Protiv prvostupanjskog rješenja stranka ima pravo izjaviti žalbu drugostupanjskom tijelu, ako zakonom žalba nije isključena (članak 105. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, br. 47/09., dalje: ZUP). Kada žalba nije dopuštena, tj. u jednostupanjskome upravnom postupku, rješenje postaje izvršno dostavom rješenja stranci (članak 133. stavak 2. ZUP-a).
Razmatranje u ovoj kolumni odnosi se na situaciju kada žalba doista nije dopuštena, a ne kada je u rješenju dana pogrešna uputa o pravnom lijeku. Stoga nije posebno analizirana varijanta koju drugostupanjsko tijelo primjenjuje na osnovi odredbe članka 114. stavak 2. ZUP-a (kad drugostupanjsko tijelo, postupajući u povodu žalbe protiv rješenja prvostupanjskog tijela o odbacivanju žalbe, utvrdi da ne postoje razlozi za odbacivanje žalbe, poništit će rješenje o odbacivanju žalbe i riješiti odbačenu žalbu).
U praksi postoje slučajevi u kojima stranka smatra da joj je neosnovano uskraćeno pravo na žalbu, te – unatoč uputi o pravnom lijeku u kojoj pravilno stoji da žalba nije dopuštena – izjavi žalbu tijelu za koje smatra da ima drugostupanjske ovlasti.
U takvoj situaciji prvostupanjsko tijelo, kojem se žalba predaje, odbacuje žalbu kao nedopuštenu (članak 113. stavak 2. ZUP-a). Protiv rješenja o odbacivanju žalbe dopuštena je žalba.
Tijelo kojem je izjavljena (nedopuštena) žalba izjavljena protiv rješenja o meritumu donesenog u jednostupanjskom postupku, odnosno tijelo kojem je izjavljena (dopuštena) žalba protiv rješenja o odbacivanju žalbe, može se naći u položaju da treba:
- odbaciti nedopuštenu žalbu, kada to nije učinilo prvostupanjsko tijelo (članak 114. stavak 1. ZUP-a) ili
- odbiti neosnovanu žalbu izjavljenu protiv rješenja o odbacivanju žalbe.
Ima li okolnost podnošenja jedne i/ili druge žalbe utjecaja na nastup izvršnosti upravnog akta kojim je, u prvome i jedinom stupnju, riješena upravna stvar, uzevši u obzir da u vrijeme podnošenja žalbe još nije poznat ishod žalbenog postupka? Mišljenja smo da nema.
Odredba članka 133. stavak 2. ZUP-a kogentne je prirode. Žalba jest ili nije dopuštena prema odredbi ZUP-a ili posebnog zakona. Je li žalba dopuštena ili nije, ne ovisi o stajalištu stranke o tome. K tome, protivno tumačenje dovelo bi do – pravno očito neprihvatljivog zaključka – da stranka zlouporabom podnošenja nedopuštene žalbe može odgoditi nastup izvršnosti rješenja kojim nije zadovoljna, iako je to rješenje ex lege izvršno. Ako ne postoje važni razlozi koji govore u prilog potrebi što bržeg izvršenja rješenja, ovakva situacija može dovesti do zaključka da je, do okončanja žalbenog postupka, svrhovito pričekati s prisilnim izvršenjem rješenja, ali ne i do zaključka da rješenje nije izvršno. Međutim, ako, primjerice, protustranka zatraži izdavanje potvrde (klauzule) izvršnosti rješenja kojim je riješena stvar, nema pravnog uporišta za odbijanje izdavanja potvrde samo zbog okolnosti jer je protiv rješenja podnesena nedopuštena žalba. (Dodajmo da navedena potvrda može biti poništena tijekom postupka izvršenja – o tome v. npr. kolumnu objavljenu u ovoj rubrici pod naslovom Upravni postupak – ukidanje odnosno poništavanje potvrde (klauzule) izvršnosti).
Na umu je potrebno imati i da žalba protiv rješenja o odbacivanju žalbe odgađa izvršenje rješenja o odbacivanju žalbe, ali to, sâmo po sebi, rješenju kojim je odlučeno o meritumu ne odriče svojstvo izvršnosti, kada po zakonu protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.
Naposljetku, rješenje protiv kojeg žalba nije dopuštena, glede nastupa izvršnosti, u jednakom je režimu kao rješenje žalba protiv kojega nema odgodni učinak (također članak 133. stavak 2. ZUP-a), a u potonjem je slučaju nedvojbeno da izjavljivanje žalbe na utječe na nastup izvršnosti rješenja, niti bi na to utjecalo stajalište stranke da nije riječ o rješenju žalba protiv kojega nema odgodni učinak.
doc. dr. sc. Alen Rajko
