jest jesu li pojedinci doprinijeli tomu da akti temeljem kojih su nešto stekli budu nepravilni, zatim kakva je pravna priroda onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, je li predmetno potraživanje zaista već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo. Naime, da bi postojalo legitimno očekivanje da akti koji se preispituju, a temeljem kojih je pojedincima nešto pripalo, ne budu mijenjani retroaktivno potrebno je da ne postoje posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih. Ako ti razlozi postoje, akti mogu djelovati retroaktivno.
Ovo iz razloga što lišavanje vlasništva može biti opravdano samo ako se pokaže da je „u javnom interesu” i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Javni interes mora biti takav da nadjača temeljno načelo pravne sigurnosti i prava pojedinca da bi opravdao ponovno razmatranje prava pojedinca i eventualno lišavanje prava vlasništva.
Vezano uz predmete Čakarević i Solomun odlučno je bilo da je u ova dva predmeta isplata izvršena radniku po osnovi plaće odnosno nezaposlenoj osobi po osnovi nezaposlenosti, a stečeno je potraživala država odnosno njeno tijelo, dok osoba koja je stekla nije sama doprinijela da ti akti budu nepravilni.
mr. sc. Iris Gović Penić, Županijski sud u Zagrebu
(^ 1) Odredba članka 25. točka 2. Zakona o zapošljavanju (Narodne novine broj 59/96) glasi:
„Članak 25.
Trajanje prava na novčanu naknadu iz članka 23. ovoga Zakona produžava se nezaposlenoj osobi ako u tijeku primanja te naknade nastupe sljedeće okolnosti:
[...]
2) za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju dok traje ta nesposobnost, a najduže 12 mjeseci,
[...].“
(^ 2) "Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. Osim toga, čl. 20. Zakona o obveznim odnosima izričito propisuje da obveze nastaju (između ostaloga) stjecanjem bez osnove.
