Priopćenje za medije br. 141/18
U Luxembourgu 2. listopada 2018.
Presuda u predmetu C-207/16
Ministerio Fiscal
Španjolska policija u sklopu istrage o nasilnoj krađi novčanika i mobilnog telefona zatražila je od nadležnog istražnog suda da joj odobri pristup podacima o identitetu korisnikâ telefonskih brojeva aktiviranih ukradenim telefonom u razdoblju od dvanaest dana od datuma krađe. Istražni sud odbio je taj zahtjev navodeći osobito da djelo obuhvaćeno kaznenom istragom nije „teško” kazneno djelo – odnosno kazneno djelo za koje je u španjolskom pravu zaprijećena kazna zatvora od najmanje pet godina – a pristup podacima o identitetu moguć je samo kad je riječ o takvoj vrsti kaznenih djela. Ministerio Fiscal (španjolsko državno odvjetništvo) podnio je žalbu protiv te odluke pred Audiencijom Provincial de Tarragona (Provincijski sud u Tarragoni, Španjolska).
Direktivom o privatnosti i elektroničkim komunikacijama1 predviđeno je da države članice mogu ograničiti prava građana kad je takvo ograničenje nužna, prikladna i razmjerna mjera u demokratskom društvu, s ciljem zaštite nacionalne sigurnosti, obrane i javne sigurnosti te s ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela odnosno neovlaštene uporabe elektroničkog komunikacijskog sustava.
Audiencia Provincial de Tarragona navodi da je, nakon donošenja odluke istražnog suda, španjolski zakonodavac uveo dva alternativna kriterija za utvrđivanje stupnja težine kaznenog djela u odnosu na koje je odobreno zadržavanje i otkrivanje osobnih podataka. Prvi je kriterij materijalne naravi, povezan s posebnim i teškim kaznenim djelima, koja su osobito štetna za interese pojedinaca i zajednice. Drugi je normativni, formalni kriterij, kojim je određen najniži prag od tri godine zatvora, a koji obuhvaća veliku većinu kaznenih djela. Usto, španjolski sud smatra da državni interes za kažnjavanje protupravnih postupanja ne može opravdati neproporcionalno zadiranje u temeljna prava priznata Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Slijedom toga, pitanje koje je Audiencia Provincial de Tarragona uputila Sudu odnosi se na utvrđivanje stupnja težine kaznenih djela potrebnog da bi se opravdalo zadiranje u temeljna prava, poput pristupa nadležnih državnih tijela osobnim podacima koje su zadržali pružatelji usluga elektroničkih komunikacija.
Sud je današnjom presudom podsjetio na to da pristup državnih tijela u sklopu postupka kaznene istrage osobnim podacima koje su zadržali pružatelji usluga elektroničkih komunikacija ulazi u područje primjene Direktive. Također, pristup podacima o identitetu nositeljâ SIM kartica aktiviranih ukradenim mobilnim telefonom, poput imena, prezimena i, prema potrebi, adrese tih nositelja, predstavlja zadiranje u njihova temeljna prava priznata Poveljom. Međutim, Sud je presudio da to zadiranje nije tako ozbiljno da bi taj pristup, u okviru sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela, trebalo odobriti samo kad je riječ o borbi protiv teškog kriminaliteta.
Sud naglašava da pristup državnih tijela osobnim podacima koje su zadržali pružatelji usluga elektroničkih komunikacija predstavlja zadiranje u temeljna prava na poštovanje privatnog života i zaštitu podataka priznata Poveljom, čak i ako ne postoje okolnosti na temelju kojih se takvo zadiranje može ocijeniti „ozbiljnim” te neovisno o tome jesu li podaci o privatnom životu osjetljivi, odnosno jesu li zainteresirane osobe zbog tog zadiranja pretrpjele eventualne neugodnosti. Međutim, u Direktivi se navode ciljevi kojima se mogu opravdati nacionalni propisi kojima se uređuje pitanje pristupa državnih tijela tim podacima te time odstupa od načela povjerljivosti elektroničkih komunikacija. Oni su navedeni taksativno, slijedom čega cilj tog pristupa doista treba strogo odgovarati jednom od tih ciljeva. U tom pogledu Sud je naveo da, kad je riječ o cilju sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela, u skladu s formulacijom Direktive, on nije ograničen na borbu protiv teških kaznenih djela, nego se spominju „kaznena djela” općenito.
Sud je u presudi Tele2 Sverige2 presudio da samo borba protiv teškog kriminaliteta može opravdati pristup državnih tijela osobnim podacima koje su zadržali pružatelji komunikacijskih usluga na temelju kojih je, ukupno gledajući, moguće izvući precizne zaključke o privatnom životu osoba o čijim je podacima riječ. Međutim, takvo je tumačenje bilo obrazloženo činjenicom da cilj propisa kojim se uređuje pitanje tog pristupa mora biti povezan s ozbiljnošću predmetnog zadiranja u temeljna prava koje takav pristup podrazumijeva. Naime, u skladu s načelom proporcionalnosti, ozbiljno zadiranje može se u tom kontekstu opravdati samo ciljem borbe protiv kriminaliteta koji se također može okvalificirati „teškim”. Međutim, kad zadiranje nije ozbiljno, taj se pristup može opravdati ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona „kaznenih djela” općenito.
Sud smatra da se pristup samo podacima o kojima je riječ u zahtjevu za prethodnu odluku ne može okvalificirati „ozbiljnim” zadiranjem u temeljna prava osoba čiji su podaci u pitanju, s obzirom na to da na temelju tih podataka nije moguće izvući precizne zaključke o njihovu privatnom životu. Sud na temelju toga zaključuje da se zadiranje koje pristup takvim podacima podrazumijeva može opravdati ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona „kaznenih djela” općenito, pri čemu nije potrebno da su ta kaznena djela okvalificirana kao „teška”.
________________________________
^ 1 Direktiva 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) (SL 2002., L 201, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 111.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. (SL 2009., L 337, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 224.)
^ 2 Presuda od 21. prosinca 2016., Tele2 Sverige i Watson i dr. (C-203/15 i C-698/15, vidjeti PM br. 145/16)
