Tko, kako i do kada se može odreći nasljedstva
U času smrti ostavitelja nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, a u istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane uz njegovo svojstvo nasljednika (ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi). Nasljednik trajno ostaje nasljednikom, osim ako se valjano ne odrekne svoga nasljednog prava (odricanje od nasljedstva). Isto vrijedi i za stjecanje prava na zapis, kao i za stjecanje zapisa.
Može se odreći nasljedstva javno ovjerovljenom izjavom ili izjavom danom na zapisnik kod suda do donošenja prvostupanjske odluke. Ovo odricanje vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao, ako nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime. Ako su odricateljevi potomci maloljetni, za ovo odricanje nije potrebno odobrenje tijela nadležnog za poslove skrbništva. Za nasljednika koji se odrekao u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.
Ako se odreknu nasljedstva svi nasljednici koji pripadaju najbližem nasljednom redu u času smrti ostavitelja, na nasljedstvo se pozivaju nasljednici sljedećega nasljednog reda. Za slučaj da se nasljedstva odreknu ostali nasljednici prvoga nasljednog reda bračni drug ostaje u prvom nasljednom redu.
Za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva smatra se da želi biti nasljednikom. Osoba koja je valjano dala izjavu da prihvaća nasljedstvo ne može ga se više odreći (čl. 220 st. 2 i 3 Zakona o nasljeđivanju, "Narodne novine", br. 48/03.,163/03.,127/13., 33/15, 14/19., dalje ZN).
U praksi je bilo sporno odnosi li se odricanje od nasljedstva i na naknadno pronađenu imovinu (u smislu čl. 133 st. 2 ZN-a odricanje od nasljedstva ne odnosi se na naknadno pronađenu imovinu). Ako je odricanje od nasljedstva učinjeno u nasljedničkoj izjavi, tada je sud odnosno javni bilježnik dužan nasljednika upozoriti da se može odreći nasljedstva samo u svoje ime ili i u ime svojih potomaka (čl. 220 st. 9 ZN-a). "Odricanje" u korist određenog nasljednika ne smatra se odricanjem od nasljedstva, nego izjavom o ustupu svoga nasljednog dijela.
Ako je nasljednik umro prije završetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike. Isto vrijedi i u slučaju kad je nasljednik umro nakon završetka ostavinske rasprave, a prije donošenja prvostupanjske odluke.
Ne može se odreći nasljedstva nasljednik koji je raspolagao nasljedstvom ili nekim njegovim dijelom. Mjere koje jedan nasljednik poduzme samo radi očuvanja ostavine, kao i mjere tekuće uprave, ne lišavaju ga prava da se odrekne nasljedstva.
Prema čl. 133. ZN-a odricanje od nasljedstva ne može biti djelomično ni pod uvjetom. Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se odricanjem od nasljedstva u smislu odredbe čl. 130 ZN, nego izjavom o ustupu svoga nasljednog dijela pa se stoga takvom izjavom nasljednik ne oslobađa od odgovornosti za ostaviteljeve dugove u smislu čl. 139 ZN-a.
Prema čl. 134. ZN-a odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno nema pravnog učinka, ali iznimno, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se ugovorom s pretkom odreći nasljedstva koje bi mu pripalo nakon smrti pretka. Isto vrijedi i za slučaj kad se bračni drug odriče nasljedstva koje bi mu kao bračnom drugu pripalo nakon smrti njegova bračnog druga.
Ugovor o odricanju od nasljedstva valjan je samo ako je sastavljen u pisanom obliku i:
- ovjeren od suca nadležnog suda, ili
- sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ili
- potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.
Ovlaštene osobe (iz stavka 3. čl. 134 ZN-a) dužne su pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posljedice ugovora.
Ovo odricanje vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao, ako ugovorom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije što drugo određeno. Nasljednik može izjavu o odricanju ili o prihvatu od nasljedstva pobijati po općim pravilima o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje.
Pravo zahtijevati ostavinu (čl. 138 ZN-a) kao nasljednik ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviteljeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke. Prema nepoštenu posjedniku ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.
Posluži li se nasljednik svojim pravom na odricanje od nasljedstva pa se valjano odrekne svoga nasljednog prava, njegovo nasljedno pravo prestaje i to s učinkom (ex tunc) kao da nikada i nije to pravo stekao. Posljedice toga će biti različite, ovisno o tome je li se odrekao nasljednog prava koje mu pripada na temelju oporuke ili na temelju zakona.
Ako se odrekao nasljednog prava koje mu pripada na temelju oporuke, u pravilu će umjesto njega, ostavitelja nasljeđivati zakonski nasljednici, "ako iz same oporuke ne proizlazi kakva druga namjera oporučitelja" (čl. 136 ZN-a), (Naime ako oporučitelj nije prvo postavljenom nasljedniku oporukom odredio zamjenika za slučaj da se prvi odrekne od nasljedstva.)
