Stajališta iz te presude i danas zbunjuju pravničku javnost, a o načinima primjene tih stajališta u nedavnoj se odluci očitovao i Ustavni sud. Stoga ćemo ovim radom dati prikaz tih stajališta i njihov odraz na ustavnosudsku praksu.
Stajališta ESLJP-a
Iz presude ESLJP-a proizlazi da nalog za provođenje posebnih izvida/posebnih dokaznih radnji mora biti obrazložen na način da sud konkretizira okolnosti predmeta koje onemogućuju ili otežavaju provođenje istrage na drugačiji način. Povreda prava na poštivanje privatnog života zbog nedostatka obrazloženja naloga za provedbu posebnih izvida/posebnih dokaznih radnji ne dovodi automatski i do povrede prava na pravično suđenje ako su ispunjeni uvjeti: 1) da je okrivljenik mogao osporavati korištenje i vjerodostojnost tako prikupljenih dokaza i 2) da okolnosti u kojima su dokazi pribavljeni ne dovode u pitanje njihovu pouzdanost i točnost.
Praksa Ustavnog suda
U odluci broj: U-III-3509/2016 od 18. prosinca 2018., Ustavni sud je odbio ustavne tužbe podnositelja u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-Us 138/13-14 od 25. siječnja 2016. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda) kojom je potvrđena presuda Županijskog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: prvostupanjski sud) broj: K-Us-6/13 od 20. lipnja 2013. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda), osim glede imovinskopravnog zahtjeva i dijela činjeničnog opisa kaznenog djela.
Prvostupanjskom presudom podnositelj je proglašen krivim zbog nekoliko kaznenih djela protiv javnog reda i imovine te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine.
U obrazloženju prvostupanjske presude sud se pozvao i na niz telefonskih razgovora koji su snimljeni između podnositelja i drugih okrivljenika i svjedoka primjenom posebnih dokaznih radnji iz članka 180. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. - pročišćeni tekst i 115/06.; u daljnjem tekstu: ZKP/97). U žalbenom postupku podnositelj se žalio da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitom dokazu, a Vrhovni sud je na valjan i dostatan način odbio taj žalbeni prigovor.
U ustavnoj tužbi podnositelj je, između ostaloga, isticao da nalozi istražnog suca nisu udovoljavali uvjetima sadržanima u odluci Ustavnog suda broj: U-III-857/2008 od 1. listopada 2008., a pozvao se i na presude ESLJP-a Dragojević protiv Hrvatske i Bašić protiv Hrvatske (presuda od 25. siječnja 2017., zahtjev br. 2225/13).
U svojoj ocjeni Ustavni sud je svoju zadaću sažeo na odgovor na pitanje: je li donošenjem naloga za tajno snimanje došlo do povrede prava na poštovanje osobnog života i slobodu i tajnost dopisivanja.
Ustavni sud je utvrdio da su telefonski razgovori obuhvaćeni pojmom prava na "osobni život", u smislu članka 35. Ustava, i jamstva slobode i tajnosti dopisivanja u smislu članka 36. Ustava, a nadzor nad njima predstavlja miješanje u ta ustavna jamstva koje može biti opravdano samo ako je utemeljeno na zakonu, ako je poduzeto radi zaštite nekog od legitimnih ciljeva navedenih u člancima 16. i 36. stavku 2. Ustava i članku 8. stavku 2. Konvencije te ako je razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u konkretnom slučaju (članak 16. stavak 2. Ustava) i nužno za ostvarenje tih ciljeva odnosno ako za njime postoji prijeka društvena potreba. Na Ustavnom je sudu da u svakom konkretnom slučaju utvrdi je li miješanje bilo opravdano.
Nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora odnosno sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu jedna je od mjera kojima se privremeno mogu ograničiti određena ustavna prava građana (članci 180. – 183. ZKP/97, koji je mjerodavan u konkretnom slučaju). Nalog istražnog suca kojim se određuje navedena mjera, prema mjerodavnim odredbama ZKP-a/97, između ostalog, mora sadržavati (a) valjanu ocjenu osnova sumnje da je (podnositelj) sam počinio ili zajedno s drugim osobama sudjelovao u nekom od kataloških kaznenih djela iz članka 181. ZKP-a/97, te (b) ocjenu da se izvidi kaznenih djela "ne bi mogli provesti na drugi način ili bi bili skopčani s nerazmjernim teškoćama".
Za ocjenu Ustavnog suda o opravdanosti miješanja u ustavna jamstva iz članaka 35. i 36. Ustava primjenom posebnih izvidnih mjera, mjerodavna su, prije svega, postupanja sudova u određivanju te mjere kao i odluke sudova o pravnim sredstvima kojima se podnositelj poslužio osporavajući primjenu te mjere.
Podnositelj je prigovore da nalozi u konkretnom slučaju nisu bili izdani u skladu s odredbama ZKP-a/97 te da nisu sadržavali ocjenu vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo istaknuo u žalbi Vrhovnom sudu. Očitujući se o tim žalbenim prigovorima Vrhovni sud utvrdio je da je prvi nalog istražnog suca od 2. veljače 2009., donesen na obrazloženi zahtjev USKOK-a, te da se odnosi na sva u zahtjevu naznačena kaznena djela. Vezano uz obrazloženje naloga Vrhovni sud utvrdio je da su u obrazloženju navedene okolnosti iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su osobe protiv kojih je nalog donesen sudjelovale u tim kaznenim djelima (navodi se više dokaznih prijedloga koji su do tada prikupljeni). Prema ocjeni Vrhovnog suda u dovoljnoj je mjeri obrazložena potreba donošenja naloga i "on sadrži sve što je potrebno".
Vrhovni sud je nadalje istaknuo da je u istom predmetu Kir-Us nakon tog prvog naloga donesen veći broj naloga kojima su posebne mjere iz članka 180. stavka 1. točke 1. ZKP/97 proširene i produljivane "svaki put na obrazloženi zahtjev USKOK-a, pri čemu se radi o istom predmetu, pa je potreba i osnova njihovog odobravanja vezana uz inicijalno donesen nalog, na čije se obrazloženje, uz navođenje dodatnih okolnosti istražni sudac u svakom naknadno donesenom nalogu pozivao."
Prema ocjeni Ustavnog suda, Vrhovni sud je u obrazloženju drugostupanjske presude naveo dostatne i relevantne razloge za ocjenu zašto smatra da su sporni nalozi doneseni u skladu s mjerodavnim odredbama ZKP-a/97.
Ustavni sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju u dovoljnoj mjeri obrazložena potreba donošenja "spornog" naloga, da sadrži sve što je potrebno i da su svi ostali nalozi, kojima su posebne mjere iz članka 180. stavka 1. točke 1. ZKP-a/97 proširene i produljivane, doneseni na obrazloženi zahtjev USKOK-a, te su dostatno obrazloženi.
Prema mišljenju Ustavnog suda, dani razlozi dovoljni su za zaključak da je u konkretnom slučaju mjera bila ne samo utemeljena na zakonu, već i nužna i razmjerna legitimnom cilju. Slijedom navedenog, Ustavni sud je ocijenio da postupanje istražnog suca, koji je naloge donio u skladu s mjerodavnim odredbama ZKP-a/97 te obrazložio, tvrdnjama podnositelja nije dovedeno u sumnju.
Iz tih razloga Ustavni sud je ocijenio neosnovanim prigovor podnositelja o povredi članaka 35. i 36. Ustava.
Vezano za prigovore podnositelja o povredi ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 4. Ustava (koji su nužno vezani uz naloge za provedbu mjera iz članak 180. ZKP-a/97), Ustavni sud je istaknuo da je podnositelj u kaznenom postupku imao priliku osporavati zakonitost dokaza, njihovu autentičnost i njihovo korištenje u kaznenom postupku. U odnosu na te prigovore podnositelja, sudovi (prvostupanjski sud i Vrhovni sud) su se očitovali, te su dostatnim i relevantnim razlozima obrazložili zašto su pojedini dokazi zakoniti. Budući da osporene presude nisu utemeljene na dokazu iz članka 367. stavka 2. ZKP-a/97 (utemeljenje presude na nezakonitom dokazu predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka), kao i zbog činjenice da u ustavnoj tužbi podnositelj nije iznio nove ili drugačije razloge vezane uz korištenje nezakonitih dokaza u kaznenom postupku koji bi doveli u sumnju utvrđenja redovnih sudova, Ustavni sud nije našao okolnosti koje bi ukazivale na povredu navedenog ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 4. Ustava.
Zaključno
Ustavni sud je navedenom odlukom primijenio stajališta ESLJP-a iz predmeta Dragojević protiv Hrvatske te na konkretnom predmetu pokazao kako moraju biti obrazloženi nalozi za primjenu tajnog nadzora i snimanja telefonskih razgovora, kako bi se izbjegla povreda ustavnih prava iz članaka 35. i 36. Ustava, vezanih uz "osobni život" i jamstva slobode i tajnosti dopisivanja.
Dakle, ukoliko nalozi ne bi bili dostatno obrazloženi dolazi do povrede tih ustavnih jamstava, što ne mora u svakom slučaju automatski dovesti i do povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 4. Ustava u vezi s nezakonitim dokazima, kako to i proizlazi iz predmeta Dragojević protiv Hrvatske.
dr. sc. Robert Peček, Zagreb.
