S tim u vezi, Sud je u odgovoru na postavljeno pitanje odgovorio da članak 56. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi retroaktivno ništetni od dana svojeg sklapanja ako su sklopljeni s vjerovnikom koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici koja nije država članica primatelja usluge i koji ne raspolaže svim propisanim odobrenjima koja izdaju nadležna tijela te države članice.
Sud nadalje obrazlaže da pojam ograničenja obuhvaća mjere koje poduzima država članica koje, iako se jednako primjenjuju, utječu na pristup gospodarskih subjekata drugih država članica tržištu (presuda od 12. srpnja 2012., SC Volksbank România, C-602/10, EU:C:2012:443 t. 75.) te da se u ovom slučaju Zakonom o ništetnosti vjerovnicima sa sjedištem izvan Hrvatske uvjetuje pristup hrvatskom tržištu financijskih usluga dobivanjem odobrenja koje izdaje Hrvatska narodna banka i na taj način čini manje privlačnim pristup tom tržištu, čime se povređuje sloboda zajamčena člankom 56. UFEU-a.
Nakon što je Sud utvrdio da Zakon o ništetnosti nije u skladu s pravnom stečevinom Europske unije, potrebno je odgovoriti na pitanje koji su učinci odnosno doseg djelovanja ovakve interpretativne odluke na nacionalne sudove te pravnu poziciju onih u čiju pravnu sferu zadiru odredbe Zakona o ništetnosti kao i na pitanje vremenskog dosega djelovanja takvih odluka.
Postupak postavljanja prethodnog pitanja normiran je člankom 267. UFEU-a tako da je Sud Europske unije nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču: (a) tumačenja Ugovora i (b) valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije. Ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda da o tome odluči. Ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan uputiti to pitanje Sudu. Ako se to pitanje postavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice u pogledu osobe kojoj je oduzeta sloboda, Sud Europske unije djeluje u najkraćem mogućem roku.
Osim citiranog sadržaja čl. 267. UFEU-a, institut prethodnog pitanja nije dodatno normiran pa tako nisu normirani niti učinci odluke Suda EU-a donesene po postavljenom prethodnom pitanju. Odgovore na pitanje učinaka interpretativnih odluka dala je sudska praksa tog Suda.
Prvo je pitanje dosega odluka Suda EU-a na nacionalne sudove, odnosno pitanje koga sve obvezuje konkretna odluka Suda EU, da li samo nacionalni sud koji je postavio prethodno pitanje ili sve nacionalne sudove ili pak sudove i ostalih država članica. Nadalje, postavlja se pitanje vremenskog dosega interpretativnih presuda, odnosno odnose li se učinci presude i na pravne odnose nastale prije donošenja interpretativne presude i na koji način se to reflektira na pravni položaj subjekata kojih se tiče sporni normativni akt.
Sukladno praksi Suda EU interpretativne presude djeluju erga omnes što znači da su one pravno obvezujuće, kako za sud pred kojim se vodi postupak u kojemu je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima. Primjerice, Sud EU je u svojoj presudi od 27. ožujka 1963. (28 do 30/62, Da Costa, Recueil, str. 75.) zaključio da nema obveze nacionalnog suda (protiv čijih odluka nema pravnog lijeka u nacionalnom pravu) da postavi prethodno pitanje osobito kad je postavljeno pitanje materijalno identično pitanju koje je već bilo predmetom prethodne odluke u analognom slučaju. Ovakav stav zauzet je i u predmetu 283/81, Srl CILFIT, u kojemu je navedeno da je sud protiv čijih odluka nema pravnog lijeka u nacionalnom pravu dužan, kad se pred njim postavi pitanje prava Zajednice, ispuniti svoju obvezu obraćanja, osim ako utvrdi da postavljeno pitanje nije bitno ili da je dotična odredba Zajednice već bila predmetom tumačenja.
Iz navedenih odluka proizlazi zaključak da se učinak interpretativne odluke Europskog suda odnosi se i na sve ostale nacionalne sudove država članica, a ne samo na sudove države članice iz koje potječe postavljeno prethodno pitanje. Erga omnes učinak presuda Europskog suda usporediv je s učinkom Ustavnog suda u državama članicama čiji je doseg širi od predmeta na koji se odnosi presuda1. Presuda Europskog suda, zbog svog erga omnes učinka, transformira bilateralne odnose, između Europskog suda i nacionalnog suda koji je uputio zahtjev, u multilateralne odnose između Europskog suda i svih nacionalnih sudova pred kojima se pojavljuje sporno pravno pitanje2.
Što se tiče vremenskog dosega interpretativnih presuda njihov učinak je sukladno praksi Europskog suda retroaktivan, takve odluke su deklaratorne i djeluju ex tunc3. Pravna pravila europske unije nacionalni sudovi moraju primijeniti na način na koji su bila protumačena čak i na pravne odnose koji su nastali i koji su uspostavljeni prije donošenja interpretativne presude.4
Međutim, unatoč povratnom djelovanju interpretativnih presuda Suda EU, one ipak ne utječu na pravno pravilo presuđene stvari (res iudicata), pa je stoga važno da sve nacionalne sudske odluke koje su postale pravomoćne, nakon što su iskorišteni svi pravni lijekovi ili nakon isteka predviđenih rokova, više ne mogu biti dovedene u pitanje.5 Europski sud može ograničiti retroaktivne učinke interpretativnih presuda, međutim, u konkretnom slučaju to nije učinio.
Sumirajući navedeno, interpretativne presude Europskog suda djeluju erga omnes i ex tunc. S obzirom da se pred nacionalnim sudovima u Republici Hrvatskoj vode brojni postupci koji su inicirani donošenjem osporenog Zakona o ništetnosti, i pokrenuti upravo zbog mogućnosti utvrđenja kredita ništavim, te da su brojni ovršni postupci odgođeni primjenom tog Zakona, za vidjeti je na koji način će zakonodavac upotpuniti pravni vakuum glede spornih kreditnih odnosa. S tim u vezi, Sud je u odluci broj C-630/17 naveo: ''da je bilo moguće donijeti druge mjere, manje otegotne za slobodno pružanje usluga, kako bi se omogućili nadzor zakonitosti ugovora o kreditu i zaštita slabije strane, poput, među ostalim, propisa kojima se nadležna tijela ovlašćuju da po prijavi ili službenoj dužnosti djeluju u slučaju nepoštenih poslovnih praksi ili povrede prava potrošača’’.
Što se tiče pravomoćno okončanih postupaka sukladno tumačenju Suda EU, na takve odluke presuda C-630/17 nema učinak, niti je moguće prema procesnim pravilima građanskog postupka tražiti ponavljanje postupka obzirom da je takva mogućnost propisana samo u odnosu na odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (čl. 428.a ZPP).
Vladimir Rončević, sudac Općinskog suda u Zadru
(1) Prethodni postupak u pravu Europske unije, T. Ćapeta, I. Goldner Lang, T. Perišin i S. Rodin, Narodne novine, 2011.
(2) v. ibid.
(3) v. ibid., predmet C-2/06, Willy Kempter KG protiv Hauptzollamt Hamburg-Jonas
(4) v. ibid., predmet C-61/79, Amministrazione delle finanze dello Stato protiv Denkavit italiana Srl.
(5) v. ibid., Predmet C-453/00 Kühne & Heitz NV protiv Produktschap voor Pluimvee en Eieren
