Temeljno pravo svake okrivljene osobe, koje nije inherentno ni svjedocima ni oštećenicima ni drugim osobama koje se pojavljuju tijekom kaznenih ili prekršajnih postupaka, svakako je pravo na obranu. To pravo okrivljeniku, koji se nalazi u nezavidnoj stranačkoj poziciji ugroženoj dokazima optužbe, daje niz alata kojima može opovrgavati inkriminirajuće dokaze, odnosno dokazivati svoju nevinost. Unutar tog spektra prava na obranu smještena je zabrana da se osumnjičenika, okrivljenika i optuženika sili da prizna krivnju, odnosno zabrana prisiljavanja na samooptuživanje. Navedena zabrana istodobno je privilegij okrivljenih osoba, poput izbora na koji će način iznositi obranu, odnosno, hoće li obranu iznositi ili će koristiti zakonsko pravo na "obranu šutnjom", a povreda navedene zabrane bi mogla polučiti nezakoniti dokaz te potencijalno ugroziti pravičnost postupka u cjelini. Europski sud za ljudska prava nezakonite dokaze ocjenjuje u okviru članka 6. stavka 1. Konvencije, uz mogućnost utvrđivanja i drugih povreda konvencijskih prava, što ovisi o svakom pojedinačnom slučaju i zahtjevu. Ustavni sud kategoriju nezakonitih dokaza razmatra kroz članak 29. stavak 4. Ustava, uz ocjenu postupka u cjelini, sagledavajući standarde pravičnog suđenja navedene u članku 29. stavku 1. Ustava.
Privilegij od samooptuživanja logično se oslanja na presumpciju nevinosti i demokratski standard da je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo (i prekršaj) dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja (članak 28. Ustava i članak 6. stavak 2. Konvencije), kao i na onus probandi ovlaštenog tužitelja.
Pregledom recentne prakse Ustavnog suda nije uočeno da bi podnositelji ustavnih tužbi običavali isticati povredu zabrane samooptuživanja, međutim, u jednoj, nastavno izloženoj odluci, podnositelj je uz povredu prava na pravično suđenje u aspektima prava na obranu, povrede načela jednakosti oružja u kontekstu odbijanja svih dokaznih prijedloga obrane, načela ne bis in idem i izrečene sankcije, isticao i pojavu nezakonitih dokaza upravo u kontekstu povrede privilegija od samooptuživanja.
U odluci Ustavnog suda, broj: U-III-2309/2016 od 7. veljače 2018., podnositelj ustavne tužbe osporavao je presudu Visokog prekršajnog suda Republike broj: FPž 147/2014 od 30. prosinca 2015. kojom je pravomoćno proglašen krivim i osuđen radi prekršaja iz članka 69. stavka 2. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 96/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 153/09., 145/10. i 76/13., dalje: Zakon o deviznom poslovanju) na novčanu kaznu u iznosu od 15.000,00 kuna.
Činjenični i zakonski opisi prekršaja glase:
(...) protivno odredbi članka 40. Zakona o deviznom poslovanju i članka 3. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1889/2005, dana 26. studenog 2013. oko 16,00 sati na MCGP Tovarnik, pri izlasku iz Europske unije preko Republike Hrvatske, prilikom prenošenja gotovine u iznosu od 4.742.310,00 EUR, Ministarstvu financija - Carinskoj upravi nije prijavio podatke iz članka 3. stavak 2. navedene Uredbe u pisanom obliku na obrascu za prijavu dostupnom u carinskim uredima na graničnim prijelazima i objavljenom na internetskim stranicama Ministarstva financija - Carinske uprave i Financijskog inspektorata, dakle, pokušao prenijeti bez pisane prijave na obrascu za prijavu Ministarstvu financija - Carinskoj upravi pri izlasku iz Europske unije preko Republike Hrvatske, gotovinu u vrijednosti od 10.000,00 EUR ili većoj".
Istovremeno s prekršajnim postupkom, proveden je kazneni postupak protiv podnositelja ustavne tužbe radi kaznenog djela krivotvorenja novca iz članka 274. stavka 1. Kaznenog zakona, "Narodne novine", broj 125/11. i 144/12., za koje je podnositelj pravomoćno oslobođen.2 predmet kaznenog djela i prekršaja bio je isti novac, odnosno gotovina u iznosu od 4.742.310,00 EUR.
