Ustavni sud je svojom odlukom broj U-III-4378/2017 od 26. veljače 2018. usvojio ustavnu tužbu u odnosu na presudu Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž Ob-223/17-2 od 7. ožujka 2017. (u nastavku: osporena presuda), te ju je ukinuo i predmet vratio Županijskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.
Ustavnu tužbu podnijela je podnositeljica protiv osporene presude kojom je odbijena žalba podnositeljice, tuženice u parničnom postupku, te je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu (u nastavku: Općinski sud) broj: 145-P2-85/14-38 od 17. studenoga 2016. (u nastavku: prvostupanjska presuda).
Prvostupanjskom presudom podnositeljici je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 44.400,00 kuna na ime naknade uskraćenog uzdržavanja sa zakonskom zateznom kamatom i to za vremenski period od 1. rujna 2005. do 30. rujna 2008.
Podnositeljica je protiv drugostupanjske presude izjavila i tzv. izvanrednu reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Rješenjem Vrhovnog suda broj: Rev 1366/17-2 od 6. rujna 2017. revizija podnositeljice odbačena je kao nedopuštena. U podnesku od 7. studenoga 2017. podnositeljica je osporila i rješenje Vrhovnog suda.
Podnositeljica smatra da su joj rješenjem Vrhovnog suda i osporenom presudom Županijskog suda povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 29. stavkom 1., 64. (63.), 118. (115.) stavkom 3. i 119. (116.) stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
U parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, tužitelj je kao punoljetno dijete koje redovito studira podnio 2. kolovoza 2010. tužbu protiv svog oca S. P. radi isplate naknade uskraćenog uzdržavanja za razdoblje od 1. kolovoza 2005. do 31. srpnja 2010.
Tijekom parničnog postupka tuženik je preminuo te je prvostupanjski sud donio rješenje o prekidu postupka, nakon čega je tužitelj zatražio nastavak postupka i to protiv podnositeljice (supruge tuženika) kao jedne od nasljednika pokojnog tuženika. Rješenjem o nasljeđivanju kao nasljednici pok. S. P. proglašeni su podnositeljica, kao njegova supruga, B. P., kao kćerka i tužitelj M. B., kao sin.
Nakon provedenog postupka, prvostupanjski sud donio je presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu naknade za uskraćeno uzdržavanje do iznosa od 44.400,00 kuna i to za razdoblje od 1. rujna 2005. do 30. rujna 2008., zaključivši da navedeni iznos predstavlja dug ostavine za koji podnositeljica, kao nasljednica u odnosu na koju je tužitelj zatražio nastavak parničnog postupka, inicijalno pokrenut protiv njegovog oca, odgovara do visine vrijednosti naslijeđenog dijela. U obrazloženju svoje presude, između ostalog, prvostupanjski je sud naveo:
"Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj postao punoljetan 3. ožujka 2003. godine i u tom trenutku je išao u 4. razred VII. gimnazije u Zagrebu. Te iste akademske godine pokušao se upisati na Medicinski fakultet u Zagrebu, ali nije u tome uspio pa je tek sljedeće akademske godine 2004./2005. upisao kao redovan student I. godinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Slijedeće akademske godine 2005/2006. ponovno je upisao I. godinu studija, kao i akademske godine 2006./2007. i 2007./2008. Dana 8. rujna 2008. godine upisao je integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij Fizike koji je završio dana 24. siječnja 2014.
