To garantira i Ustav Republike Hrvatske člankom 35., kako pacijentu koji predstavlja potencijalnu ugrozu za druge osobe i imovinu, tako upravo i za te druge osobe koje mogu biti dovedene u stanje opasnosti po život ili zdravlje, odnosno imovinu, uslijed ugrožavajućeg ponašanja takvog pacijenta.
Liječnička tajna definirana je člankom 21. Zakona o liječništvu ("Narodne novine" broj: 121/03. i 117/08.) te predstavlja "Sve što liječnik sazna o pacijentu koji mu se obrati za liječničku pomoć, a u vezi s njegovim zdravstvenim stanjem, mora čuvati kao liječničku tajnu i može je otkriti, ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, samo uz odobrenje pacijenta, roditelja ili skrbnika za malodobne osobe, a u slučaju njegove psihičke nesposobnosti ili smrti, uz odobrenje uže obitelji, skrbnika ili zakonskog zastupnika."
Već se i sama definicija liječničke tajne poziva na posebni zakon, što bi u konkretnom slučaju bili Zakon o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj: 67/08., 74/11., 80/13., 92/14., 64/15., 108/17. i 70/19.) i nekadašnji Zakon o oružju ("Narodne novine" broj: 63/07., 146/08. i 59/12.) čiju je normativu preuzeo Zakon o nabavi i posjedovanju oružja građana ("Narodne novine" broj 94/2018.), ali i Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 121/11. - pročišćeni tekst, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), koji u članku 285. stavak 2. propisuje da liječnik, između ostalog, kao osoba koja je oslobođena dužnosti svjedočenja prema stavku 1. istoga članka, ne može uskratiti iskaz ako postoji zakonska osnova po kojoj je oslobođen dužnosti čuvanja tajne.
Zakonom o sigurnosti prometa na cestama zakonodavac je nedvojbeno propisao da vozač koji upravlja vozilom u prometu na cesti mora biti tjelesno i duševno sposoban upravljati vozilom te za to imati potrebno znanje i vještinu (članak 197.). Navedeno je u kasnijim odredbama nadopunio redovitim i izvanrednim nadzornim liječničkim pregledima vozača (članak 231.), dok je u članku 233. stavcima 3. i 5. propisao da ako se na liječničkom pregledu ili u tijeku liječenja utvrdi da vozač boluje od bolesti ili ima invalidnost radi koje nije više sposoban sigurno upravljati vozilom, liječnik koji je obavio pregled ili je liječio vozača te izabrani liječnik dužan je uz upozorenje bolesniku o tome obavijestiti policijsku upravu ili postaju u kojoj osoba ima prijavljeno prebivalište, predviđajući i sankciju za prekršaj iz ovoga članka, odnosno novčanu kaznu od 1.500,00 do 5.000,00 kuna za fizičke osobe i odgovorne osobe u pravnoj osobi i u tijelu državne vlasti ili tijelu jedinice lokalne (područne) samouprave.
Zakonom o nabavi i posjedovanju oružja građana zakonodavac je na samom početku normirao opće i posebne uvjete za nabavu oružja fizičkoj osobi, među koje je naveo i da mora pribaviti potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz ili da ima opravdani razlog za nabavu oružja, ako oružje nabavljaju radi osobne sigurnosti, da nije pravomoćno osuđena i da protiv nje nije pokrenut postupak između ostalih i za kazneno djelo protiv zdravlja ljudi koje se odnosi na neovlaštenu proizvodnju i promet drogama i omogućavanje trošenja droga, da nije u Republici Hrvatskoj pravomoćno kažnjena i da protiv nje nije pokrenut postupak posebice između ostalog za prekršaje zbog zlouporabe droga, dok je jedan od propisanih posebnih uvjeta za izdavanje odobrenja za nabavu oružja fizičkoj osobi da je na zdravstvenom pregledu utvrđeno da je zdravstveno sposobna za držanje i nošenje oružja (članak 11. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana).
Stavkom 5. istoga članka propisano je da ministar nadležan za poslove zdravstva, uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za hrvatske branitelje, pravilnikom propisuje način obavljanja zdravstvenih pregleda za utvrđivanje zdravstvene sposobnosti za držanje i nošenje oružja, te visinu naknade u vezi s utvrđivanjem zdravstvene sposobnosti.
Članak 14. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana propisao je da postojanje uvjeta zdravstvene sposobnosti podnositelj zahtjeva dokazuje uvjerenjem o zdravstvenoj sposobnosti za držanje i nošenje oružja, koje se izdaje na temelju prethodno pribavljenog mišljenja izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite, kao i izabranog doktora medicine specijalista psihijatrije, a izdaju ga zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju djelatnost medicine rada i privatne ordinacije medicine rada koje ispunjavaju propisane uvjete i koje za to ovlasti ministarstvo nadležno za poslove zdravstva. Navedenu je normu logički slijedila obveza iz članka 15. koja osobu koja želi nabaviti oružje zadužuje da prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja za nabavu oružja pisanom izjavom da suglasnost da njezin izabrani liječnik primarne zdravstvene zaštite, kao i svaki drugi liječnik koji ima saznanja o promjeni njezina zdravstvenog stanja koje utječe na zdravstvenu sposobnost za posjedovanje oružja, o tome izvješćuje nadležno tijelo, te da nadležno tijelo može od njezina izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite ili svakog drugog liječnika tražiti podatke o njezinu zdravstvenom stanju, dok je stavkom 4. istoga članka propisano da izabrani liječnik primarne zdravstvene zaštite, kao i svaki drugi liječnik koji ima saznanja o promjeni zdravstvenog stanja ili tijeku liječenja vlasnika oružja, a koje utječe na zdravstvenu sposobnost za posjedovanje oružja, dužan odmah po saznanju za takvu promjenu izvijestiti nadležno tijelo.
Sankcija za nepostupanje liječnika primarne zdravstvene zaštite ili liječnika specijalista predviđena je člankom 72. stavkom 1. točkom 3. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana i predstavlja novčanu kaznu u iznosu od 1000-5000 kuna u slučajevima kada kao izabrani liječnik primarne zdravstvene zaštite, kao i svaki drugi liječnik koji ima saznanja o promjeni zdravstvenog stanja ili tijeku liječenja vlasnika oružja, a koje utječe na zdravstvenu sposobnost za posjedovanje oružja, odmah o tome ne izvijesti nadležno tijelo.
Jednako je tako i člankom 92. stavkom 1. točkom 1. Zakona o oružju bila predviđena prekršajna sankcija za izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite, kao i svakog drugog liječnika koji odmah ne izvijesti nadležno tijelo o promjeni zdravstvenog stanja ili tijeku liječenja vlasnika oružja, a koje utječe na zdravstvenu sposobnost za držanje i nošenje oružja. Navedeno ukazuje na normativni kontinuum obveze izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite, te svakog drugog liječnika da saznanje o opasnoj promjeni zdravstvenog stanja pacijenta koji posjeduje oružje mora proslijediti nadležnim tijelima te da propuštanje te obveze predstavlja kažnjivi prekršaj. No, taj danas nevažeći zakon propisivao je daleko strožu kaznu za opisano ne postupanje liječnika - novčanu kaznu od 3.000,00 do 15.00,00 kuna ili kaznu zatvora do 30 dana.