U ustavnoj tužbi podnositelj je u odnosu na povredu zabrane samooptuživanja istaknuo sljedeće: "(...) Tako je nastala pravno nemoguća situacija da je protiv podnositelja dana 02. 01. 2014. godine podnesen optužni prijedlog te je dana 27. 01. 2014. godine provedena glavna rasprava pred Financijskim inspektoratom, iako je već od dana 27. 11. 2013. godine podnesena kaznena prijava, a optužni prijedlog protivno odredbi čl. 160. Prekršajnog zakona, nije sadržavao taj podatak. Dana 16. 12. 2013. godine doneseno je rješenje o provođenju istrage radi postojanja osnovane sumnje da je podnositelj prenosio krivotvorene novčanice u iznosu od 4.740.530,00 EUR, dok se istodobno u prekršajnom postupku teretio da je prenosio originalne novčanice u iznosu od 4.740.530,00 EUR. Upravo zbog činjenice da je protiv podnositelja doneseno rješenje o provođenju istrage, čime je započet kazneni postupak, odnosno potvrđeno je postojanje osnovane sumnje u počinjenje kaznenog djela krivotvorenja novca, i to iste gotovine koja je predmet prekršaja, Financijski inspektorat nije mogao voditi prekršajni postupak sukladno članku 10. Prekršajnog zakona, odnosno nije bio nadležan utvrđivati postoji li biće tog kaznenog djela, slijedom čega je trebao zastati s prekršajnim postupkom do okončanja kaznenog postupka.
(...)
Dakle, evidentno je da jedna optužba isključuje drugu, posebice uzevši u obzir da u vrijeme podnošenja optužnog prijedloga kao i u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o prekršaju nije provedeno ni vještačenje ni preliminarno ispitivanje izvornosti novčanica ...
(...)
Na taj način je postupanjem državnih tijela povrijeđeno podnositeljevo pravo na obranu, budući da je isti doveden u situaciju koja mu onemogućuje obranu, jer bi iznošenjem obrane u prekršajnom postupku sam sebe teretio u kaznenom postupku.
(...)
Isto tako, jačina povrede ustavnih prava podnositelja i represije države prema podnositelju jasno proizlazi iz činjenice da je isti tužitelj - Državno odvjetništvo u Vukovaru, teretio podnositelja za kazneno djelo i prekršaj koji se međusobno isključuju, te na taj način optužbu postavilo tako da okrivljenik mora biti osuđen u jednom od ta dva slučaja. Time je ujedno podnositelju onemogućena obrana povredom načela zabrane samooptuženja.
Ustavna tužba razmotrena je u odnosu na povredu zabrane samooptuženja kroz pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. i stavkom 4. Ustava. Ustavni sud je u referentnom dijelu odluke istaknuo da je nezakonitost dokaza procesno, a ne materijalno pitanje, odnosno, nezakonitost dokaza se ne dokazuje provjerom istinitosti, odnosno vjerodostojnosti njegova sadržaja, već provjerom načina na koji su dokazi prikupljeni. Razmatrajući činjenice i okolnosti konkretnog predmeta, utvrđeno je da su Ministarstvo financija kao prvostupanjsko tijelo prekršajnog postupka i Visoki prekršajni sud kao drugostupanjsko tijelo utemeljili osporene odluke na zakonitim dokazima koji su pribavljeni u skladu s člankom 90. Prekršajnog zakona, odnosno čijim pribavljanjem nije povrijeđen Ustav, zakon ni međunarodnim pravom zajamčeno pravo na obranu, dostojanstvo, ugled i čast te nepovredivost osobnog i obiteljskog života, kao i to da oni nisu dokazi pribavljeni povredom odredaba prekršajnog postupka, dokazi koji su izričito predviđeni Prekršajnim zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.
Slijedom navedenih utvrđenja, ocijenjeno je da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje u aspektu uporabe nezakonitih dokaza.
Europski sud za ljudska prava je u nekoliko predmeta nešto starijeg datuma jasno artikulirao da članak 6. Konvencije može biti primjenjiv na slučajeve prisile na davanje dokaza prema okrivljenom te kažnjavanje zbog odbijanja davanja inkriminirajućih informacija3, na korištenje prisilno pribavljenim izjavama okrivljenika u izvansudskoj istrazi tijekom sudskog postupka i na način na koji ga se nastojalo inkriminirati4 ili pak zbog toga što je okrivljenik odbio nadležnim tijelima predati samooptužujuće dokumente5, jer su te povrede - pribavljanja ili uporabe nezakonitih dokaza povredom zabrane na samooptuživanje - utjecale na poštenost postupka u cjelini.
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
_____________________
(1) Zakon o kaznenom postupku, ("Narodne novine" broj: 121/11. - pročišćeni tekst, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), Prekršajni zakon ("Narodne novine" broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15. i 70/17., dalje: Prekršajni zakon)
(2) oslobađajuća prvostupanjska presuda Općinskog suda u Vukovaru broj: K-85/14 od 30. svibnja 2014. postala je pravomoćna nakon što je odbijena žalba državnog odvjetnika kao neosnovana presudom Županijskog suda u Vukovaru broj: Kž-155/14-7 od 6. studenoga 2014.
(3) O'Halloran i Francis protiv UK, odluka, 29.6.2007., zahtjevi br. 15809/02 i 25624/02
(4) Saunders protiv UK, presuda, 17.12.1996., zahtjev br. 19187/91
(5) J.B protiv Švicarske, presuda, 3.5. 2001., zahtjev br. 31827/96