Slijedom navedenoga, prema mišljenju ovoga suda tužitelj je uredno ispunjavao svoje obveze prema fakultetu do 1. listopada 2006. godine. Naime, odredbom čl. 40. Zakona o visokim učilištima određeno je da školska godina počinje 1. listopada tekuće, a završava 30. rujna sljedeće godine, a kako je tužitelj akademske godine 2006./2007. po treći put upisao I. godinu studija Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, evidentno je da je početkom akademske godine (1. listopad 2006.) u kojoj po treći put upisuje istu godinu studija više ne ispunjava uredno i redovito svoje fakultetske obveze te od tog trenutka više ne postoji obveza roditelja da ga uzdržavaju sukladno odredbi čl. 210. ObZ-a. Nije od utjecaja niti činjenica da je kasnije (8. rujna 2008.) upisao drugi fakultet jer se od djeteta očekuje kontinuitet u urednom i redovitom ispunjavanju svojih fakultetskih obveza, osim u slučaju opravdanih razloga za neudovoljavanje ovoj svojoj obvezi (bolest i sl.) što ovdje nije slučaj, niti se tužitelj na to poziva."
Odbivši žalbu podnositeljice protiv prvostupanjske presude kao neosnovanu, Županijski sud je u osporenoj presudi potvrdio zaključke prvostupanjskog sud te je istaknuo:
"Pošavši od utvrđenja da je tužitelj postao punoljetna osoba 3. ožujka 2003. u koje vrijeme je pohađao 4. razred VII. gimnazije u Zagrebu, te je iste godine pokušao upisati Medicinski fakultet u Zagrebu, u čemu nije uspio, pa je sljedeće akademske godine 2004./2005. upisao kao redovni student prvu godinu Medicinskog fakulteta u Rijeci, da bi ponovno upisao prvu godinu studija i sljedeće godine 2005./2006. kao i akademske godine 2006./2007. i 2007./2008., a da bi potom upisao studij fizike koji je i završio, prvostupanjski sud pravnog je shvaćanja da je tužitelj uredno ispunjavao svoju obvezu prema fakultetu do 1. listopada 2006. Točnije, kada tužitelj akademske godine 2006./2007. po treći puta upisuje prvu godinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, taj sud zaključuje da tužitelj više ne ispunjava uredno i redovno svoje fakultetske obveze.
S obzirom na činjenicu da je tuženica procesni sukcesor u ovoj parnici preminulog oca tužitelja, to se ona neosnovano poziva na prigovore o promašenoj pasivnoj legitimaciji te na druge prigovore u vezi s time. Tuženica je kao nasljednik procesni sukcesor i kao takva je označena po tužitelju.
Nasljednici ostavitelja dužni su ispuniti dospjele obveze koje se odnose na uzdržavanje i te dospjele obveze predstavljaju dug ostavine. (...) Kada do sjedinjenja svojstva vjerovnika i svojstva jednog od solidarnog dužnika dođe, solidarna obveza ostalih solidarnih dužnika se ne gasi. (...) ... bilo je potrebno utvrditi koliko iznosi obveza ovdje tužitelja kao dužnika u vlastitoj stvari, s obzirom da je nasljednik svog oca protiv kojeg je započeo ovu parnicu. (...) Nije moguće matematički izraziti, u ovoj fazi postupka, koliki dug se odnosi na tužitelja, odnosno za koji iznos je došlo do konfuzije. (...) Za izračun tog dijela potrebno je stručno znanje."
Osnovni prigovor koji podnositeljica u ustavnoj tužbi iznosi jest da ona kao nasljednica tuženika ne bi trebala odgovarati za njegov dug, koji se odnosi na naknadu uskraćenog uzdržavanja za dijete koje nije njezino, već dijete njezinog pokojnog supruga, smatrajući da je institut uzdržavanja strogo osobna obveza te je kao takav nenasljediv, a ako bi već za njega trebala odgovarati, da ne bi trebala odgovarati za cijeli iznos duga jer dio duga pada i na tužitelja kao jednog od nasljednika.
Uz prigovor promašene pasivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari, podnositeljica naglašava da se u konkretnom slučaju, sve i da postoji njezina obveza da kao nasljednica isplati naknadu za uskraćeno uzdržavanje djeteta njezinog pokojnog supruga, studiranje tužitelja u utuženom vremenskom periodu ne može smatrati redovnim i urednim ispunjavanjem obveza punoljetnog djeteta koje se redovito školuje. Navodi da su zauzeta pravna stajališta sudova samovoljna i neobrazložena, bez ikakvog uporišta u utvrđenom činjeničnom stanju te kao takva predstavljaju grubo kršenje njezinog ustavnog prava na pravično suđenje.