Pozitivno zakonodavstvo stoga od liječnika zahtjeva da postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnjom dobrog stručnjaka), i to ne samo kod kaznenih i/ili prekršajnih predmeta, već će liječničko postupanje po potrebi biti i predmetom analize u građanskim parnicama, najčešće kod naknade štete. Kada liječnik ne postupa s pažnjom dobrog stručnjaka, pravna praksa smatra da se radi o običnoj nepažnji (culpa levis), a ukoliko ne postupi ni onako kako bi postupio svaki prosječan liječnik radi se o gruboj nepažnji (culpa lata) koja dakako predstavlja viši stupanj krivnje i to se ne odnosi samo na standardizirane liječničke zahvate i postupke, već i na brigu, odnosno skrb kako o pacijentu, tako i potencijalnim ugrozama koje njegov pacijent može prouzročiti uslijed pogoršanog zdravstvenog stanja koje izravno može imati utjecaja na radnje u prometu ili rukovanje oružjem. U spomenutim građanskim parnicama od presudne važnosti biti će utvrđivanje kauzalnog neksusa. Utvrđivanje uzročne veze u predmetima naknade štete važno je kako bi se utvrdilo postoji li odgovornost liječnika kao i da bi se utvrdilo za koje štetne posljedice liječnik eventualno treba odgovarati.
Pitanje uzročne veze između štetne radnje odnosno propusta liječnika kao uzroka i nastale štete kao posljedice rješava se uglavnom ili primjenom teorije ekvivalencije (teorija jednake vrijednosti svih uzroka) ili pak teorije adekvatnosti (teorija tipičnog uzroka). Teorija ekvivalencije smatra uzročnom sve ljudske radnje koje su na bilo koji način utjecale na nastanak posljedice i ne čini razliku između bitnih i nebitnih, izravnih i neizravnih, bližih i daljih uzroka. Ova teorija se obično izražava kroz formulu but for test ili conditio sine qua non (šteta ne bi nastupila da se liječnik nije ponašao nesavjesno). Prema navedenoj formuli uzročnost se utvrđuje hipotetskim postupkom eliminacije – hipotetski se (zamisli se da se) isključi, eliminira liječnikova radnja ili propust te se postavlja pitanje bi li i bez te radnje ili propusta nastupila štetna posljedica. Ako bi štetna posljedica ipak nastupila neovisno o uzročnosti, uzročnost ne bi bila utvrđena; naprotiv, ukoliko štetna posljedica ne bi nastupila, uzročnost postoji. Nasuprot tome, prema adekvacijskoj teoriji radnja ili propust liječnika smatrat će se uzročnima ukoliko se šteta može razumno pripisati povredi dužne pažnje. Dakle veza između radnje i štetne posljedice prema adekvacijskoj teoriji ne mora se dokazati sa sigurnošću, no uvijek valja pokazati o kojem stupnju vjerojatnosti se radi da je neki uzrok doveo do neke posljedice. U slučajevima u kojima djeluje više uzroka, kao uzrok uzima se onaj koji je štetnoj posljedici najbliži i za njeno nastajanje tipičan.
Međutim, uvažavajući ex lege obvezu liječnika da u svakom slučaju prijavi nadležnim tijelima onu promjenu zdravstvenog stanja pacijenta koja neposredno utječe na sposobnost upravljanja motornim vozilom ili sposobnost rukovanja vatrenim oružjem, liječnik bi u slučaju nastanka štete uslijedpostupanja takvog svog pacijenta mogao snositi dio odgovornosti za nastalu štetu, dok bi se razmjer liječnikove odgovornosti, odnosno njegov doprinos nastaloj šteti dokazivao tijekom parničnog postupka.
Pod brojem prijedloga zakona PZE 616 od 4. srpnja 2019. Vlada Republike Hrvatske uputila je Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a navedeni je Zakon izglasan 12. srpnja 2019. ("Narodne novine" broj 70/19.). Recentni zakonski tekst nije imao zahvate u vidu izmjena ili dopuna onih odredbi koje propisuju obvezu liječnika da o zdravstvenim promjenama koje mogu utjecati na sposobnost upravljanja motornim vozilima obavijesti policijsku upravu ili postaju u kojoj osoba ima prijavljeno prebivalište, kao niti izmjena predviđene sankcije za prekršaj - novčane kazne.
Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud RH