Ako se odrekao nasljednog prava koje mu pripada na temelju zakona, tada posljedice ovise o sadržaju njegovog odricanja jer odricanje može biti bilo samo u vlastito ime ili u vlastito ime i u ime svojih potomaka.
Radi postizanja pravne sigurnosti trećih osoba, prošireno je djelovanje nasljedničke izjave kojom se neka osoba odriče zakonskog nasljednog prava, tako da ta izjava proizvodi svoj učinak nesamo u pogledu te osobe, nego redovito i u pogledu svih njezinih potomaka. Jedino ako je nasljednik dajući nasljedničku izjavu izričito ograničio njezin učinak na sebe sama, on se odrekao samo svoga nasljednog prava. U protivnom se nasljednik odrekao svoga zakonskog nasljednog prava, a predmijeva se da se odrekao i zakonskih nasljednih prava svih svojih potomaka, bez obzira tko oni bili (punoljetni ili maloljetni, poznati ili nepoznati).
Za valjanost nasljedničke izjave je potrebna sposobnost osobe koja je tu izjavu dala. Poslovno sposobna osoba može valjanu nasljedničku izjavu dati osobno ili po svom ugovornom zastupniku, a da bi takva mogla biti valjana, on treba na to biti ovlašten punomoći koja je specijalna tj. takva u kojoj je navedeno da opunomoćitelj ovlašćuje na odricanje od nasljednog prava stečenoga smrću određenog ostavitelja i to upravo od u punomoći navedenog nasljednog prava: zakonskog, oporučnog ili nužnog.
Umjesto osobe koja nije poslovno sposobna, nasljedničku izjavu će dati njezin skrbnik (osobno ili po svom ugovornom zastupniku, koji ima specijalnu punomoć), ali je potrebno da ta izjava skrbnika dobije odobrenje tijela javne vlasti, nadležnog za poslove skrbništva.
Nasljednička izjava je valjana jedino ako njezin sadržaj moguć, dozvoljen i dovoljno određen.
Za valjanost nasljedničke izjave potrebno je i da očitovanje bude dano u nekom od za to propisanih oblika (čl. 220/8 ZN-a). Jedan je oblik usmenog očitovanja a) dano u zapisnik pred ostavinskim ili bilo kojim drugom sudom ili pred javnim bilježnikom koji djeluje kao povjerenik ostavinskog suda, kojeg je potom b) nasljednik ili njegov zastupnik potpisao odnosno stavio na nj svoj rukoznak.
Drugi mogući valjani oblik davanja nasljedničke izjave je podnošenje sudu/javnom bilježniku već gotove javno ovjerovljene isprave koja sadrži nasljedničku izjavu (o prihvaćanju ili o odricanju nasljedstva).
Izjava o odricanju koja nije učinjena niti u jednom od ta dva oblika, ništetna je.
Da bi nasljednička izjava bila valjana, neophodno je da je dana slobodno, bez mana volje. Ako nije bilo tako, nasljednička izjava nije valjana. Nasljednička izjava koja je dana tako da je postojala neka mana volje (npr. prijetnja, zabluda, prijevara i sl.) je pobojna pa će se primjenjivati odgovarajuća pravila o pobojnosti pravnih poslova.
Pravo na odricanje traje najdulje do donošenja prvostupanjske odluke u ostavinskom postupku, a s donošenjem te odluke ono svakako prestaje (130/1 ZN-a). Do tada nasljednik ima dovoljno vremena da se odrekne svog nasljednog prava, ako ne želi biti ostaviteljevim nasljednikom.
Odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno nema pravnog učinka (134), ali iznimno od tog pravila, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se ugovorom s pretkom odreći nasljedstva koje bi mu pripalo nakon smrti tog pretka, a isto tako se i bračni drug može odreći nasljedstva koje bi mu pripalo nakon smrti drugog bračnog druga (134/2 ZN-a).
U sudskoj praksi odricanje od nasljedstva nije zapreka za prihvaćanje imovine koju nasljedniku koji se odrekao nasljedstva ustupi jedan od sunasljednika.
Sporazum o odricanju obvezuje samo potomka da ne može tražiti zakonski ni nužni dio, ali ne na to da ne može prihvatiti imovinu koju mu ustupi jedan od sunasljednika.
Odredbom čl. 253. st. 1. važećeg ZN-a propisano je da će se prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivati po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva.
Odricanje od nasljedstva kroz sudsku praksu
U sudskoj praksi nailazimo na situacije kada se kao tuženik pojavljuje zakonski nasljednik pokojne osobe umrle bez oporuke, a koji pokojni je u vrijeme smrti prema tužitelju imao određeni novčani dug (npr. Gž-131/13-2 Županijskog suda u Osijeku). Tuženik ističe da nije dobio nikakav dio ostavine pa da nije dužan podmiriti dug.
Prema čl. 139. st. 1. i 4. ZN-a nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove, a kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva, dakle, među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima (na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika).