U podnesku od 7. studenoga 2017. godine (dopuna), kojim traži nastavak ustavnosudskog postupka, nakon što je njezina revizija odbačena kao nedopuštena, podnositeljica ponovno ističe povredu prava na pravično suđenje ponavljajući već ranije navedene prigovore, ali isto tako navodi i sljedeće:
"Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva ... Općinski sud se u to uopće nije upuštao, iako nisam jedina nasljednica, nego nas je troje uključujući i tužitelja, dok Županijski sud utvrđuje ... 'nije moguće matematički izraziti, u ovoj fazi postupka, koliki dug se odnosi na tužitelja, odnosno za koji iznos je došlo do konfuzije. To je trebalo dokazati u prvostupanjskom postupku' ... pa zar to onda nije razlog da isti taj Županijski sud odluči drugačije i poništi presudu prvostupanjskog suda, što opet dovodi u sumnju nepristranost suda i pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava."
Podnositeljica u istome podnesku po prvi puta ističe i ovaj prigovor:
"(...) obrazloženje presude Općinskog suda u suprotnosti je s izrekom na 4. str. '... Slijedom navedenoga, prema mišljenju ovog suda tužitelj je uredno ispunjavao svoje obveze prema fakultetu do 1. listopada 2006. godine ...', a u izreci presude tuženoj se nalaže isplatiti tužitelju do 1. rujna 2008., dakle skoro pune dvije godine nakon što je navedeni sud utvrdio činjenicu redovnog školovanja, a što dovodi u sumnju nepristranost suda i pravično odlučivanje ..."
Ustavni sud je osnovanost prigovora iz ustavne tužbe razmatrao s aspekta eventualne povrede ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, prema kojem svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama. Ustavno pravo na pravično suđenje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.
Prema ocjeni Ustavnog suda, sudovi su u osporenim odlukama dali valjane i pravno argumentirane razloge zbog kojih je podnositeljica kao nasljednica odgovorna za dug pok. ostavitelja na ime naknade uskraćenog uzdržavanja te zbog kojih je njezin prigovor promašene pasivne legitimacije odbijen.
Naime, iako je pravna narav instituta uzdržavanja strogo osobna te se on ne može voljom ovlaštenika ili obveznika uzdržavanja prenijeti na drugu osobu te je kao takav nenasljediv, nasljednici obveznika uzdržavanja dužni su ispuniti dospjele obveze koje se odnose na uskraćeno uzdržavanje jer su one u trenutku smrti obveznika uzdržavanja postale dugovi ostavine, za koje nasljednici solidarno odgovaraju do visine vrijednosti naslijeđenog dijela.
Međutim, nastavno uz pravno shvaćanje da svi nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja solidarno, ostalo je neriješeno pitanje koji iznos, odnosno koji dio duga otpada na tužitelja kao nasljednika.
Naime, sudovi uopće nisu uzeli u obzir nespornu činjenicu da je jedan od nasljednika i sam tužitelj pa stoga dio duga otpada i na njega, što je trebalo uzeti u obzir prilikom određivanja iznosa koji je podnositeljica obvezana platiti, a na što je podnositeljica tijekom parničnog postupka upirala. Budući da je dug ostavine nasljedstvom prešao na podnositeljicu, isto tako prešao je i na tužitelja kao nasljednika te je na njegovoj strani moralo doći do sjedinjenja (konfuzije) u odnosu na dio tužbenog zahtjeva. Stoga dio duga pok. ostavitelja pada i na njega samoga, jer se on u ovoj pravnoj situaciji nalazi i na poziciji vjerovnika i na poziciji dužnika za isti dug.
Propustivši utvrditi točan iznos duga koji otpada na tužitelja kao nasljednika, a onda sukladno tome odrediti i točan iznos za koji odgovara podnositeljica, uz šturo i neargumentirano obrazloženje da je za njegov izračun potrebno stručno znanje te da nije moguće matematički izraziti koliki dug otpada na tužitelja, sve bez valjanog i opravdanog obrazloženja zašto je to propušteno utvrditi, sudovi su nametnuli podnositeljici neopravdan i na zakonu neutemeljen teret isplate i tužiteljevog dijela duga, neovisno o činjenici da ovaj dug nije isključivo njezin već se tiče i samog tužitelja kao jednog od nasljednika.
Shodno svemu navedenom, Ustavni sud je utvrdio da navedeno postupanje sudova upućuje na povredu podnositeljičinog ustavnog prava na pravično suđenje, promatrano s aspekta zabrane arbitrarnog postupanja sudova.
Ustavni sud ustanovio je, također, da je činjenično stanje koje se odnosi na utvrđivanje redovitog odnosno neredovitog ispunjavanja obveza tužitelja prema fakultetu, a od čega ovisi i osnovanost tužbenog zahtjeva (u utvrđenje točnosti kojeg Ustavni sud ne ulazi) u nesuglasju s izrekom osporenih odluka, točnije s datumom do kojega je utvrđena obveza plaćanja naknade uskraćenog uzdržavanja.
Naime, i prvostupanjski i drugostupanjski sud zaključili su da je tužitelj svoje obveze studiranja uredno izvršavao samo do 1. listopada 2006. jer je akademske godine 2006./2007. po treći puta upisao prvu godinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, što se po njihovom mišljenju, a i sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, više ne može okarakterizirati kao redovito studiranje. Shodno tom suglasnom i nespornom utvrđenju sudova, ostaje upitno iz kojih je razloga obveza plaćanja naknade na ime uskraćenog uzdržavanja u izreci prvostupanjske presude prolongirana i na razdoblje nakon 1. listopada 2006. i to sve do 30. rujna 2008., odnosno čak pune dvije godine nakon datuma do kojega je tužitelj prema utvrđenjima sudova prestao uredno izvršavati obveze studiranja.
Uvidom u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P2-85/14 Ustavni sud utvrdio je da ovaj prigovor podnositeljica nije iznijela u žalbi protiv prvostupanjske presude, odnosno podnositeljica nije u odnosu na ovaj prigovor koristila dopušteno redovno pravno sredstvo koje joj je bilo na raspolaganju i koje je s uspjehom mogla koristiti te stoga u odnosu na njega nije iscrpila redovan pravni put, kao preduvjet preispitivanja pred Ustavnim sudom.
Ustavni sud utvrdio je, također, da podnositeljica taj prigovor nije istaknula niti u tzv. izvanrednoj reviziji. Naime, podnositeljica je po prvi puta istaknula ovaj prigovor tek u podnesku od 7. studenoga 2017. (dopuna) kojim osporava rješenje o odbačaju revizije Vrhovnog suda (dakle ne iznosi ga čak niti u ustavnoj tužbi od 2. svibnja 2017., niti u podnesku od 18. listopada 2017. kojim se traži nastavak ustavnosudskog postupka nakon odbačaja revizije). Stoga se taj prigovor podnositeljice u odnosu na osporenu presudu Županijskog suda treba uzeti kao nepravovremen.
U odnosu na osporeno rješenje o odbačaju revizije, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, sukladno svojim ovlastima, ocijenio da pitanja koja je podnositeljica postavila u tzv. izvanrednoj reviziji sadržajno ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim člankom 382. stavcima 2. i 3. ZPP-a.
Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da podnositeljici u odnosu na rješenje Vrhovnog suda nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, promatrano s aspekta prava na pristup sudu.
Ustavni sud utvrdio je da prigovori podnositeljice vezani uz članke 14. stavak 2., 64. (63.), 118. (115.) stavak 3. i 119. (116.) stavak 1. Ustava, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene odluke mogle utjecati na ostvarivanje sadržaja tih ustavnih normi, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.