Primjerice iz cit. odluke vidljivo je da je iz rješenja o nasljeđivanju javnoga bilježnika utvrđeno da su nasljednici iza pokojnog dužnika njegova djeca na jednake dijelove (sin i tri kćeri), na određenim pokretninama, a rješenjem o nasljeđivanju kojim je raspoređena naknadno pronađena imovina utvrđeno je da naknadno pronađenu imovinu čine pokretnine koje se raspoređuju nasljedniku- sinu ostavitelja iz razloga što su se ostali nasljednici prihvatili nasljedstva na temelju zakona i svoje nasljedne dijelove ustupili sunasljedniku-sinu ostavitelja.
U čl. 133. st. 3. ZN-a propisano je da se tzv. "odricanje" u korist određenog nasljednika smatra izjavom o ustupu svog nasljednog dijela pa nasljednik koji je ustupio svoj nasljedni dio drugom nasljedniku također odgovara za dugove ostavitelja u skladu sa odredbom čl. 139. ZN-a.
Kako je u postupku utvrđeno da je dio duga plaćen u međuvremenu, to je utvrđeno da u konkretnom slučaju tužena (jedna od kćeri) odgovara za preostali dio duga solidarno sa ostalim tuženicima, a u kojem dijelu je platni nalog održan na snazi jer konkretno predmet spora je odlučivanje o tome hoće li se održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika za isplatu duga prema banci.
Dakle, tuženik za dugove ostavitelja prema tužitelju odgovara u skladu sa odredbama Zakona o nasljeđivanju, a u slučaju postojanja drukčijeg sporazuma između samih zakonskih nasljednika, svoja prava može ostvarivati prema njima u skladu sa eventualno postojećim sporazumom.
U sudskoj praksi nailazi se i na situaciju kada tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se nasljednička izjava koju je dao 1. tuženik u ostavinskom postupku vođenom kod javnog bilježnika, a kojom izjavom on ne nasljeđuje nekretninu gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljeve tražbine prema (1.) tuženiku-dužniku, a da je 2. tuženik dužan dopustiti da tužitelj svoju tražbinu prema 1. tuženiku u tom dugovanom (konkretnom) iznosu namiri prodajom dijela nekretnine.
S druge strane može doći i do protutužbenog zahtjeva radi utvrđenja opsega ostavinske imovine, npr. da ostavinska imovina i to navedena nekretnina predstavlja bračnu stečevinu (primjerice na jednake dijelove) ostavitelja i 2. tuženika, a što je tužitelj-protutuženik dužan priznati.
Tako npr. u presudi Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1200/12-2 sud je utvrdio da 1. tuženik nema imovine iz koje tužiteljica može namiriti svoju dospjelu tražbinu, utvrđenu pravomoćnom presudom. Nadalje je utvrđeno da je 1. tuženik u ostavinskom postupku iza oca prihvatio i ustupio svoj zakonski nasljedni dio majci i ovdje 2. tuženoj, a da je motiv za takvo raspolaganje bilo i onemogućavanje tuženikovih vjerovnika da se naplate iz imovine 1.tuženika, što između ostalih razloga navodi i on sam u svom iskazu. Neodlučno je pri tome kako je imenovano raspolaganje, kao odricanje od nasljedstva, kada je nesporno da se raspolaganje nasljednim dijelom zakonom imenuje kao prihvat i ustup nasljedstva, prema čl. 133. st. 3. ZN-a. Odlučna i bitna činjenica je da 1.tuženik, u namjeri da iz svoje imovine onemogući naplatu svojih vjerovnika, nije naslijedio imovinu koja mu pripada temeljem zakona. Odricanje od nasljedstva se smatra besplatnim raspolaganjem, kako to propisuje čl. 67. st. 4. ZOO/05 i ima utjecaja samo kod utvrđenja postojanja zakonskih pretpostavki pobijanja. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev (tj. nasljednička izjava koju je 1.tuženik dao u ostavinskom postupku kod javnog bilježnika, a kojom izjavom on ne nasljeđuje nekretnine,gubi učinak prema tužiteljici u dijelu potrebnom za namirenje tužiteljičine tražbine). U svezi protutužbenog zahtjeva tuženika, odbijen je zahtjev radi utvrđenja opsega ostavinske imovine iza pok. ostavitelja koja je utvrđena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, te valja istaći da učinak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. oca 1. tuženika odnosno supruga 2. tužene veže tužene koji su sudjelovali u tom postupku sukladno odredbi čl. 232 st. 1 i 5 ZN-a.
Samo poduzimanje neke pravne radnje s kojom dužnik smanjuje svoju imovinu nije dovoljno da bi tužitelj mogao s uspjehom pobijati pravne radnje dužnika, već je potrebno da je tom pravnom radnjom dužnika doveden u imovno stanje koje onemogućava vjerovnika u ostvarenju njegove tražbine.
Snježana Lukša, sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu
